Kozarac.ba

Priča iza slike

Olivier d'Angély piše:

Na samom ulazu u Kozarac, u Bosni i Hercegovini, nalazi se veliko groblje gdje počivaju žrtve krvoprolića koje se zbilo tijekom ljeta 1992.

U samo tri mjeseca, srpski nacionalisti su, u ime etničkog čišćenja, protjerali 53 000 Bošnjaka koji su živjeli u tom kraju i pobili više od 3000 njih.

Ti su događaji obilježili početak rata u Bosni koji je stao tek tri godine kasnije, nakon više od 100 000 žrtava.

Već tri godine se svakog ljeta vraćam u taj grad kako bih snimao dokumentarni film i kako bih pokušao shvatiti uzroke tog krvavog bratoubilačkog ludila.

Kako su ljudi koji su zajedno skladno živjeli mogli odjetnom postati krvnici svojih susjeda?

Kako su Srbi postavši vojnici mogli mučiti svoje vlastite prijatelje iz djetinjstva?

Kako su mogli postojati logori u kojima se sasvim nekažnjeno moglo ubijati, silovati i počinjati najgora zvjerstva?

Prije tri godine započeo sam snimanje baš na ovom groblju. Vlada u njemu čudna mješavina spokoja i groze.

Redovi istovjetnih nadgrobnih spomenika, poredanih za vječnost.

A datumi razni, neobični, niže se niska znamenki naizgled bez zajedničkog smisla !

A ipak…

Datum rođenja nestalih, s lijeve strane. Slijede godine koje ispisuju čitavu povijest 20. stoljeća. S desne strane, jedan jedini datum. 1992.

1232 groba za žrtve od jedne do sto godina starosti, bez oznaka dobi, spola, žrtve za koje je podrazumjevano da su teroristi.

Završavao sam svoje snimanje tamo gdje sam i započeo, na ovom groblju koje se ne prestaje širiti…

Dvadeset godina je prošlo od ovog krvavog pira, ali još uvijek nedostaje više od 1500 tijela, zatrpanih u bezbroj masovnih grobnica na ovim prostorima.

Snimao sam grob jedne bake od 100 godina, najvjerojatnije najstarije osobe na groblju, kad mi se jedan stariji čovjek približio.

Imao je nevjerojatno plave oči i govorio je izuzetno blagim glasom.

On je tog ljeta 1992. izgubio svoja dva sina.

Tijelo najmlađeg još uvijek nije pronađeno.

Stariji je pokopan malo dalje.

Imao je 28 godina kad su ga ubili. Bio je liječnik i tek se bio uselio u svoju novu kuću.

Morao ga je zakopavati četiri puta.

Najprije je zakopao kosti trupa pronađene u prvoj masovnoj grobnici.

Nakon nekog vremena, pronađena su tri rebra u drugoj masovnoj grobnici, smještenoj više kilometara od prve.

Morao je tada otkopati svog sina i prebaciti ga 45 km dalje, u Identifikacioni centar u Sanskom Mostu, kako bi se potvrdili rezultati analiza DNK.

Nekoliko mjeseci kasnije, pronađena je glava sina u trećoj masovnoj grobnici, na više desetaka kilomtara udaljenoj od prve dvije. Pronađena je zajedno sa ostalim lubanjama s kojima su Srbi igrali nogomet.

Još je jednom morao otkopavati posmrtne ostatke svog sina za novu potvrdu analiza. Četvri put, nije više bio u stanju ponovno proživljavati pokope koji su se ponavljali, te je zatražio od vještaka da dođu na lice mjesta, što mu je naravno bilo udovoljeno.

Zahvalio mi se što sam ga saslušao i što se zanimam za događaje koji su se tu zbili prije dvadeset godina.

Otišao je i pridružio se svojoj ženi koje je stajala malo pri strani, okrenutog lica kako ne bismo vidjeli da plače.

Ponovno se vratio.

I dodao :

« Potrebno je da svi koji su počinili zločine budu kažnjeni. Bilo da se radi o Srbima ili o našima. »

Nakon tih nekoliko ljeta provedenih u Bosni, i dalje me iznenađuje dostojanstvo tih ljudi i njihove blagonaklonosti prema agresoru. Uprkos ogromnoj proživljenoj patnji oni poštuju i srpske žrtve, koje su uglavnom vojne, nevjerojatno manje brojne i koje Srbi stalno ističu kako bi opravdali ono što je nemoguće opravdati.

U tom kraju kojeg su mirovni sporazumi dodjelili srpskim vlastima čije je pamćenje selektivno i odsutno, Bošnjaci koji tu još uvijek žive traže samo jedno :

Pravdu, kako njihova povijest ne bi nestala u zaboravu Povijesti.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.