Srpska ”“ Srbija: Utakmica niskog razloga

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Članovi Izvršnog odbora Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, jednoglasno su odobrili odigravanje prijateljske utakmice između fudbalske reprezentacije Republike Srpske u nastanku – reprezentacija je u nastavku, RS je nastala – i selekcije Srbije u seriji neuspjeha. Sada su u Fudbalskom savezu Republike Srpske u velikom problemu. Treba, naime, odabrati ko će igrati protiv ekipe Siniše Mihajlovića: reprezentacije Republike Srpske, entiteta u BiH ili nacionalna selekcija Republike Srpske, entiteta koji bi rado bio autonomna pokrajina Srbije.

Sastave li u tom FSRS-u reprezentaciju manjeg bh. entiteta, neće, za kaznu, u Beograd više moći ni u ZOO vrt. Ibišević, Misimović, Salihović, Begović, Stevanović, kao i, recimo, Vedran Čorluka… imaju, što bi se reklo, pravo nastupa za entitetski sastav: svi osim Misimovića su rođeni na području današnje Srpske, dok je Zvjezdanovo porijeklo, bez obzira što mu se majka porodila u Njemačkoj, republičkosrpsko. Ako se to uopće tako kaže. I eto problema: ne dolazi Siniša Mihajlović u Banju Luku na deranje kože, već da se osjeća onako kako bi se osjećao u Borovu Selu da Krajina nije nestala za vijeke vjekova. Dakle, kao kod kuće.

Skupe li, međutim, u RS-u igrače koji su i Srbi i iz Srpske, bit će to najbesmisleniji debi nekog tima u povijesti. Ustvari, sve da se ispostavi kako Leo Messi ima babu iz Nevesinja, a Neymar prababu iz Han Pijeska, bit će to opet najbesmisleniji debi nekog tima u historiji. I najbesmislenije gostovanje drugog  u istom vremenskom periodu.

Kafa mira

Otkako je Alen Bokšić na kafu mira pozvao Sinišu Mihajlovića i Igora Štimca, selektor Srbije se slomi da se ponaša kao izbornik Hrvatske. Sjećate se, nema puno, Štimac je hrvatsku selekciju na pripreme za utakmicu protiv Škotske u Zagrebu, doveo u Hercegovinu. U planu je bilo, isti onaj Izvršni odbor odobrio, i odigravanje prijateljske utakmice Hrvatske i mostarskog Zrinjskog. FIFA, UEFA, taj neko, rekao je da ne može, pa su Štimčevi igrači malo pili pive, malo pozirali sa navijačima, a malo pred njima, dernečili sa Markom Perkovićem Thompsonom i Matom Bulićem bez oružanog nadimka…

Na Maksimiru je Škotska pobijedila sa jedan na prema nula i sada, opet, Srbija ima neke, istina labave, ali postojeće šanse da se sa Hrvatskom bori za drugo mjesto u kvalifikacijskoj grupi A. Za tu, jedva moguću misiju – seriju od tri pobjede i nadu da će Hrvatska toliko puta izgubiti; ma za prvu utakmicu nakon koje će biti jasno ima li praksa razumijevanja za teoriju, onu protiv upravo Hrvatske u Beogradu – Mihajlović se, vidimo, sprema kao Štimac za Škote. I još, pride, ima problem baš kao i oni što ga zovu u Banju Luku: želi li srpski selektor da mu igrači povjeruju kako, ipak, mogu nekoga pobijediti, najefikasniji način je da republičkosrpsku selekciju rašaluju. Ne znam za njega, ali meni se ne čini kako bi u svečanoj loži banjalučkog stadiona plakali od sreće zbog raskošnog poraza u prvoj utakmici entitetske reprezentacije. Zaderneče li Srbi sa Srbima u Srpskoj, kao Hrvati s Markom i Matom u Čapljini, velike su šanse da najbolji fudbaleri Srbije baraž za odlazak u Brazil vide na televiziji – u direktnom prenosu.

Kao sportski događaj, susret selekcija Republike Srpske i Srbije je bitan koliko i utakmica između najboljih timova Japana i Zeničko-dobojskog kantona. Niko, nadam se, ne misli da je reprezentacija Republike Srpske u ovom poređenju – Japan. Dakle, susret selekcija Republike Srpske i Srbije je – i za takav zaključak ne treba imati veći IQ od broja cipela – isključivi politički događaj sa očekivanim amortizirajućim efektom na obje obale rijeke Drine i još malo šire.

Odnosi službene Banja Luke sa istim takvim Beogradom, nikada u zadnjih dvadesetak godina nisu bili gori. Premijer i prvi potpredsjednik Vlade Srbije, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, do Milorada Dodika drže koliko i do Borisa Tadića. Predsjednik Tomislav Nikolić nešto malo manje. Dolazak „naše“ reprezentacije na susret sa isto tako „našom“ reprezentacijom, poruka je – barem će je tako u SNSD-u tumačiti i prepričavati – da ono istočno od velike rijeke nije trajno druga država i da je to što Vučića daleko više zanima šta misle Berlin i Bruxelles, nego Laktaši i Sokolac, samo prolazna nepogoda.

U Srbiji, u Beogradu, osim na adresi Terazije 35, o predstojećoj, augustovskoj utakmici nogometnih ekipa srpske države i srpskog entiteta, niko ozbiljan, naravno, ne misli ništa. Posebno niko od onih što su odabrali biti heroji povlačenja: kreatori kraja sumanutih političkih projekata koji su od Srbije i, posljedično, vrlo posljednično, Bosne i Hercegovine, napravili dvije od tri najneuređenije države u Evropi. Ma ni na Terazijama, na broju 35, tamo gdje je Fudbalski savez Srbije, ne slave zbog najboljeg mogućeg protivnika u prijateljskoj utakmici pred susret sa Hrvatskom. Slanje Mihajlovićeve ekipe u Banja Luku je, po svemu sudeći, tek kompenzacija za odluku FIFE prema kojoj nacionalni tim Kosova, iako tu državu još nisu priznali Ujedinjeni narodi, može igrati prijateljske međunarodne utakmice. 

Nekom Brazil, nekom dvorište

To što su razlike između Kosova i RS-a veće nego bilo kakva sličnost, druga je, stara priča od čijeg ponavljanja  ovom slučaju baš i nema neke velike koristi.

Kada se, dakle, nekog augustovskog dana, mimo službenog termina za odigravanje prijateljskih utakmica nacionalnih selekcija, u Banja Luci, na stadionu financijski jedva živog, do tada možda i preminulog bivšeg pobjednika Kupa Jugoslavije, Fudbalskog kluba Borac, sastanu jedna neuspješna ekipa (Srbija) i jedna koja ni protiv Kosova ne može igrati bez dozvole NSBiH, FIFE i UEFE – dakle izmišljeni tim za kratkoročnu paradu nacionalizma – najbolje je otići na ovaj LINK i pročitati ime tima na vrhu tabele.

Jebi ga, ko ne može u Brazil, neka se igra u dvorištu. Može i komšijskom, nema veze. Vrata su otvorena i dogodine: za zajedničko gledanje Svjetskog prvenstva, na kojem će biti i igrača iz Republike Srpske. Imena su gore, na početku teksta.