Prijedorski lov na ljude

Piše: Žarka Radoja

Povodom godišnjice zločina u prijedorskoj opštini, razgovarali smo sa Arijanom Denić, svjedokinjom velikosrpskog fašizma nad Bošnjacima i Hrvatima. Arijana je nosila bijelu traku oko ruke i za Kontru govori šta je ona tačno značila.

U Prijedoru su se 31. maja okupili mladi iz cijele BiH kako bi obilježili Dan bijelih traka, dan kada je lokalna srpska vlast izdala obavijest po kojoj su svi nesrbi u tom gradu morali na svoje kuće da stave bijelu plahtu i oko ruke bijelu traku kako bi, zvanično, “pokazali lojalnost” vlastima. Nezvanično, bio je to početak lova na ljude, masovnih ubistava, progona i pljačke bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.

Kako bi podsjetili šta je prethodilo tim užasima, objavljujemo činjenice utvrđene tokom suđenja Milomiru Stakiću, nelegalnom predsjedniku opštine Prijedor pod čijim vođstvom su počinjeni neki od najtežih zločina u ratovima na prostoru bivše SFRJ. Stakić je osuđen u Hagu na 40 godina zbog zločina počinjenih u Prijedoru.

Dana 7. januara 1992., članovi Skupštine opštine Prijedor srpske nacionalnosti i predsjednici opštinskih odbora SDS-a proglasili su paralelnu Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Za predsjednika te Skupštine izabran je Milomir Stakić, po zanimanju ljekar. Deset dana kasnije, odlukom koju je potpisao dr. Stakić, Skupština je odobrila "udruživanje srpskih teritorija opštine Prijedor u Autonomnu regiju Bosanska Krajina" (ARK). Krajem aprila 1992. u opštini je osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica, a više od 1.500 naoružanih ljudi bilo je spremno da preuzme vlast.

U noći sa 29. na 30. april 1992. izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti, koje je predvodio SDS.Na mjesto legitimnih centralnih organa došli su članovi SDS-a i kadrovi lojalni SDS-u. Prije svega, dr. Stakić dolazi na mjesto predsjednika Skupštine opštine izabranog na slobodnim izborima, profesora  Čehajića. Preuzimanje vlasti u opštini Prijedor bilo je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje čisto srpske opštine. Ti planovi se nikad nisu krili, a sprovedeni su koordiniranim djelovanjem policije, vojske i političara. Jedna od glavnih ličnosti je bio dr. Stakić, koji je tada igrao vodeću ulogu u političkom životu opštine.

Arijana Denić je te 1992. imala 17 godina. U Prijedoru je živjela sa bratom, ocem i majkom. Za KontraPRESS se prisjeća kako je izgledalo uspostavljanje nove vlasti u tom gradu.  

“Crni dani za moju porodicu počeli su 30. aprila 1992. kada je moj otac sa ostalim kolegama nesrpske nacionalnosti morao napustiti svoje radno mjesto u SUP-u. Ali moj tata, optimista, čovjek vesele duše i iznad svega čovjek koji je još uvijek vjerovao u bratstvo i jedinstvo i pored toga nije dao ni naslutiti da bi nam se nešto loše moglo desiti. Uzalud su bili pokušaji njegovih prijatelja da mog brata i mene evakuiše u inostranstvo jer je slijepo vjerovao da će sve mirno proći. Dana 25. maja 1992. su ga njegove bivše kolege odvele u logor, a 28.maja je ubijen. U Prijedoru smo ostali brat, mama i ja. Tad je počela naša borba za preživljavanje. Na naredbu tadašnjih vlasti na našem balkonu smo objesili bijeli čaršaf i na ruci nosili traku kad bi išli vani sve do dana dok neko nije pucao na mamu i mene dok smo na balkonu prostirale veš. Upravo tog dana se komšija iz zgrade (radi njegove familije neću navoditi ime) vratio sa ratišta i od nekog saznao šta se desilo, utrčao je u naš stan i sklonio čaršaf sa našeg balkona i naredio da ga nikad više ni u kom slučaju ne vješamo.”

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, opštinski Savjet za narodnu odbranu počeo se sastajati u novom sastavu, pod predsjedanjem dr. Stakića kao predsjednika Skupštine opštine uspostavljene nakon preuzimanja vlasti.

Skupštinu opštine je 20. maja 1992. zamijenio Krizni štab opštine Prijedor, kasnije preimenovan u Ratno predsjedništvo, čiji je sastav bio gotovo identičan sastavu Savjeta za narodnu odbranu i kojim je takođe predsjedavao dr. Stakić. Krizni štab se u razdoblju odmah nakon preuzimanja vlasti sastajao veoma često, te je usvojio brojne odluke, naloge i druge akte.

Civilni život u Prijedoru se nakon preuzimanja vlasti promijenio na mnogo načina. U gradu je zamjetno porastao broj vojnih lica i pokrenut je propagandni rat protiv nesrba. Na osnovu odluke Kriznog štaba, krenulo se s oružanim napadima na nesrpsko stanovništvo širom opštine. Stvaranje atmosfere straha u Prijedoru kulminiralo je dogovorom članova prijedorskog Kriznog štaba da se osnuju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Arijana kaže da je kretanje sa ili bez trake tih dana bilo ograničeno, ne samo za nesrbe nego za sva civilna lica.

“Svugdje u gradu bili su punktovi kroz koje nisu tek tako propuštali u određene ulice. Ja radi trake na ruci nisam doživjela nikakav incident sem ružnih pogleda, ali i izbjegavali smo sve izlaske na ulicu. Najgore i deprimirajuće od svega je bio taj ponižavajući osjećaj da moraš staviti tu traku. U kupovinu u tim prvim danima nije bilo moguće ići, trgovine su bile manje više polupane i zatvorene i snabdjevanje sa hranom je išlo preko poznanika. Pekare su radile i bilo je jako neugodno stajati u redu za hljeb pošto su preko puta pekare često sjedili pijani vojnici koji su znali pucati u vazduh i psovati. Meni je to ostalo u jako ružnom sjećanju”.

“Najteži momenat mi je bio kad sam saznala da mi je otac ubijen i jako dugo nisam mogla povjerovati da ga nema. Sve do dana kad su pronašli njegove kosti, punih 15 godina nakon što je ubijen, potajno sam se nadala da će se pojaviti negdje iza nekog ćoška. Ono što me najčešće muči jesu riječi  tatinog bivšeg kolege pri jednom od upada i pretresa u naš stan. Na moje pitanje gdje je moj tata i kad će se vratiti, njegov odgovor je bio ‘dobićeš tatu ali u lijesu’.”

Kada je ponovo krenula u školu, kaže da više nije nosila traku oko ruke, ali da je bilo prozivanja i vrijeđanja od pojedinaca kao i, s druge strane, jako puno razumjevanja.

“Čak su neke moje školske drugarice donosile jaja, brašno i povrće. U početku se sugradjani, prijatelji Srbi nisu ni javljali, a ako bi te i pozdravili bilo je to sa nekom dozom bojaznosti. S vremenom su se  počeli javljati ali još uvijek sa neke distance. Jedna mamina kolegica sa posla i njen muž, jedni su od rijetkih Srba koji su odmah uprkos situaciji pomagali svoje prijatelje nesrbe. Takodjer od par komšija Srba, od kojih to nismo ni očekivali dobili smo jako puno podrške.”

U toku rata u Prijedoru je ubijeno 3.183 ljudi, od čega 103 djece, 3.500 je nestalo, s područja Prijedora i Sanske doline protjerano je 53.000 osoba. Kroz koncentracione logore prošlo je 31.000 žena, muškaraca i djece.

Pored Milomira Stakića, za prijedorske zločine osuđeni su i Zoran Žigić. Duško Tadić, Mlađo Radić, Darko Mrča, Duško Sikirica, Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Predrag Banović. Zatim, Drago Radaković, Draško Krndija, Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Radoslav Knežević, Zoran Gajić, Ismet Žerić.

Lokalna vlast u Prijedoru je prošle godine zabranila obilježavanja stradanja građana tog grada nesrpske nacionalnosti, a do danas ni jedno mjesto stradanja nije obilježeno.U znak protesta aktivista Emir Hodžić je održao performans na centralnom gradskom trgu, stojeći sa bijelom trakom na ruci. Zatim je obišao sva mjesta stradanja Prijedorčana.

Prošle godine je počelo sa jednim čovjekom, ove godine sjećanje na ubijene Prijedorčane i borba protiv fašizma, objedinili su prvi put nekoliko stotina aktivista iz svih većih gradova BiH.

Arijana kaže da je ponosna na njih. Umjesto bilo kakvog zaključka, neka njene riječi ostanu kao trajni podsjetnik posljedica fašizma u BiH.

“Imala sam 17 godina kad je sve počelo, u januaru 1993. sam napunila 18 godina. Tatine kosti su pronađene 2007. godine. Dan prije ukopa držala sam ih u rukama i sastavila njegov skelet. Dopustili su mi čak da budem nekoliko trenutaka sama sa njim. Odjeća je bila puna rupa jer je strijeljan. Pokopan je u ljeto 2007 godine u Kozarcu.”

(kontrapress)