svabo
Pise: Refik Hodzic
Prije svega, kako je red i obicaj, rijec-dvije o kolumni koju upravo citate. Kao sto naziv kolumne govori, na ovom mjestu cete moci citati zapise i razmisljanja jednog Bosanca iz New Yorka – Prijedorcanina rodjenjem, Kozarcanina porodicnim porijeklom, Sarajlije licnom kartom, a ustvari vec odavno nomada koji zivotno iskustvo skuplja od Aucklanda do, evo danas, New Yorka. Nisam siguran da ce moji pogledi uvijek biti u skladu sa misljenjem vecine posjetilaca ovog portala, ali se nadam da ce moje pisanije biti zanimljive, i da cemo zustro i konstruktivno diskutovati. Ako treba i posvadjati se, kako mi Krajisnici vec znamo, ali uz uzajamno postivanje i bez vrijedjanja.
Iako se vodim kao kolumnista/bloger britanskog Independenta i Al Jazeere English, Kozarac.ba je prvi medij za koji sam pristao pisati redovno, i zahvalan sam urednistvu na toj privilegiji. Kozarac.ba je moj izbor iz jednostavnog razloga: smatram daje to jedan od najpozitivnijih medijskih projekata u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, od neizmjerne vaznosti za zajednicu iz koje poticem i povezivanje njenih ljudi, i bicu sretan ukoliko ova moja kolumna doprinese makar malo tim plemenitim ciljevima. Toliko za uvod, dobrodosli.
Slucaj je tako htio da moja prva kolumna padne na 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Iako je New York daleko i mnogo je impresija i zapazanja iz ovog nevjerovatnog grada koja bih mogao podijeliti s vama, ipak mi je tesko zaobici simboliku datuma i vaznost istoimenog pokreta koji se postepeno izdize u jedan od najvaznijih drustvenih fenomena od rata naovamo.
Ne znam koliko je citalaca ovih redova glasalo na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine 1992. godine. Ja nisam. U to vrijeme vec sam uveliko zivio na Novom Zelandu, zaokupljen fakultetom i zivotom u cudnoj, nepoznatoj zemlji. Skoro potpuno mi je promakla bura medjunacionalnih zaostravanja i trvenja pokrenuta memorandumom SANU iz 1986, cijepanje Jugoslavije i potmula grmljavina nadolazece klanice. O referendumu sam nacuo iz ozbiljnih, zabrinutih razgovora koje je otac vodio sa stricevima, u kuci i telefonom. Majdutim, kasnije sam saznao sve o monumentalnoj vaznosti ovog datuma u novijoj historiji drzave Bosne i Hercegovine.
U jedno sam siguran: malo ko od ljudi koji su tada glasali za nezavisnost nase zemlje mogao je naslutiti razmjere kataklizme koja ce uslijediti. Cunami krvave kampanje “razdvajanja naroda” koju je sa brutalnom efikasnoscu proveo Karadzicev SDS zapljusnuo je Bosnu i Hercegovinu i odnio preko 100 000 zivota. Preko million ljudi je protjerano, a u svakodnevnicu nasih razgovora usli su termini “masovno silovanje”, “koncentracioni logor”, “etnicko ciscenje”, “ratni zlocinci” i “Hag”. Patnja i bol su postale odrednice nasih zivota, a sreca se pocela mjeriti u srazmjeru sa brojem prezivjelih u porodici: “Mi smo dobro kako je u njihovoj familiji, njima je 16 najblizih pobijeno.”
Bosancima i Hercegovcima koji su ustali protiv zla i odlucili da zaloze zivote za domovinu sluzene su bajke o zlatnim kasikama i idealima slobodne drzave jednakih, izgradjene na temeljima pravde. Svi znamo kako i koliko su ti ljudi prevareni, a ideali za koje su se borili izdati u poslijeratnoj pomami za plijenom i vlascu.
Dobili smo monstruma od drzave, sa jednom polovicom nastalom na genocidnoj kampanji istrebljenja nesrpskog stanovnista; i drugom kao nesretnim i sizofrenim brakom bivsih saveznika, koji su potom ratovali kao smrtni neprijatelji. U tranziciji iz mrskog nam socijalizma u obozavani kapitalizam potrali smo i ono malo vrijednosti koje rat nije vec unistio, a najbeskrupulozniji medju nama su pokazali da nema ama bas nikakve svetinje koju nisu spremni prodati za djelic vlasti i licnog bogacenja koje uz nju ide. Strani gubernatori cija misija je trebala da bude nadgledanje oporavka nase zemlje i njeno ozdravljenje od rana i nepravde ozvanicenih u Daytonu, jacali su status quo i doprinosili sirenju kancera korupcije i produbljivanju etnickih podjela. Mogao bih ovako nabrajati satima, ali nema potrebe, znamo mi svi kakvo je stanje. Ali jedno hocu da kazem: nije ovo zemlja kakvu su imali na umu glasaci na referendumu ciji je rezultat ozvanicen 1. marta 1992. godine. A ni vecina nas koji danas Bosnu i Hercegovinu smatramo svojom zemljom.
A “mi”, ta amorfna masa vezana labavim konceptima identiteta, smo ujedno i najveci problem i jedina nada ove zemlje. “Mi” smo velikom vecinom gomila koja sutke slijedi diktat onih na vlasti bez puno pogovora, osim kad im iza ledja, kroz zube procijedimo psovku. “Mi”smo najcesce spremni da gledamo kako nam penzioneri jedu iz kontejnera, kako nam djeca bodu vrsnjake nozevima, slijezuci ramenima i odvracajuci pogled ustranu. “Mi”, koji uglavnom svodimo svoje “bosanstvo” na pijani urlik podrske Edinu Dzeki kada zabije za Manchester City.
“Mi”, koji skrgucemo zubima i ne cinimo nista, a ponekad cak nazovemo i “dobar dan”, kad na ulici ugledamo zlocinca koji nam je ubio brata i zapalio kucu. To smo uglavnom, do sada, bili mi.
Ali “mi” smo i rijetki medju nama rijeseni da ne pristanu na ovakvo stanje stvari. O njima danas zelim da pisem. Ima ih svuda, rade, najcesce sutke i usprkos odsustvu podrske cak i onih najblizih, bore se, padaju i ustaju, grijese i ispravljaju svoje greske, sami u svojim porazima i zasjenjeni oportunistima gladnim slave u svojim pobjedama. Ako trazite primjer, ne trebate ici dalje od ove stranice i njene arhive.
Danas, dvadeset i jednu godinu od proglasenja nezavisnosti nase zemlje, doslo je vrijeme da se zapitamo sta je svako od nas spreman uraditi ZA SEBE i svoju zemlju da bi promijenio stanje u kojem zivimo. Sta smo spremni uraditi da jasno i glasno odbacimo sistem u kojem rezim predvodjen Miloradom Dodikom kontinuirano negira genocid i krsi prava gradjana nesrpske nacionalnosti? Sta smo spremni uraditi da odbacimo sistem u kojem gradonacelnik Prijedora Marko Pavic moze da zabrani obiljezavanje stradanja nevinih Prijedorcana i Kozarcana, i otvoreno iskljuci bilo kakvu mogucnost izgradnje memorijala ovim zrtvama u nasem gradu? Sta smo spremni uraditi da odbacimo sistem u kojem nasi gradjani u inostranstvu finansiraju dotacijama i porezima vlast koja ih otvoreno diskirminira, nakon sto ih je protjerala? Sta smo spremni uraditi da zadrzimo pravo da svoj rodni kraj zovemo Bosnom i Hercegovinom i svojom imovinom raspolazemo bez straha od diskriminatorskih zakona usmjerenih ka dovrsavanju etnickog ciscenja? Sta smo spremni uraditi da podrzimo one koji se svakodnevno bore za jednakost i prava svih, bez obzira na ime, izlazuci sebe i svoje najmilije stvarnim i ozbiljnim prijetnjama? Sta smo, konacno, spremni uraditi za sebe i svoju djecu, ako zelimo da i oni zadrze bosanski identiet, bez obzira gdje danas zive?
Dosta je toga sto bi svako od nas mogao da uradi, o tome se vode razgovori i na ovoj stranici i drugdje, ali najmanje je, a ujedno mozda i najvaznije, da GLASAMO. I prije nego sto uslijede komentari kako smo vec stoput izvarani od nasih politicara; kako je Prijedor pun “podguznih muha” koje danas besramno suruju sa Pavicem a kojima smo sa velikom nadom dali svoj glas; kako su izbori tek perpetum mobile za postojeci korumpirani sistem koji na vlasti odrzava pljackase iz raznih politickih stranaka sa razlicitim imenima a istim nacinom djelovanja; pozivam vas da odbacite apatiju – apatija je otrov koji nas razjeda vec predugo i unistice svaku zdravu celiju ovog drustva ako to dopustimo. Ako mislite da nemate ZA koga da glasate, tada glasajte PROTIV ovog i ovakvog stanja, ali glasajte. Glasajte protiv genocida kao legitimnog politickog sredtsva, glasajte protiv korupcije i “podguznih muha”, glasajte protiv pljackasa koji u dijaspori samo vide kravu muzaru bez prava na glas, glasajte za mladost koja se bori za drugacije drustvo.
Nije ovo poziv da glasate za neku od politickih stranaka, daleko im lijepa kuca. Ovo je poziv da se ukljucite u nesto sto se dogadja, sto svi mozemo da osjetimo a jos nismo sigurni da li je to zaista revolucija u razmisljanju i ponasanju koja ovom drustvu treba. Revolucija ciji su pupoljci poceli da cvjetaju sa incijativom “Glasacu za Srebrenicu”, ali i hrabrom borbom aktivista prijedorskih udruzenja porodica zrtava, bijelim trakama, ostrim nulama, antifastisima i sve glasnijim djelovanjem mladih. A mladi su snaga svakog drustva, ne zaboravimo to.
Zato, ako vam danas, 1. marta 2013. treba podsjetnik zasto je vazno da odbacite apatiju i uradite nesto za sebe i svoju djecu, mozda vam pomogne istoimeni pokret. Sigurno ste vec culi za “Prvi mart”, a ako niste evo prilike – prvimart.ba. Nema boljeg dana da ustanete PROTIV zla koje nam truje zemlju vec vise od 20 godina i ZA svoju dobrobit, i za svoju zemlju, onu za koju se glasalo prije dvadeset i jedne godine. Registrujte se. Glasajte. Sretan vam Dan nezavisnosti!
Add comment