Kozarac.ba

Nudžejma Softić: Jer nas se tiče

Piše: Nudžejma Softić

Nastupio je 31. maj. Pored ostalih stvari koje sam spremila za posao stajala je jedna pamučna bijela marama. Steže me u grlu od svakog pogleda na nju. Sjećanja naviru kao nijedan drugi dan u godini. Spremam se. Uzimam makaze i režem maramu. Zvuk cijepanja platna kao da reže. Duboko negdje, po srcu.

U nekoliko minuta vratila sam se u Prijedor 1992. godine. Imala sam samo četiri godine, ali i to je, očito, sasvim dovoljno da me sjećanja pokose do suza. Jer boli.

Babo rahmetli bio je imam u Kamičanima, u Kozarcu gdje smo rođeni. Veseo čovjek po prirodi, koji bi za sestru i za mene uradio sve, baš kao i svaki drugi otac. Sjećam se kako se zezao s nama i kako je svaku lekciju koju smo trebali naučiti znao napraviti interesantnom i zanimljivom. Jednog dana, početkom 1992, sestri i meni donio je cipelice, proljetne. Sestri crne, meni smeđe s resicama. Sljedeće čega se sjećam je komšijski podrum.

Mnogo ljudi, mnogo djece. Izgubljenost, strah i zabrinutost na licu naše majke i ostalih odraslih oko nas. Nisam baš shvatala zbog čega sve to. Mama nas je čvrsto zagrlila, mene i sestru u dvije ruke. I često je gledala svoj stomak u kome je tada rastao naš mali brat. Kako sam znala da mama u cekeru ima napolitanke s čokoladnim preljevom molila sam je da nam ga otvori: "Neka, sine, trebaće nam poslije, mama to za vas čuva."

Ubrzo nakon toga i ja sam shvatila otkud strah. Čula se jaka eksplozija. Neko je bacio bombu i tako razvalio podrumska vrata. Psovke, galama, prijetnje. Prestrašne za jednu malu dječiju glavu. Opća pometnja, svi ustaju.

Čike koje su galamile istjeravale su nas van. U podrumu je ostao ceker s napolitankama. Na stalaži na ulazu ostalo je mnogo obuće. Među njima, jedne pored drugih, crne i smeđe cipelice s resicama. Plakala sam. Mama nas je samo čvrsto držala za ruke. Prestravljena. Svi smo tako u grupi hodali ispred tenka. Pitala sam mamu šta je to. Šutjela je. Pored nas je prolazio jedan zeleni Mercedes. U njemu su bila tri čovjeka. Gledali su u sve nas, pokazivali tri prsta i divljački se smijali. Mami su dobacili: "Navuci tu maramu, hodžinice, da se zna da si hodžinica!"

Mama nas je, doslovno, vukla za sobom. Nakon određene rute sve te čike okolo utjerale su nas u neki voz, u vagone za stoku. Baš kao stoku. S nama je bio i ostatak porodice. Žene, majka i tetka i tetkin mali sin koji je imao 20 mjeseci. Babe nije bilo i nismo dobijale objašnjenje gdje je. Ni tetka nije bilo. Tetkin mali sin Ado je plakao, bio je gladan. Nije bilo mlijeka. I ostala su djeca plakala, a odrasli bili zabrinuti i prestravljeni. Voz je stajao svako malo. Izvodili su neke ljude, starije i nemoćne. Čuli su se pucnjevi. Mama i dalje nije davala odgovore na naša pitanja šta se to čuje, zašto te ljude izvode, šta se ispred dešava. Htjeli smo proviriti kroz prozor. Nije dala, samo nas je čvrsto zagrlila. I plakala.

Sljedeće čega se ja sjećam je da smo stigli na neko mjesto na kojem nije bilo pucnjave. Izbjeglički kamp u Savudriji. U priglavkama, sarajevskim.

Stavljam bijelu traku koju sam odrezala od pamučne bijele marame. Nije obrađena, vise končići. Vežem je oko ruke, a steže me u grlu. I razmišljam kako je bilo Prijedorčanima, Kozarčanima, nesrbima, onog dana kada im je naređeno da pri svakom izlasku van, najčešće jedinom, zavežu bijelu traku oko ruke. Izaći napolje i znati da si meta koju treba ubiti, protjerati, mučiti, uništiti, izbrisati s lica zemlje. Bože, kako im je bilo.

Izlazim iz kuće. Gledaju me ljudi, obratili su pažnju na moju bijelu traku. Od Ilidže do centra Sarajeva, vidim, nijedna osoba nema bijelu traku. Teško je biti, na taj način, obilježen. Teško je svjesno i svojom odlukom biti obilježen. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo nesrbima u Prijedoru od 31. maja te 1992. godine. Ili Jevrejima nakon nacističkog proglasa 1939, kada su morali nositi žute trake s plavom Davidovom zvijezdom oko rukava.

U želji da mi se neko pridruži, da ljudi shvate važnost učestvovanja u sjećanju na žrtve Prijedora, postavljam fotografiju s bijelom trakom oko rukava na Facebook. Prijatelji me podržavaju.

Javlja mi se moja draga prijateljica, Ružica Jovanović, iz Srbije, Šabca: "Tada u Prijedoru, Kozarcu, poginuo je tvoj tata? :(? Nemoj, dušo tugovati, nek ste vi deca živi i zdravi… Sve je to Božija volja, sudbina, neka… Drži se!"

Jako mi znači. Odgovaram joj da ne znam tačno kada mi je babo poginuo, jer smo ga sahranili i klanjali mu dženazu nakon 15 godina. Čula sam mnoge koji govore da znaju kako nam je babo ubijen. Shvatila sam da to nije bilo obično ubistvo, već jedno veliko mučenje. Nisam ni htjela da mi pričaju, to već ne mogu podnijeti.

Znam jedino da ga nema, da je na nekom drugom i boljem svijetu, sigurno, kao i ostalih 3.173 civila, od čega 256 žena i 102 djece, koji su tada činili 94 posto nesrpskog stanovništva na području Prijedora. Razmišljam o tome kako sam jedna od preostalih 6 posto sretnika. Govorim Ružici da ću napisati blog o tome. Kaže:

"I treba napisati… Za opomenu svima kakva je rat crna nesreća, za svakog običnog čoveka… Drži se, miko!"
E baš tako. I evo ga. Jer me se tiče. Jer nas se sviju tiče?

 

(Nudžejma Softić je lektorica na WEB portalu Al Jazeere Balkans.Magistrica je Književnosti naroda BiH, te bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i dobitnica nagrade Univerziteta u Sarajevu za naučnoistraživački rad.

Al Jazeera)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.