Istina o političarima, izborima i biračima

Piše: Adnan Bajrić, student politologije master studija FPN

U Bosni i Hercegovini se pamti stara narodna izreka „nije svačije da kroz selo/grad pjeva“ i zbilja ima smisla, jer oni koji ne umiju da pjevaju, trebali bi to raditi samo za svoju dušu i u svojim odajama, ali ih ljudi slušaju, jer bolje ne čuju ili za bolje ne znaju.

Kako su vremenom jedni samo tvrdili da znaju pjevati, ali ne mogu ili neće, drugi su bivali sve glasniji. Kome i kako su se „prodali“, da li uče „zanat“ i od koga, ko su im uzori? Posljedice njihovog pjevanja se vide, a iz dana u dan će biti sve gore i gore ako oni koji znaju ne pokažu ono što znaju, a mi ne zatražimo i ne podržmo bolje. S tim u vezi, podsjetimo se istine o političarima, izborima i biračima u BiH.

Izbori u BiH se održavaju svake četiri godine počev od novembra 1990. godine, koji se smatraju i prvim slobodnim višepartijskim izborima. Prvi poslijeratni izbori u BiH, održani su 02. septembra 1996. godine. Izbori se dijele na opće (državne) i lokalne (općinske) izbore na kojima se biraju članovi općinskih vijeća i načelnici općina. Pravo glasa i pravo da bude izabran ima, svaki državljanin Bosne i Hercegovine koji je registrovan za glasanje na teritoriji Bosne i Hercegovine sa navršenih 18 godina života. Svi državljani BiH koji imaju biračko pravo, imaju pravo da se registruju i da glasaju lično u općini na teritoriju BiH u kojoj imaju prebivalište. (Centralna izborna komisija, www.izbori.ba)

Etimološko izvorište izraza politika je starogrčki jezik, polis-država, politikos-građanski, državni, javni. (Klaić, 1985). Decidirano ga je upotrijebio i u filozofiju uveo Aristotel, u istoimenom djelu „Politika“, prevashodno podrazumijevajući pod njim djelatnost u vezi s državom, vođenje države „državne zajednice“, bavljenje tom vrstom javnog posla. „Krajnji cilj svih nauka i umjetnosti jeste dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o državi (politike)“. Aristotel (1975:75)

„Ako sublimiramo stavove o politici: različita uža i šira akademska razumijevanja pojma, ali i ona najšira, čak i laicistička, ona koja se mogu čuti svakodnevno ili pročitati u dnevnim novinama na svim meridijanima, možemo ih razlučiti u tri osnovne skupine: Politika kao umijeće vođenja države. Politika kao izraz interesa, kao mudrost njihova definiranja i ostvarivanja na ličnom, grupnom ili općedruštvenom nivou. Politika kao vulagrizirani izraz za sve vrste ljudskoga ponašanja (pojedinca, grupe, političke skupine, do države) koje poprimaju predznak prevare, lažnoga kazivanja, općenito nehumanoga ponašanja i zlobe“. (Izet Beridan, Politika i sigurnost)

Lokalna zajednica – lokalna samouprava i lokalni izbori

Bosna i Hercegovina je prosta decentralizovana država sa 4 nivoa vlasti, a onaj najniži nivo vlasti je lokalna samouprava, koja proizilazi u lokalnoj zajednici, koju profesor Mirko Pejanović ovako definiše: „U lokalnoj zajednici se ispoljavaju potrebe i obrazuju institucije unutar kojih se organiziraju društvene aktivnosti da bi se zadovoljile zajedničke potrebe. A, kada jedna ili više lokalnih zajednica uspostavi društvenu-pravnu-političku instituciju za zadovoljavanje zajedničkih potreba onda one dobiju status lokalne samouprave, a kao primarna teritorijalna jedinica lokalne samouprave javlja se općina kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini.“

„U dokumentima UN-a i EU naglašavana je neophodnost da se političke odluke donose na što nižem nivou vlasti kako bi što širi slojevi građana imali mogućnost da sudjeluju u procesu donošenja odluka“. (Elmir Sadiković)

Na prijedlog Stalne Konferencije lokalnih i regionalnih vlasti Europe, države članice Vijeća Europe su 18.10.1985. godine u Strassburg-u usvojile Europsku povelju o lokalnoj samoupravi, a ona ima 12 osnovnih principa: zagarantovanost lokalne samouprave ustavom i zakonom, sopstvena odgovornost, postojanje predstavničkog organa, diskreciono pravo, zaštita granica lokalnih vlasti, princip samostalnosti, princip autonomije, pravo na samostalno uređenje interne organizacione strukture, princip upravnog nadzora, pravo upotrebe pravnih sredstava zaštite, pravo lokalnih vlasti na udruživanje i princip supsidijarnosti.

Lokalnu samoupravu karakterišu zajednički interesi i potrebe: zaštita javnog reda i mira, zaštita okoline, ekonomski – privredni razvoj, snabdijevanje hranom i vodom, energijom i drugim neophodnim resursima za život dostojan čovjeka, zapošljavanje radno sposobnih, infrastruktura (lokalni saobraćaj i komunikacije), socijalni razvoj – socijalna i zdravstvena zaštita, kvaliteta obrazovanje, podrška i ulaganja u kulturu i sport, itd. Prema Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi lokalne vlasti su najbliže građanima i od njih zavisi zadovoljavanje interesa i potreba, kvalitet življenja građana.

Dakle, mi ćemo na predstojećim lokalnim izborima birati subjekte koji imaju najveću odgovornost upravljanjem lokalne samouprave, biraćemo članove općinskog vijeća koje kreira općinsku politiku i općinskog načelnika koji je izvršna funkcija te politike.

Na političkoj bh. sceni posljednje desetljeće i više imamo političare koji se „profesionalno bave politikom“ ne znajući ni osnovne pojmove kao što su neki od pomenutih, a ni nova ponuda nije bolja jer ih uglavnom možemo svrstati u nekoliko kategorija: bez interakcije i pozitivnog iskustava sa građanima, znanja i vještina koje ih odlikuju u odnosu na druge, neostvareni i nedokazani u nauci, umjetnosti, sportu, kulturi, biznisu…, čemu svjedoče njihove biografije, bez ugleda i položaja u društvu. A, ko ih za pomenuto i pita kada nikom ne odgovaraju osim svojoj političkoj stranci i stranačkim šefovima i gotovo uvijek na savjet, prijedlog ili kritiku odgovaraju „osnuj i ti stranku pa se kandiduj i na izbore“ kao da su oni osnivači svojih stranaka koje zlo/upotrebljavaju.

I zbilja, šta je sa pomenutim ljudima, imaju li roditelje i familije, rodbinu, kaže li im iko od njih, „sine drag si nam i volimo te, ali kako si pristao jer ti to ne znaš i tvoj angažman će šteti cijeloj zajednici“? Pitaju li se stari/novi vijećnici i načelnici kako im žive građani, kako zarađuju koru kruha/hljeba, kako školuju dijecu, kako se liječe, šta je sa naukom, sportom i kulturom? Pitaju li se kako se odnose i odkud im prava da budu nesposobni, da zloupotrebljavaju položaj i ovlasti, kroz nepotizam, uhljebljavanje, auta, gorivo i telefon? Ko im to kupuje i konzumira alkohol i drogu, puni diskoteke, prihvata i podržava kič, ko im to učestvuje u auto trkama po gradu, parkiranjima na nedozvoljene površine? Ko im to vlada podzemljem, pljačka pokretnu i nepokretnu imovinu, pa je danas sve normalno postalo nenormalno, pravedno postalo nepravedno i obratno, kako krađa više nije krađa nego način snalaženja na račun zajednice?

Ipak, hoćemo da vjerujemo u neka nova imena, novu energiju i ideje, neiskvarene ljude i zdravu logiku razmišljanja i odlučivanja prioriteta, iskrene poglede ka naprijed, želju za dokazivanjem u korist kolektiva, ljudi koji će kreirati kvalitetne promjene na bolje, a ne prilagođavati se nekvalitetnim rješenjima ponuđenim iz stranačkih organa i tijela. Ljudi koji imaju hrabrosti i snage da usprave glavu i kičmu, a ne da se bacaju pod noge predpostavljenima, lupe šakom od sto, iznesu svoje mišljenje i ne boje se stranačkih sankcija, jer vjeruju u Boga i sebe, imaju svoje stavove utemeljene na idealima za koje žive, jer ne žele da izdaju povjerene glasove od svojih građana sa kojim valjda i dalje živjeti.

S tim u vezi, hoćemo da vjerujemo, da su građani spremni opet potisnuti stranačku pripadnost kandidata u ime kolektivnog dobra i odabrati sposobne i kvalitetne, poštene i radine, dobre menadžere, realizatore njihovih interesa i potreba u skladu sa resursima i budžetom. One koji će pridonijeti boljem ambijentu življenja u nekoj lokalnoj samoupravi – općini. Razlog našeg nadanja su neki dosadašnji rezultati koji ukazuju na bolje izborne rezultate kandidata za načelnika nego stranaka koje su ih kandidovale, jer su se ljudi jednostavno identifikovali sa kandidovanim i povjerili im pomenutu ulogu.

Također, pomenuti – sutra izabrani se moraju odgovorno ponašati ka povjerenim glasovima, obavezama i poslovima, moraju svoju društvenu moć koristiti za razvojne projekte, a ne stranačke obračune, prevlasti i talove sa privrednicima, vlasnicima lokalnih medija, predstavnicima ne/vladinog sektora koji se najčešće oslone na finansiranje od istih i tako uglavnom postanu šutljivi i pasivni, apstiniraju od brojnih prava, čemu svjedoči brojka preko 12.000 registrovanih ne/vladinih organizacija, od koji je aktivno tek oko 2.000. Zar nije vrijeme da pomenuti načelnici, kao i oni koji ih „ruše“ ili „dovode“ snose posljedice nezakoniti privatizacija, namještenih tendera, sračunatih smjena i postavljanja „svojih“ na različite funkcije i to na štetu zajednice, finansiranja sportskih i kulturno-umjetničkih kolektiva na čijem čelu su podobni a ne kvalitetni?

Podsjećamo vas da stvarna demokratija praktično nije moguća ako su građani pasivni, stoga moraju vjerovati da svojim sudjelovanjem u političkim procesima mogu puno toga da kreiraju, predlažu i promjene. Trebaju se okupiti oko novih i kvalitetnih ideja i projekata, iskazati svoje ne/slagenje sa načinom razmišljanja i radom izabranih, a ne tek tako napuštati arenu unutar koje se razmatraju njihovi interesi i potrebe, unutar koje se donose odluke i usvajaju planovi i programi koji direktno utiču na njihovu kvalitetu življenja.

Participativna demokracija

Participativna demokracija je oblik demokracije koji uključuje široko sudjelovanje (participaciju) građana u donošenje odluka. Koncepcija participacije građana ne znači negiranje značaja ustanova predstavničke demokracije, jer niz odluka ne može se donositi direktnim odlučivanjem; institucije direktne demokracije, kao što su referendum, pravo na zakonodavnu inicijativu, pravo na sudjelovanje u savjetodavnim tijelma koja pripremaju odluke itd.

U daljem razvoju, ipak, ideje participativne demokracije imaju utjecaja na stavove vodećih političara i na političke institucije. Priznaje se (uključivo i dokumente Europske unije i Ujedinjenih naroda načelna potreba da se političke odluke donose na što nižem nivou, ovisno o prirodi problema (načelo supsidijarnosti), tako da i širi slojevi građana imaju mogućnost sudjelovati u procesu donošenja odluka. Participativna demokratija nastoji animirati građane da aktivno sudjeluju u političkim procesima i ona ostvaruje dvije osnovne funkcije: da osigura da nijedan pojedinac ne zavisi od drugoga, čime se lakše uspostavlja vladavina zakona, te lakše prihvaćanje kolektivne odluke od pojedinca. (Carole Pateman, Participativna demokratija, Wikipedia)

„Participativna demokratija podrazumjeva aktivnu ulogu građana u civilnom društvu, koje je sposobno da provjerava državu i da brani autonomiju demokratskih institucija od prevelike intervencije države i politike“. (Vukašin Pavlović, Civilno društvo i demokratija)

„Glavni tipovi političke participacije su: glasanje na izborima, glasanje na referendumima, agitiranje i sudjelovanje u političkim demonstracijama, različiti oblici građanske neposlušnosti, članstvo u vladinim savjetodavnim odborima, članstvo u vijećima potrošača u javnim poduzećima, sudjelovanje u provođenju socijalnih politika, različiti oblici aktivnosti u lokalnoj zajednici (stambena, ekološka, zdrastvena, obrazovna i druga pitanja)“. (Grupa autora: Axford, Brovning, Huggins, Rosamond, Tuner. Uvod u politologiju)

Za participativnu demokratiju je porazno to da su građani u BiH često raspoloženiji da se zanimaju nacionalnom-državnom ili državnim-međunarodnim politikama, pa se često mogu čuti analize i stavovi o odnosnu Turske i EU, Izraela i Palestine, SAD i Irana, Kine i Japana, dok su manje ili nikako zainteresirani za rješavaje pitanja koja se njih direktno tiču. A, u tom kontekstu Anthony Gidens kaže: „U participativnoj demokratiji odluke se donose zajednički od strane onih koji vladaju i onih kojih se te odluke tiču“.

Na kraju, kao građani/birači ne zanemarujmo pomenute i druge pojmove, legalno i legitimno  iskoristiti ponuđene mogućnosti, inicirati izmjene Izbornog zakona BiH tj., primarno povećati izborni/parlamentarni prag i time ovaj broja stranaka svesti na optimalan broj, a kriterije za kandidate na izborima značajno dopuniti i time sebi i drugim građanima/biračima olakšati izbor/e.