Ko će saprati ljagu s imena ubijenog dr. Željka Sikore

Prijedor 1992-1995. je veliko crno polje smrti nesrba, a na tom polju jedno od 3.258 imena nedužnih žrtava pripada dr. Željku Sikori.

Njegovi roditelji Danica i Ivan nikada ne bi vidjeli norveške fjordove da nije bilo rata u Bosni. Niti bi se ikada, pa ni tog junskog prijepodneva 2004. godine, našli u hali Šejkovača u Sanskom Mostu, gdje su ležali posmrtni ostaci njihovog sina Željka. Sina jedinca čije su kosti, ono malo pronađenih, ukopali u Požegi u porodičnoj grobnici.

Brutalno nasilje

U grobnicu je 2009. spušteno i tijelo oca Ivana Sikore, a samo godinu kasnije i majke Danice. Umrli su u norveškom gradiću Sarpsborgu u staračkom domu, sami i napušteni. Dr. Željko Sikora nije imao potomstvo. Tako su s lica zemlje zbrisane prijedorske Sikore. Ostala je neostvarena želja roditelja da skinu ljagu sa svog sina jedinca.

Dr. Željko Sikora ekshumiran je iz sekundarne masovne grobnice Jakarina kosa na kompleksu Rudnika željezne rude Ljubija. Među 373 tijela pod crvenim, sumporom bogatim hematitnim naslagama ugašenog rudarskog kopa, bilo je i tijelo ovog specijalizanta ginekologije.

Uhapšen je 23. maja 1992. godine u prijedorskoj bolnici, na radnom mjestu. Prije konačnog nestanka u logoru Keraterm vidjele su ga majka Danica i tetka Antonija Briševac u prijedorskom SUP-u. Pred majkom je za pola sata "progutao" kutiju cigareta. S tetkom je proveo 10 minuta i "uništio" 12 cigareta. Otišao je u smrt gladan, očajna majka nije imala šta da mu da.

Istovremeno, plasirane su morbidne optužbe protiv dr. Željka Sikore. Lokalni mediji  "Kozarski vjesnik" i Radio Prijedor obavijestili su svijet putem svojih propagandističkih  gebelsa da je dr. Sikora s kolegama dr. Osmanom Mahmuljinom i dr. Mirzom Mujadžićem "izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu, kastrirao srpske muške bebe", a "prikačeno" im je i "ubistvo" dr. Mirjane Kovrlije 1989. godine (tri godine prije početka rata, op. a.!?), koja je, kako su "saznali" prijedorski gebelsići, otkrila navodne nečasne radnje ovih ljekara.

Neki S. Stojanović u beogradskoj "Ekspres politici" nazvao ga je "doktorom monstrumom", a tadašnja Stojanovićeva država, Savezna Republika Jugoslavija, bratski se pridružila  brutalnom nasilju nad činjenicama i u izvještaju od 3. novembra 1992. Komisiji eksperata UN-a pod "Indicijama o izvršiocima nehumanog postupanja s civilima u Prijedoru 1989-1992." navela imena ljekara Željka Sikore, Mirze Mujadžića i Osmana Mahmuljina. Na teret im je stavljano "sistematsko smanjivanje nataliteta srpskog življa na području prijedorske opštine putem kastriranja novorođenčadi srpske nacionalnosti".

Također, u ovom izvještaju optuživani su i za to da su "primjenom raznih medikamenata i eksperimenata vršili onesposobljavanje djece u prijedorskoj bolnici, namjerno utvrđivali pogrešne dijagnoze i davali pogrešne lijekove odraslim licima srpske nacionalnosti".

Baš su se potrudili u kićenju nikad dokazanih zločina, jer te 1992. godine bilo je potrebno  sasvim malo da "ode glava". Ustvari, bilo je dovoljno ne biti Srbin, pa makar i samo potkozarski Čeh, kao što je to bio dr. Sikora.

Kao jedini "dokaz" u izvještaju Savezne Republike Jugoslavije navedeno je da su ova tri ljekara "u maju 1992. godine pritvoreni i priznali svoje aktivnosti…"

Da, Željko Sikora je "priznao" – s pištoljem u ustima, kao i Osman Mahmuljin, a onda su ih ubili. Uzgred, dr. Mirzu Mujadžića nikad nisu ni uhapsili, pa nije ništa ni "priznao". Toliko o "priznanjima" i "pouzdanim" izvorima.

Kome zahtjev

Danici i Ivanu Sikori je nakon Željkove smrti prestao svaki životni smisao. Ostala je samo želja da prije vječnog sjedinjenja sa sinom u porodičnoj grobnici na Groblju svetog Ilije u Požegi speru ljagu s njega. Nisu uspjeli i time je epska tragedija boravka prijedorskih Sikora na planeti Zemlji još veća.

– Kako "rehabilitirati" nekoga ako ga nemaš za šta rehabilitirati!? Ako nije ni u čemu "ni luk jeo, ni luk mirisao"!? Smrt dr. Željka Sikore očiti je primjer jedne izopačene gebelsovske projekcije Prijedora u vrijeme propagandnog podmetanja pokvarenih jaja pod životne sudbine pojedinaca i grupa – kaže Behzad Čirkin, poslanik Narodne skupštine RS.

Čirkin dodaje da je prijedorski totalitarni projekt čišćenja ove općine od nesrba doživio osudu pred licem univerzalne ljudske pravde u Hagu i BiH. Ali, to nije i dovoljno, kaže on.

– Kome uputiti zahtjev za rehabilitaciju doktora Željka Sikore, Čeha iz Potkozarja, kojeg je ondašnja vlast optužila za grozomorna djela!? – pita Čirkin, ali i konstatira da je, ako ništa, nasušno potrebno pisati i govoriti o sudbinama ljudi koji su stradali kao sastavni dio   monstruoznog spektakla stvaranja prostorne čistoće srpskog naroda u dolini Sane.

Ne krije svoje ogorčenje zbog, kako ih naziva, žustrih nacionalističkih pera tog vremena koja su sijala sjeme mržnje i podstrekavala tragične scenarije u kojima su stradali nevini ljudi.

– Ograditi se od zločina prema dr. Željki Sikori i svim prijedorskim sikorama trebaju, prvenstveno, oni koji se pozivaju na dvadesetogodišnji kontinuitet u manjem bh. entitetu, općinske vlasti u samom Prijedoru, a prije svega i iznad svega, što bi bilo ljudski i normalno, da se od ovakvog zločinjenja prema dr. Sikori javno ograde sadašnje strukture lokalnih i ostalih medijskih glasila u kojima je tokom prošlog rata sijano zlosjeme ljudskim sudbinama, kakva je i dr. Željka Sikore – ističe Behzad Čirkin.

Na kraju poručuje:

– O slučaju dr. Željka Sikore usmeno i pismeno upoznat ću Ministarstvo pravde Republike Srpske. Od ovog državnog organa zvanično ću zatražiti ispunjenje želje pokojne majke  na pravdi Boga ubijenog doktora Sikore!

Kakav je to demokratski sud…

Da su sve srpske optužbe na račun dr. Sikore gola laž, bilo je jasno i sudiji Volfgangu Šomburgu (Wolfgang Schomburg) koji je dr. Milomira Stakića, Sikorinog radnog kolegu,  poslao na doživotnu robiju. To je bilo jasno i dr. Petrovu iz prijedorske bolnice krajem maja 1992. koji je Mirjani Došen, Željkovoj sestrični, rekao:

– To je nemoguće! Nema teorije! Željko nema veze s tim!

I doktoru Nikoli Tešenjiću, direktoru bolnice, koji je odbio pomoći svom kolegi dr. Željku Sikori na molbu njegove očajne majke. Rekao je: "Ne mogu." Kraj njega je u tom trenutku stajao stražar u uniformi.

Sanjala ga je samo jednom

Davanjem krvi, identifikacijom i staračkim potpisima te 2004. godine Željkovi roditelji Danica i Ivan Sikora samo su se približili trenutku dostojanstvenog oproštaja sa sinom u kojeg su polagali sve nade. Njegovom smrću u 35. godini, 1992., oni su prestali da brinu za ostatak svog života. Danica ga je sanjala samo jednom. U snu je vidjela salu tuzlanskog Medicinskog fakulteta gdje su ona i Ivan išli da prisustvuju trenutku primanja doktorske diplome svoga sina. On je sjedio u prvom redu, na trećoj stolici.

– Gledam ga, ne mogu da vjerujem. Moj Željko. Raširim ruke ovako i budim se tako. Željko moj, pa ti si došao… Razbudila sam se. Željka nema. Ja mislim da je to bio njegov kraj. Da je došla njegova duša tražiti mene – govorila je majka Danica u hali Šejkovača, koju su tada već bile izdale noge, gušila ju je astma, srce nije slušalo.

Otac Ivan se još malo držao, ali psiha ga je izdavala. Nakon što su identificirani posmrtni ostaci njegovog sina i kada je umrla njegova nada da je Željko živ, otac Ivan više "nije   bio svoj".

(Avaz)