Azra Sings: Mnogi Amerikanci plaču kada slušaju sevdah

Razgovarao: Jasmin Hadžiahmetović

Azra je bh. umjetnica koja uskoro u Sjedinjenim Američkim Državama izdaje album sevdalinki “Azra Sings”, na kojem je sarađivala sa mnogobrojnim umjetnicima, među kojima su Petar Teodosijev, Boris Kaplanskiy i Vincent Chavez. U razgovoru za portal Klix.ba ova umjetnica iz Prijedora otkriva nam kako je "otjerana" iz BiH, priča o svom životu u SAD-u, sevdahu kao životnoj inspiraciji i drugim stvarima.

Azra je odrasla u Prijedoru gdje je, kako kaže, imala prekrasno djetinjstvo i mladost, ispunjeno muzikom, druženjima, te fantastičnim mentorima koji su je i naučili da pjeva i svira. Kako kaže na početku razgovora za naš portal, sretno je udata za jednog Sarajliju i majka dvoje prekrasne djece, koja su muzički nadarena i zainteresirana za muziku i za rad svoje majke.

Kad ste se počeli baviti muzikom?

S violinskom podukom sam počela s osam godina, nastavila sve do nivoa univerziteta. Studirala sam solo pjevanje i opernu izvedbu. Pjevala kao članica akademskog zbora "Ivan Goran Kovaćić" i nastupala širom Evrope. Uporedo, studirala sam kliničku psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Školovanje sam uspješno nastavila i okončala u SAD-u, na dodiplomskom i postdiplomskom nivou.

Kad ste otišli iz Bosne i Hercegovine?

Iz Bosne su me otjerali. Ne volim tu riječ “otišla” jer nisam otišla svojom voljom. Moj očuh je bio istaknuti krajiški privrednik koji je bio zatočen u logorima smrti Manjača i Omarska. Ja sam rat provela u Zagrebu jer sam se tamo zadesila na fakultetu, ali priče moje porodice, mojih preživjelih, meni i dan danas ledi krv u žilama. Izgubila sam mnogo mojih bližnjih koji su ubijeni kao civili u Prijedoru i Kozarcu.

S raspadom Jugoslavije i genocidom u Prijedoru, završila se i moja lijepa mladost i bezbrižni dani. Amerika je surova zemlja, a nama prognanicima utoliko teža jer valja preživjeti, a trauma rata je svima nama još uvijek svakodnevica. Prvih 10 godina mog života u SAD-u o pjevanju nije bilo niti govora. Glas mi se stegne, a suze teku same. Kulturne razlike između nas i Amerikanca su velike, mada ja smatram SAD i ove ljude jako dobre, spremne pomoći i dati drugim kulturama šansu i razumijevanje.

Ipak, nakon nekoliko godina, počeli ste pjevati i baviti se muzikom koja je bila dio vas cijelog života. Zašto ste baš odabrali sevdalinku?

Moja priča o sevdahu je, kao i sve u mojoj muzici, emotivna i lična. Sevdah je ono što održava nas, ljude isčupane iz naših korijena, prognanike, vojnike mnogih ratova, ratne zarobljenike, zarobljenike naših uspomena. Taj gubitak domovine je nešto za što nema riječi, a sevdah, kao muzička forma, daje tom kolektivnom gubitku glas i toj neopisivoj ljudskoj tragediji smisao. Za mene, moji roditelji, moji ujaci, te moji mentori predstavljaju temelje moje muzičke spoznaje. Priča ispričana kroz pjesmu je posebna – ona ostaje u nama, dugo nakon što smo zaboravili riječi pjesme ili izvođača. Sevdah sadrži element mistike, sa specifičnom ornamentacijom, ekspresivnom izvedbom, pa se najbolje osjeti pjevan bez instrumentalne pratnje – u nekom od bosanskih avlija, kad se i vraća svojoj originalnoj formi. Nadolazi mi mentalna slika nešto što je moj otac zvao dert – turska riječ za čežnju, bol, i tugu za onim sto više nemamo.

Šta sevdah znači za vas?

Uz sevdah se ne igra kolo, sevdah se sluša, s tugom, sjetom, s velikom emocijom… Sevdah se ne može naučiti, on se prvo mora osjetiti. U sevdahu, svaki zvuk ima svoje mjesto i značenje, svaka stanka i dah nas dovodi korak bliže do samospoznaje. Tolika je snaga te muzike, da ja, čak i kad pjevam operu, rusku romansu, ili romski repertoar, jos uvijek pjevam sevdalinku, kao moje autohtono muzičko biće.

Uskoro ćete izdati i album. Recite nam nešto o njemu?

Album se zove “Azra Sings”, a posvećen je prognanicima širom svijeta. Želim da svi mi, koji se sjećamo nekog boljeg vremena, prostora (kako mentalnog, tako i geografskog) se nađemo u ovom mom albumu. Mislim da je naša balkanska i ex-yu kultura preživljava strahovitu profanizaciju, te ovaj moj projekt je pokušaj očuvanja kulturne baštine bivših jugoslovenskih naroda. Namjera ovoga albuma nije politiziranje, niti religijsko opredjeljivanje – to smatram izrazito privatnim kategorijama, i ja ne želim skrnaviti moju umjetnost takvim stvarima.

Kad će biti promocija i gdje?

Promocija ovoga koncerta će se održati u Broomfield Auditoriju u američkoj saveznoj državi Colorado, 15. septembra, sa početkom u 19:30 sati. Predstavit će je istaknuti bh. novinar i filmski radnik, moj veliki prijatelj Refik Hodžić što mi predstavlja ogromnu čast i satisfakciju.

Na albumu je 13 pjesama. Osim sevdalinki tu su još neke pjesme.

Album sadržava pjesme iz bivše Jugoslavije, pjevane u jednom unikatnom stilu, sa opernim elementima, elementima slavenskog višeglasja i specifičnih aranžmana. Na albumu su predstavljene i romske pjesme, kao i ruske ciganske romanse koje sam naučila još kao dijete. Moja kolaboracija sa Petrom Teodosijevim je posebna, jer on kao harmonikaš i muzičar visokog kalibra, je bio krucijalan faktor projekta “Azra Sings”.

Do sada ste održali mnogo koncerata. Ko čini vašu publiku, da li su to osobe iz bivših zemalja Jugoslavije ili…?

Moj album je koncipiran kao dio World Music žanra, dakle pravca koji danas zovemo svjetska muzika. Jako cijenim i poštujem svako segment moje publike, tako i moje sunarodnjake, Bosance i Hercegovce. Na moje koncerte redovno dolaze ljudi sa Balkana, jer nam je to svima veza sa domovinom. Ono što ja ne želim, to je uprošćavanje mog rada. Zato uvijek težim jednoj visokoj teatarskoj, akademskoj atmosferi, bez razlike da li pjevam pred 5 ili 500 ljudi. Kad se ta energija razmijeni između mene i moje publike, ljudi postanu jako pažljivi, slušaju glas, prate pjevača i emotivno, a pjesma ih prenese u neki drugi univerzum – čak i kad ne razumiju riječi. U toku mojih koncerata vidjela sam mnogo Amerikanaca kako plaču kad slušaju sevdah.

Kakvo je njihovo mišljenje o sevdahu?

Amerikanci su krasan narod. Jako je teško i ne bi bilo fer govoriti o njima u terminima stereotipa. Postoji značajan segment moje publike sa velikim interesiranjem za sevdah, za povijest našeg naroda – a ja smatram mojom zadaćom da ih upoznam sa kulturom, naročito muzičkim naslijeđem, onako kako ja to doživljavam. Smatram da svi mi u dijaspori, na svoj osoben način, ambasadori naše zemlje, To uvijek govorim svim našim ljudima, kao i svojim sinovima – treba da uvijek ističemo našu kulturu i jezik s ponosom.

Koliko se može zaraditi od pjevanja sevdalinke u SAD-u?

Ja sebe smatram državljaninom svijeta. Ja ne želim puniti stadione, moj je cilj pjevati u teatru, kulturnom centru, kazalištu ili sa simfonijskim orkestrom – kroz muziku ispričati priču, a ne zaraditi milione dolara. Ja sam prvenstveno savladala sevdah na jednom ličnom nivou, onda tehničkom nivou, a zarada, koliko god doborodošla – nikad neće imati tiraž turbo-folka, ali ja sam zahvalna za onu publiku koja želi čuti pravi sevdah.

Planirate li održati uskoro koncert u BiH?

Ja sam sama producirala ovaj koncert i album. Bez jake produkcije i dobrog menadžera, teško će biti u stanju dovesti orkestar od šest ljudi. Naravno, ako postoji interes za mene i moj rad, uvijek postoji mogućnost da se održi koncert i u Bosni i Hercegovini.

(Klix.ba)