Raspad – prije ili poslije izbora?

Piše: Goran Marković

U Bosni i Hercegovini izborna kampanja ne traje mjesec dana uoči izbora, kako je propisano Izbornim zakonom. Ona traje stalno, svakog dana u svakoj godini. U Bosni i Hercegovini rat nije trajao od 1992. do 1995. godine. On traje neprekidno od 1990. godine, samo se vodi različitim sredstvima.

Dok traje rat, ne misli se ni o čemu drugom osim da se nadvlada neprijatelj. Ispravka, narod se ubjeđuje da ne treba da misli ni o čemu drugom. U toj kampanji suštinsko je ubijediti svoj narod da mu stalno prijeti opasnost od drugih naroda, a još važnije je ubijediti ga ko mu je stvarni i stalni zaštitnik nacionalnih interesa.

Bosna i Hercegovina se nikad nije suočila sa takvom krizom vlasti kao u posljednje dvije godine. Ta kriza je uslovljena nekolikim faktorima: 1) dominacijom nacionalističke ideologije; 2) podijeljenošću društva; 3) prirodom političkog sistema; 4) ravnotežom snaga političkih stranaka, čak i unutar pojedinih naroda, kao što je slučaj sa dvjema strankama –  SDP-om i SDA; 5) mogućnošću da vlast bude formirana i sa malim nacionalnim strankama, za koje glasa mali broj pripadnika pojedinog naroda, kao što je slučaj sa HSP-om. Politička kriza se ogleda i u kršenju ustava i zakona, kao i u čestoj promjeni sastava vladajućih koalicija, što opet proističe iz ideološke nedefinisanosti političkih stranaka, koje su zapravo obične interesne grupe.

Ova kriza i jeste i nije zabrinjavajuća. Ona nije zabrinjavajuća zato što njeno trajanje ne odlaže rješavanje životnih problema naroda. I da je vlast stabilna, ti problem ne bi bili riješeni. Nacionalističke stranke se jako kompromituju u očima građana, koji jasno vide da one ne žele i ne mogu da riješe krizu. S druge strane, građani vide da one ne mogu da dovedu do poboljšanja uslova života, ekonomskog i socijalnog napretka, zbog čega treba očekivati da će biti kažnjene na ovim izborima. Istina, ovo su lokalni izbori i na njima se bira lokalna vlast, ali su oni uvijek pokazatelj raspoloženja građana. Zato se u svim državama lokalni izbori uzimaju kao pokazatelj kakvi bi mogli biti rezultati narednih opštih izbora, osim ako ne dođe do nekih velikih promjena. I obrnuto, građani na lokalnim izborima kažnjavaju političke stranke zato što nisu ispunile obećanja data uoči prethodnih opštih izbora.

Rat riječima traje neprekidno, ali se zaoštrava u vrijeme izbora. Njegovi glavni protagonisti ovaj put su Dodik i Lagumdžija, potežući najtežu temu raspada zemlje. Obojica imaju dobre razloge zašto baš sada govore baš o ovoj temi. Dodikov SNSD je prethodnih godina upravljao Republikom Srpskom autokratski, bahato, kao da je to njihovo vlasništvo. Rezultati takve vladavine su više nego porazni. A opet, Dodik je odlučio da poboljša izborni rezultat i osvoji dosadašnje tvrđave SDS-a – Bijeljinu i Doboj, ali i neke druge gradove. Sa ovakvim kadrovima i politikom, to će biti više nego teško. Njegov socijaldemokratski kompanjon Lagumdžija se silno razigrao u posljednje dvije godine. Nakon što je ušao u koaliciju sa SDA, doživio je značajan pad popularnosti, a stranačka baza gunđa, iako ne smije da se pobuni. Federalna vlada kojom upravlja SDP-ov kadar nije opravdala povjerenje. U Federaciji se dešavaju politički protivustavni skandali, počev od samog konstituisanja federalne vlasti, a Lagumdžijin obrat, i koalicija sa HDZ-om i tajkunom Radončićem dodatno ga delegitimišu u očima birača. Jadni Zlatko nikako da se popravi (taman izađe iz naručja jedne nacionalne stranke, uleti u naručje druge).

U takvoj situaciji, dvojica vodećih socijaldemokrata imaju samo jedan spas od izbornog poraza – da se ponovo uhvate starih fraza, jedan o tome kako štiti državu, drugi o tome kako je razgrađuje. Kako će borba za bošnjačke glasove da se odvija najviše između SDP-a i SDA, odbranaška državotvorna retorika SDP-a najviše je usmjerena protiv SDA i obrnuto. Uvijek se možemo zapitati koliko će ovakva očigledno izborna strategija uroditi plodom. Odgovor nije jednostavan. U cjelini, ovakva retorika nema izgleda na uspjeh kao što je bilo slučaj na prethodnim izborima. Prvo, pokazalo se da je to prazna retorika, a drugo, politički lideri su toliko kompromitovani da im malo ko vjeruje. To pogotovo važi za birače koji žive u urbanim sredinama i one koji su obrazovaniji. Međutim, u Bosni i Hercegovini ima dosta birača koji žive u manje razvijenim sredinama, koji su slabo obrazovani, a u političkom smislu su konzervativni. Osim toga, znatan broj ljudi je zabrinut političkim dešavanjima i ogorčen nemogućnošću normalnog funkcionisanja države. Tu su i međunacionalno nepovjerenje i nezadovoljstvo postojećim uređenjem države, koje nikome nije po volji, pa ga svi osjećaju kao nametnuto i rezultat nepovoljnog kompromisa. Taj dio birača može prihvatiti retoriku Dodika i Lagumdžije, na šta oni i računaju.

U ovom trenutku nije suštinsko pitanje da li do raspada zemlje može doći i da li će se to dogoditi. U svakom slučaju, o tome niko ne pomišlja ozbiljno, čak ni oni koji o tome govore na jedan ili drugi način. Dobro je poznato da o tom pitanju u zemlji ne postoji kompromis, a da ni međunarodni faktor o tome ne razmišlja na ozbiljan i operativan način. Zato je pitanje raspada potpuno nerealno, suvišno i štetno. Da bi ono postalo realno, morale bi se dogoditi velike promjene u raspoloženju međunarodnih činilaca, koji bi onda morao pronaći efikasan način da svoj novi cilj realizuje. Osim toga, kako su stranci dosad insistirali na teritorijalnoj cjelovitosti zemlje, ne bi im bilo lako da opravdaju drastičnu promjenu stava, a da ne ugroze svoj kredibilitet.

Razmjena otrovnih strjelica o tome hoće li doći do raspada zemlje ili ne, međutim, stvara vrlo mučan utisak da najodgovorniji ljudi u državi ne mogu njome upravljati prosto zato što se ne slažu o tome da li ona uopšte treba da postoji. Kad se stvori takav utisak, ljudima postaje manje važno da li je neki načelnik opštine pronevjerio novac i zašto su putevi puni rupa, jer se u vazduhu ponovo osjeća zveckanje oružjem.

Političke stranke u takvoj situaciji pokušavaju da se opravdaju zašto su radile loše i suprotno očekivanjima svojih birača. Donekle je olakšavajuća okolnost to što u vođenju ovakve kampanje ne učestvuju svi stranački lideri. Međutim, u njoj učestvuju oni najvažniji i najutjecajniji, čije stranke uživaju podršku znatnog broja birača koji izlaze na izbore.

Sva sreća da je takvih malo, a na ovim izborima treba da ih bude još manje. To bi bio najbolji odgovor neodgovornim političarima i njihovoj prljavoj kampanji. Doduše, bolji odgovor bi bio da se glasa za opoziciju, naravno, kad bi opozicije bilo. Još bolje bi bilo kad bi se glasalo za nezavisne kandidate, pod uslovom da ih ima i da su to ozbiljni ljudi, a ne razni šarlatani, koji preovladavaju među nezavisnim kandidatima.

Ako nema prihvatljive opozicije i kredibilnih nezavisnih kandidata, bojkot izbora djeluje kao jedino razuman otpor onima koji lokalne izbore koriste za rješavanje sudbine opstanka države.

(AbrašMEDIA)