Kozarac.ba

Harambašić: Sitni interesi degradiraju naše životne sredine

Razgovarala Maja Isović

Arhitekta Adnan Harambašić, porijeklom iz Prijedora, krajem prošle godine dobio je najprestižniju svjetsku nagradu WAN, koja se dodjeljuje za najbolju poslovnu zgradu. Nagradu je dobio za zgradu glavnog sjedišta norveške naftne kompanije Statoil, koju je projektovao zajedno sa timom firme „A-lab“. Harambašić živi i radi u Sarajevu i Norveškoj, a za portal BUKA sa njim smo razgovarali o arhitekturi, neplanskoj gradnji, očuvanju zelenih površina i drugim temama.

Gospodine Harambašić, živite i radite u BiH i Norveškoj. Norveška je veoma razvijena zemlja, a u BiH ekonomska i uopšte društvena situacija jako je teška. Može li se porediti arhitektura u Norveškoj i BiH? Kako Vi vidite  i poredite arhitekturu ove dvije zemlje?

Posao arhitekte je dosta sličan bilo kod nas ili negdje drugdje. Naš izazov je uvijek da pomirimo različite potrebe i interese, to dodatno nadgradimo na način da rezultat obogati našu sredinu i proizvede dodatne kvalitete, pored zadovoljavanja same funkcionalnosti.  Ono što proizvodi toliko različite rezultate u Norveškoj u odnosu na BiH jesu pravni, socijalni i, naravno, ekonomski okviri, unutar kojih mi kao struka radimo.  Zbog toga je teško, i do neke mjere nepravedno, porediti arhitekturu u ovim dvjema zemljama.  

U posljednje dvije decenije u BiH, svjedoci smo neplanske izgradnje širom zemlje. Zgrade bukvalno “niču”, bez njihovog prethodnog pozicioniranja prema okolini u kojoj se nalaze. Kako gledate na takvu praksu izgradnje zgrada, pa i cijelih naselja?

Ovo pitanje se veže na prošlo i osnovni problem sa neplanskom gradnjom je posljedica teške ekonomske situacije, na jednoj strani, i nepostojanja političke volje da se pravni okviri koje imamo sprovode i poštuju. Jednostavno, pošto ne mogu ponuditi pravo rješenje jednog problema, oni koji nas vode kupuju socijalni mir na način da ignoriraju taj isti problem. Vrlo često se diže glas i kritikuje one koji grade bespravno, iako ja mislim da su oni najmanje ti koje treba kriviti.

Kakva je uloga sistema kada je ova tema u pitanju? Koliko politika, ali i civilno društvo, trebaju biti uključeni, ali i odgovorni kada dolazi do gradnje bez plana, betonizacije gradova, uništavanja zelenih površina…?

Očigledna je bitnost sistema. Isto tako, evidentno je da je došlo do njegovog raspada u našoj sredini. Sitni interesi su prioritet i kao posljedicu imamo degradaciju naše životne sredine. Privatni interes danas u prevelikoj mjeri prevazilazi društveni zajednički interes.

Koje su posljedice neplanske gradnje u gradovima širom BiH? Kako vidite arhitekturu ove zemlje za 20 godina?

Ovdje moram ovo prokomentarisati na jedan drugi način. Iako je neplanska gradnja jedan bitan problem u gradovima, ja mislim da se tom problemu, ako postoji politička volja, lako može stati u kraj. Isto tako, mislim da, bar za sada, dugoročna posljedica bespravne gradnje po naše gradove nije fatalna. Zašto ovo govorim? Moje mišljenje je da su veće posljedice po naše gradove imali i imaju projekti koji su nastali u toku zadnjih 20 godina uz aktivno učešće struke. Znači, oni objekti koji su pravno gledano regulisani su ipak ti koji su najvećim dijelom promijenili i dugoročno gledano mijenjaju naše gradove posljednjih dvadeset godina. Bespravnu stambenu gradnju zbog njenog mjerila puno je lakše i sanirati i, na kraju krajeva, vremenom ju transformirati. Daljnjim razvojem naših gradova, ta područja će se nametnuti kao  područje za veću ekspanziju i potencijalno bespravna gradnja može biti zamijenjena nečim što ima veći kvalitet.

Dok na drugoj strani, ako napravite jednu zgradu od 20-30 spratova centralno u gradu na pogrešnom mjestu, dobijate dugoročno skoro nepromjenjivu situaciju. Ona je fatalna za samu okolinu u kojoj je taj projekat nastao i samim tim i za naše gradove. Zbog toga ja mislim da veća odgovornost leži na struci, sa jedne strane, i definitivno na političarima, koji moraju da počnu da se bave stvarnošću i rješavaju stvarne i postojeće probleme, umjesto da konstruiraju mitove i neke imaginarne probleme da bi na taj način izbjegli odgovornost koju  imaju i koju su sami tražili.

U Banjaluci se gradi građevinsko-poslovni kompleks na jedinoj zelenoj oazi u centru grada, stare vile po kojima je grad ranije bio poznat u stanju su raspada, tvrđava Kastel već godinama se takođe raspada, a imamo nova naselja bez ijednog drveta? Kakva je ovo arhitektura? Ima li ovdje odgovornosti u izgradnji?

Banja Luka tu nije posebno drugačija od Sarajeva, Tuzle ili Mostara. Kriteriji koji se bave društvenom i socijalnom održivošću ne postoje kao tema u razvijanju projekata koje spominjete, već je sve svedeno na maksimalnu akumulaciju kapitala za investitora. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja mislim da je prirodno da onaj koji investira u nešto to čini motivisan mogućnošću da na toj investiciji zaradi. To je OK i to je nešto što moj rad i rad naše struke isto tako treba da omogući, ali ne može to biti jedini kriterij za uspjeh jednog projekta.

Građani BiH su već poznati kao letargični i prilično apatični prema svojoj okolini, no kada je u pitanju očuvanje zelenila, spremni su da (malo) dignu svoj glas. Prošlo ljeto smo u Banjaluci tokom nekoliko mjeseci imali proteste za očuvanje jednog parka, a ove godine su se mladi arhitekti javili da bi ukazali na nepovoljnu sudbinu koja čeka jednu banjalučku vilu kada dođe do izmjene regulacionog plana. Zbog čega su građani više zainteresovani za očuvanje zelenila nego za siromaštvo, tešku ekonomsku situaciju, nezaposlenost i slične “teške” teme?

Mislim da su ti primjeri izuzetno bitni, jer javnost je ta koja ima korektivnu funkciju i prema političarima, a i nama iz struke. Bitno je da postoji volja i interes, ali i dovoljno znanje javnosti o tome koji su elementi koji karakterizuju dobar i kvalitetan javni prostor ili objekat. Obične stvari u nama bude emocije i normalno je da na njih reagujemo prvo. Poznat mi je primjer i Picinog parka i Italijanske vile u Banjoj Luci i ovim putem i podržavam, ali se i zahvaljujem naporima onih koji su digli glas ili ukazali na vrijednosti koje ne smiju biti izgubljene.

Isto se desilo sa velikim bilbordima u centru Sarajeva, gdje se zahvaljujem kolegama koji su započeli tu akciju. Vezano za ovo pitanje, izuzetno važna je uloga ustanova koje obrazuju naše buduće kolege i njihovo pravo na glas. One treba da budu hrabre i da daju svoje stručne komentare na dešavanja u našim gradovima.

Kad govorimo o tome zašto ljudi reaguju na neke stvari, a na druge ne, moram reći da smo mi ljudi stvarno jedinstvena bića. Možemo to pokušati razumjeti, ali ćemo uvijek biti iznenađeni šta nas na kraju pokrene da dignemo glas. To je u našoj sredini tema koja se može vezati za toliko toga što nam se desilo i što nam se dešava. Ko to uspije da razumije ima ključ za potrebne promjene u ovom društvu. A znamo da su zadnjih 20 godina mnogi pokušali, bez velikog uspjeha.

Šta se može uraditi da se situacija popravi? Da imamo gradove u kojima je život ugodan? Da imamo zgrade i institucije kojima se građani mogu ponositi, da imamo parkove i zelenilo?

Pa, mislim da prvo moramo svi biti bolji ljudi. Moramo shvatiti da mi kao građani imamo apsolutno iste izazove, bez obzira gdje živimo. Moramo se ponositi i biti svjesni onog što imamo, jer to će konačno uticati na naš izbor onih koji nas vode. A kad dobijemo bolje vođe, onda će se stvari početi kretati u pozitivnom smjeru. Kad kažem bolje vođe, mislim najvećim dijelom na vođe koje će se (ovo ponavljam) baviti stvarnim izazovima koje mi kao stanovnici u BiH susrećemo svakog dana, a ne svojim uskim privatnim interesima ili konstrukcijom imaginarnih problema, kojima skreću pažnju sa onih stvarnih!

U svemu ovom, ja vjerujem samo u mlade ljude. Mlade ljude koji će nekako uspjeti da misle svojom glavom i iznaći način da promijene stvari, jer će jednostavno željeti da žive bolji život od onog koji danas žive. Ja vjerujem da ta nova mlada snaga u BiH postoji, možda još nije dovoljno jaka da nešto pomjeri, ali taj trenutak je, po meni, mnogo bliži nego što to mislimo. A kad se to desi, parkovi, arhitektura i zelenilo će doći, u to ne sumnjam.

Ima li u BiH neki grad, ili njegov dio, koji bi mogao poslužiti kao primjer “pametne”, planske i odgovorne arhitekture?

Teško pitanje. Mislim da je, na primjer, Banja Luka kao cjelina dobro postavljena i ima okvire koji su je pripremili da funkcioniše kao suvremen grad. Možda je razlog tome i taj zemljotres, koji se desio u ne toliko davnoj prošlosti, i planiranju koje se desilo poslije toga. Ipak, i tu se ta cjelina narušava kroz nekontrolisanu eksploataciju posebno nekih od historijski gledano važnih dijelova. Rijeka je resurs u Banjoj Luci koji bi se po meni mogao puno više koristiti i učiniti pristupačnijim i u samom centru.

U Sarajevu je, po meni, Grbavica dio grada koji je nastao planski i koji je imao i još uvijek ima određene kvalitete. I zbog dobrog odnosa otvorenog javnog prostora i izgrađenog, ali i zbog odmjerenosti u visinama objekata.

Koja je Vaša preporuka mladim arhitektima? Gdje i na koji način bi mladi trebali usmjeravati svoje školovanje i usavršavanje u oblasti arhitekture?

Nezahvalno je davati preporuke. Ja bih rekao prvo da su izabrali struku koja nije samo interesantan posao, nego je jedan načina življenja. Što znači da oni koji žele da budu dobri u bilo čemu, pa i u arhitekturi, moraju biti u tome i umom, ali isto toliko i srcem. Mislim da je jedan trend prisutan i u svijetu, a možda zbog različitih razloga relevantan je i za našu sredinu, a to je da se buduće kolege ne mogu jednostavno ugledati na svoje starije kolege. Mi kao struka smo u procesu redefiniranja naše uloge, ali i načina rada. Zato moraju biti izuzetno radoznali i kritični prema tome čime se bave i imati hrabrosti da biraju i stvore svoj put.

Za mlade i buduće kolege zahvalniji su i interesantniji klijenti koji se bave bespravnom gradnjom, nego nekakvi veliki investitori. Inovacija se rijetko dešava u velikim investicijama, jer je rizik prevelik, dok onaj koji gradi bespravno može nas kao stručnjake iznenaditi i možda inspirisati na drugi način. Kako ovdje iznaći način da se preživi sasvim je drugo pitanje. Ali danas su mlade kolege prinuđeni da rade skoro za nikakve pare, tako da se ponekad pitam da li bi im bilo bolje da idu svojim putem.

Zgrada glavnog sjedišta norveške naftne kompanije Statoil, koju ste projektovali zajedno sa timom firme “A-lab”, dobila je krajem prošle godine najprestižniju svjetsku nagradu WAN, koja se dodjeljuje za najbolju poslovnu zgradu. Možete li nam reći neke detalje u vezi sa ovim projektom i šta Vam znači ova nagrada?

Uvijek je dodatno značajno kad vaš rad prepozna sama struka. Meni lično je to neprocjenjivo iskustvo, jer je taj projekat jedan od najvećih objekata izgrađenih u Norveškoj uopšte. Samim tim je to bila izuzetna i jedinstvena mogućnost da učim.

Za kraj, jedno populističko pitanje. Koje svjetske građevine su Vas osvojile?

Moram da priznam da iako postoje mnoge građevine koje su izuzetnog kvaliteta, mene osvajaju mjesta i gradovi. San Gimignano u Italiji, za koji kažu da je bio inspiracija za Manhatten, ili vanzemaljska energija Tokija. Počitelj u BiH, a volio bih u budućnosti otići u Isfahan, čini mi se da je to izuzetno zanimljivo mjesto.

 

 

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.