Zbog čega 31. maj?

Piše: Goran Zorić

„Put ka moru“ mi je dozvao do svijesti užasavajuću spoznaju – možda čak grozniju i od spoznaje da se pod mojim nogama dešavalo zlo – da nismo još ni počeli, krenuli ka procesu osvještavanja o tome šta se dogodilo prije dvadeset godina.
 
Na mjestima stradanja civila nema nikakvih obeležja užasa koja su se tu dogodila. I danas se koriste isto kao i prije rata. Samo Dretelj podsjeća na logor – napuštena JNA kasarna, hale i hangari u daljini, iza žičane ograde. Konstatujem – ujedno zabrinut za svoje mentalno zdravlje – ”konačno logor koji liči na logor”.  Čitav put poredim sa prošlogodišnjom komemoracijom u Omarskoj – nije dominirao taj osjećaj, valjda je bilo puno ljudi, govori i trake koje su obilježavale zone dozvoljenog kretanja, sve to odvuče od nedvosmislenog zaključka da se ovdje, danas, odvija nečija svakodnevnica.
 
Osjećaj nelagode me proganja, nekoliko dana prije obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru, gradu u kome sam rođen i živim cijeli svoj život. Odavno mi je jasno da je Prijedor odlično polazište za kreiranje novog pristupa u tumačenju prošlosti.  Ne samo događaji u toku proteklog rata, već i sadašnji odnos političara/ki prema tim istim događajima, daju dovoljno povoda da baš to mjesto bude čvorište za kreiranje nekih novih politika i pristupa procesu suočavanja i rasvjetljavanja prošlosti. 
 
Prijedor je grad koji ima duplu realnost – svakodnevnicu u kojoj su izbrisani tragovi recentne prošlosti, perspektivnog i proevropskog grada, po riječima milog nam gradonačelnika; i grada poznatog, ne samo po užasima rata, već i po diskriminaciji i uskraćivanju ljudskih prava i dan danas.
 
Kada je inicijativa Jer me se tiče pokrenuta početkom ove godine, nisam bio preterano ushićen zbog toga, i pored uključivanja osoba za koje smatram da znaju o čemu pričaju. Sada znam da ona predstavlja pokušaj novog, potpuno drugačije postavljenog gledanja na prošlost, protekli rat i posebno na civilne žrtve.
 
U svoje motive zbog kojih sam dio ove inicijative još uvijek nisam siguran. Ponekad sam sebe razočaram kada inat i prkos, želja da se udari tamo gdje najviše boli, prevladaju saosjećanje i pravdu. Rad sa djecom iz ruralnih dijelova opštine Prijedor priuštio mi je gorko iskustvo gledanja tek začetih života, čije šanse za bilo kakav uspjeh su sve manje i manje.
 
Nedostatak elementarnih egzistenacijalnih prava, uskraćivanje prava na sjećanje, na okupljanje, i veza između njih mi izgleda toliko direktna, ali se često zapitam kako tako malo ljudi vidi jednu tako očiglednu stvar. Valjda neka kolektivna socijalna lobotomija, ili šta li je već ?! Začarani krug u kome se vrtimo već 20 godina, podjela na  „naše“ i „njihove“, odbrana „naših“ nacionalnih interesa, dobijanje glasova na izborima na osnovu samo i isključivo toga, nedostatak političke odgovornosti. Ovo je pojednostavljeno tumačenje realnosti koja nas okružuje, ali mehanizam je jasan.
 
Jer me se tiče za mene predstavlja šansu zaustavljanja i prekidanja tog kruga koji melje i civilne žrtve rata i djecu iz Ljubije, a i mene dok gledam sve to. Ne smatram da civilni sektor u ovom momentu može pokrenuti veći socijalni bunt ( valjda bi to morale kategorije najviše pogođene time kao što su nezaposleni, sindikati, mladi, penzioneri…) pa mi se djelovanje u pravcu oduzimanja legitimiteta ”naši vs. Njihovi” diskursu čini kao najefikasniji pristup društvenim promjenama u BiH, i to baš u Prijedoru. Neophodno vraćanje dostojanstva žrtvama, kroz humanizaciju umjesto svođenja na nacionalni i religijski identitet. Otvara se mogućnost da konačno shvatimo da su svi ti oduzeti životi NAŠE žrtve.
 
I ovih dana, dok se pripreme za Dan bijelih traka zahuktavaju, osjećaj nelagodnosti, čak i anksioznosti je tu, ali uzroci su drugačiji – prepiske sa opštinom i policijom oko skupa, dopisi ministarstvima, moguće zabrane i manipulacije, ali i neprevaziđena sposobnost lokalnog političkog establišmenta da izazove u pojedincu/ki stanja sklona autocenzuri i paranoji …
 
A smisao svega, pa i ove inicijative, je upravo to: konačno oslobađanje i život u društvu bez nelagode, straha, uznemirenosti, autocenzure.
 
I, da – nadam se da se u petak vidimo u Prijedoru.

 

(diskriminacija.ba)

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.