Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

U jednom hadisu kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izrekao u kontekstu predskazanja (navještenja) budućih događaja, i korjenitih promjena koje će se desiti na planu ljudskog odnosa prema vjeri i njenoj primjeni u privatnom i javnom životu, kaže se da će čovjeku, na spavanju, biti istrgnut emanet (povjerljivost) iz srca, i da će ostati samo njegov blijedi trag, kao što iza rane ostane ožiljak na tijelu ili žulj od napornog rada koji se napuše a u sebi nema ničega, i da će ljudi međusobno kupovati i prodavati ali niko od njih neće ispunjavati preuzete obaveze, i toliko će nestati povjerenja (emaneta) da će jedni drugima prepričavati kako u tom i tom mjestu ima povjerljiva osoba! (op. a. tj. za povjerljivom osobom će se tragati kao za izgubljenim blagom) (Buharija, 6497.).

Kao da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u momentu izricanja ovog hadisa, imao pred sobom sliku našeg vremena. Sličnost je toliko očita da se teško oteti dojmu da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upravo mislio na nas. Puno je primjera iz naše svakodnevnice koji nas navode na ovakav uistinu poražavajući zaključak.

”Naša” pravda

Gotovo da nema dana a da u njemu ne čujemo bar jednu priču o pronevjeri, prevari i lopovluku, a ono što posebno zabrinjava jeste da se veliki broj tih priča veže za ljude koji sebe nazivaju vjernicima, i to ne bilo kakvim, nego onim pravim i dosljednim vjernicima.  Lično na moju adresu, a vjerujem da je slična situacija i sa drugim daijama, učenim ljudima, imamima, stiglo je na desetine pisama, upita, zahtijeva za šerijatskim konsultacijama i posredovanjem, koji se tiču poslovnih pronevjera, neizvršenja preuzetih obaveza, neopravdanog odugovlačenja sa isplatom duga, ili negiranje postojanja bilo kakvog dugovanja, a kao glavni akteri, u većini tih pisama, spominju se vjernici.

Jedan slučaj ostao mi je u posebnom pamćenju, a evo čemu se radi. Dok sam još bio na školovanju u Medini, dvojica mojih poznanika, inače trgovaca, zatražili su od mene da im presudim u sporu do kojeg je došlo prilikom realizacije posla kojeg su njih dvojica ranije dogovorili. Prema osnovnom ugovoru jedna strana je bila dužna da u određenom vremenskom roku i pod povoljnim uvjetima, nabavi autodijelove iz Njemačke, a druga da, po primanju isporuke, plati vrijednost kupljene robe. Kada je roba stigla na odredište, kupac je, letimičnim pregledom samo nekoliko paketa, vrlo brzo utvrdio da se radi o autodijelovima za stare modele Mercedesa i Volksvagena koji uopće više nisu u upotrebi. Odmah je telefinirao svog kolegu i rekao mu da nije znao da se radi o starim i neupotrebljivim autodijelovima i da zbog toga odustaje od ugovora, našto je ovaj žustro reagovao i rekao mu da je o tome trebao razmišljati prilikom zaključenja ugovora. Pošto se nisu mogli usaglasiti, cijeli slučaj su prebacili na mene, a ja na islamske učenjake.

Učenjaci su presudili u korist poručioca (kupca), zbog svjesnog prikrivanja nedostataka robe od strane nabavljača, kojeg je bilo nemoguće otklonuti i koji ugovor čin ništavnim.

Proslijedio sam im presudu, očekujući da će joj se, kao vjernici, povinovati, međutim odgovor tužene strane (nabavljača) je bio da je ona nepravedna i da je on očekivao da će Šerijat biti na njegovoj strani. Poručio sam mu da Šerijat ne može biti na strani onih koji varaju, nego naprotiv isključivo na strani istine i pravde, ali mi se nakon toga više nije javljao.

Nisam mogao vjerovati da se jedan vjernik, koji je u spomenutom slučaju nesumnjvo bio u krivu, može ovako drsko ponijeti prema islamskim propisima i njihovim tumačima. Kasnije sam, vjerovatno zbog velikog broja sličnih slučajeva, ograjao na ovakvo ponašanje, da bi skoro, od jednog daije, čuo za slučaj koji me iznova šokirao.

Naime, njemu se nedavno požalio jedan čovjek, koji je inače nov u vjeri i koji je prije otprilike godinu dana počeo prakticirati vjeru, da je svoje prvo negativno iskustvo u poslovanju doživio upravo sa tzv. džamijskim ljudima i onima kojima je svaka druga riječ ”Allaha mi” (Od ovoga je nastala izreka: čuvaj se onoga ko ti se često kune Allahom).

Zahvaljujući prije svega svojoj dobrodušnosti, a zatim i beskrajnom vjerovanju ”ljudima od vjere”, ovaj čovjek je ostao ”kratak” za značajna novčana sredstva, za koja sumnja da će ih ikada povratiti. Prije toga, imao je priliku poslovno sarađivati sa osobama koje se, kao ni on, nisu pridržvale vjerskih principa, a koje su pripadale različitim etničkim, nacionalnim i relegijskim zajednicama, ili su bili samodeklarirani ateisti i agnostici, i nikada ga niko od tih ljudi nije prevario ili na bilo koji način bio nekorektan prema njemu. Isti daija mi je ispričao da mu se, samo nekoliko dana poslije toga, požalio jedan drugi drugi čovjek, rekavši mu da mu ”braća vjernici” duguju, ni manje ni više, nego 100 000 KM, i da sam ne zna kako će ta sredstva izvući od njih, obzirom da mnogi izbjegavju susret s njim, ne javljaju mu se na telefon, ili ga jednostavno ignorišu. (Posebna je priča u svemu ovome to što se novčane transakcije i poslovni ugovori zaključuju bez prisustva svjedoka, pismenog ugovora i njegove službene ovjere od strane nadležnih organa na osnovu kojeg bi se, u slučaju da jedna strana izigra ugovor, moglo sudskim putem tražiti zadovoljenje pravde).

Zamislimo samo ovu situaciju, ima nemali broj vjernika koji redovno idu u džamiju, i koji su sebi dali za pravo da drugima tumače i pojašnjavaju šerijatske propise, šta je halal a šta haram, a međusobno ne komuniciraju, ne nazivaju selam jedni drugima kada se sretnu na pijaci, pred džamijom ili na ulici, samo iz razloga što su jedan drugog prevarili u poslovanju, ostali jedni drugima dužni, i zanemarili međusobno preuzete obaveze.

Sljedbenik El-Emina (povjerljovog), a vara

E sada, kako objasniti ljudima koji se još uvjek kolebaju kada je vjera u pitanju, ili onima koji su skeptični prema vjeri i vjernicima, i uopćeno prema vjerskoj filozofiji života, da su ovo samo izolovani slučajevi, da izvor takvog njihovog ponašanja nije vjera, da vjera zapravo gradi zdrave pojedince koji su personifikacija istine, pravednosti, poštenja i časti i da samo ona može izvesti savremenu civlizaciju iz živog blata u kojem se već godinama nalazi?

Kako je moguće da neko ko sebe smatra sljedbenikom El-Emina, povjerljivog (ovaj nadimak Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je dobio još u predislamskom vremenu zbog svog visokog stepena poštenja, vjernog čuvanja povjerenih mu stvari i ispunjavanja preuzetih obaveza), i ozbiljan je u tome, može od nekoga uzeti novac, a i sam nije siguran da će ga nekada u budućnosti vratiti, bilo zbog svoje lakomosti na novac, bilo zbog lahkomislenog odnosa prema tuđim hakovima, bilo zbog slabog imovinskog stanja, ili nekog drugog opravdanog ili neopravdanog razloga, ili što je još gore uopće ne osjeća ni najmanju grižu savjesti kada prolazi pored svojih vjerovnika, kada na odgovara na njihove pozive i kada ih jednostavno ”množi s nulom”.

Zar onoga ko se ponaša na takav, pa možemo slobodno reći, beskrupulozan način uopće, ne zabrinjavaju Poslanikove riječi: ”Onaj ko bude uzimao tuđi imetak sa namjerom da ga vrati, Allah će mu u tome pomoći, a onaj ko bude uzimao tuđi imetak sa namjerom da ga nikada ne vrati, odnosno da ga upropasti, Allah će njega upropastiti.” (Buharija).

Ovdje se nameće jedno suštinsko pitanje. Može li neko ko se na ovaj način poigrava sa tuđim imetkom, ali i sa tuđim dostojanstvom, uopće biti vjernik, i ako može da li je u tom slučaju njegovo vjera značajno okrnjena, i gdje je u svemu tome unutarnji moralni zakon koji vjernika permanetno podstiče i ”tjera” da preispituje svoje postupke, pa i one koji su iz domena sumnjivih stvari, a da na govorimo o jasnim haramima, a sve u skladu sa principom ”obožavanja Allaha kao da gledamo u Njega, a ako ne možemo tako, onda kao da On gleda u nas.”

Odgovor na ovo pitanje može biti dvojak, ali ni jedan ni drugi toliko dobar da bi ulijevao optimizam. Gora pretpostavka je da su ti ljudi licemjeri, koji vjeru koriste kao paravan za ostvarivanje svojih prljavih ovozemnih ciljeva, a koje je Kur'an opisao kao ”prave neprijatelje” (Prijevod značenja El-Munafikun, 4), kao one koji ”nastoje  prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (Prijevod značenja El-Bekare, 9.), ali i one ”koji (lažno) svjedoče da je Muhammed, zaista, Allahov poslanik – I Allah zna da je on, zaista, Njegov poslanik, a zapravo Allah svjedoči da su oni pravi lašci.” (Prijevod značenja El-Munafikun, 1.).

Ako bi se neko usprotivio i rekao da znanje o tome ko je licemjer a ko iskreni vjernik posjeduje samo Allah, dželle šenuhu, i da islam strogo zabranjuje kopanje po tuđim srcima i nijjetima, odgovorili bi mu da ovdje nije riječ o tome, nego o prepoznavanju licemjerstva u njegovim vanjskim znakovima i manifestacijama, o kojima citirani ajeti nedvosmisleno govore, i na osnovu kojih je dozvoljeno reći za nekoga da se licemjerno ponaša.

Na kraju krajeva, zar Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije određene postupke jasno okvalificirao kao ”ajete” (znakove) licemjerstva, koji prema jednoj verziji dostižu brojku od tri, a drugoj od četiri znaka. U verziji koja spominje četiri znaka licemjerstva, kaže se: ”Onaj ko objedini sva četiri svojstva, on je pravi (čisti) licemjer, a onaj ko bude posjedovao jedno od tih svojstava, njegovo licemjerstvo je djelimično, sve dok ne ostavi to svojstvo, a ta svojstava su: kada mu se nešto povjeri, on to iznevjeri; kada govori, laže; kada s nekim zaključi ugovor, on ga prekrši i kada se prepire prelazi granice uljudnog govora.” (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim u poglavlju o vjerovanju).

Blaža pretpostavka je da su ti ljudi slabog i krhkog vjerovanja, koje je nedovoljno da bi se oduprli izazovima dunjaluka, porivima duše i šejtanskim došaptavanjima, a naročito kada je posrijedi novac. Na njih bi se mogle odnositi riječi Uzvišenog: ”Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete (čvrsto), ali recite: ’Mi se pokoravamo!’ (tj. mi smo u općem smislu muslimani), jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”

S druge strane, razlog slabosti njihove vjere treba tražiti u pomanjkanju emaneta i svijesti o vlastitoj odgovornosti za negativnu ili pozitivnu sliku o islamu, koju svojim postupcima i ponašanjem ostavljaju u društvu. Zato je važno govoriti o tome javno, i na taj način kod vjernika razvijati samokritičku svijest, jer će šejtan na sve načine pokušati da nas, umjesto našim vlastitim slabostima, zaposli tuđim, i tako udalji od suštine problema. Možemo se mi praviti kako je sve u najboljem redu, kako u našim safovima i džematima sve funkcioniše kako treba, ali dokle će nas to odvesti. Do stanja kakvog upravo imamo. Ni milimetar dalje. A jedini garanat za izlazak iz sveopće duhovne i moralne krize je samokritičnost. Ona je pokretač svakog dobra i promjene u i oko čovjeka.

Drugim rječima rečeno, bez samokritičnosti nema spoznaje o vlastitim grijesima, a bez spoznaje o vlastitim grijesima nema ni individualnog ni kolektivnog popravka. Zato Uzvišeni, učeći nas ovom principu, u više kur'anskih ajeta kori (kritikuje) Svog miljenika i  Njemu najdražeg poslanika, Muhameda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako niko poslije njega ne bi mogao reći da je izvan dometa kritike, i da se o njegovim grjesima i greškama ne može javno govoriti.

Tako u suri ‘Abese (‘abese je prošlo vrijeme glagola ‘abese / ja'besu, što znači namrštiti se, naljutiti se), govoreći o njemu u trećem (namrštio se) umjesto u drugom licu (namrštio si se), Uzvišeni Allah na izvjestan način kori svoga Poslanika, zato što je svu svoju pažnju posvetio kurejšijskim uglednicima, a zanemario je slijepog i siromašnog Ibn Ummi Mektuma, iako razlog takvog njegovog odnosa prema jednima i drugima, nije bio u tome što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjeo nekoga uvrjediti, ili ne dao Allah, omalovažiti, nego zato što je to smatrao vjerskim prioritetom, naime, vjerovao je da će njihovo prihvatanje islama donijeti napredak i prosperitet islamu kao vjeri i njegovom pozivu.

Emanet kao temelj uspjeha

Ono po čemu se, prije svega, odlikovala, prva ”zlatna” generacija muslimana, i zbog čega su oni iza sebe ostavili tako upečatljiv trag jeste spremnost na priznanje vlastitih grešaka, iako su njihove greške u odnosu na naše kao kap vode u odnosu na more.

Dovoljno je u tom smislu navesti riječi Huzejfe  ibn Jemana, povjerenika (emč«na) Poslanikove tajne: ”Kada bi se zakleo da mi Allah na Sudnjem danu neće oprostiti, ne bih bio dužan da se za svoju zaketvu iskupim (zbog njenog kršenja).” Naravno, Huzejfe, radijallahu ‘anhu, i njegovi savremenici nisu imali nikakve potrebe za ovakvim izjavama, koje predstavljaju vrhunac samounižavanja, jer su svojim konkretnim djelima i velikom žrtvom koju su podnijeli na putu promocije i širenja islama zaslužili Allahovu milost i Džennet, osim ako su htjeli, a htjeli su, podučiti vjernike samokritičnosti, samoukoru, i najboljem i najlakšem načinu borbe protiv vlastitog ega, samodopdaljivosti (el-udžba), oholosti i uobraženosti, i drugim bolestima duše koje čovjeka sputavaju u sigurnom hodu putevima Božijeg zadovoljstva.

Bez samokritičnosti nema ni emaneta, kao jednog od stubova zdravog i prosperitetnog društva, a bez emaneta se ne može govoriti ni o cjelovitoj i potpunoj vjeri, koja je temelj ovosvjetskog i onosvjetskog uspjeha. Zanimljivo je da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u istom hadisu kojeg smo naveli s početka ovog teksta, samo nekoliko redova prije, rekao ”da se emanet spustio na srca (duše) njegovih ljudi (ashaba), a zatim su oni učili Kur'an, a nakon Kur'ana učili su Sunnet”, što znači da im je Uzvišeni Allah, podario emanet, i prije nego su počeli učiti vjeru i crpiti znanje iz Kur'ana i Sunneta, i prije nego su postali nosioci baklje islama i najbolja generacija muslimana.

Emanet je, jednostavno, bio temelj njihovog uspjeha, zahvaljujući njemu naučili su vjeru iz njenih glavnih izvora (Kur'ana i Sunneta), ispravno su je razumjeli i primjenili u svom životu, a zatim je, s punom odgovornošću, prenijeli na buduća pokoljenja. Emanet kojeg su nosili u svojim srcima im nije dozvoljavao da u vjeru išta dodaju ili da od nje išta oduzmu, i da, makar na trenutak, odustanu od njenih uzvišenih principa, i krenu nekim drugim putem. Oni su istinski shvatili šta znači biti sljedbenik El-Emina (povjerljivog, odgovornog, iskrenog i poštenog), i koliku to odgovornost za sobom povlači.

To je ono što kao pripadnici islamskog ummeta konačno moramo shvatiti i sa čime se otvoreno moramo suočiti. Ne možemo očekivati bilo kakav napredak, dok se kao sljedbenici El-Emina, ne počnemo ponašati u skladu sa tim imenom, i ne budemo kompletan svoj život (vjeru, politiku, ekonomiju, obrazovanje, međuljudske odnose) organizovali na tom principu. A to je i poruka Poslanikovih riječi: ”Nema imana onaj ko nema emaneta, i nema dîna onaj ko se ne drži ugovora.” (Ahmed, br. 12 324, sa dobrim senedeom).

(Saff)