Bosanske heroine: Žene koje su branile Bosnu i Hercegovinu

U raznim temama koje se danas obrađuju o pitanjima žena u Bosni i Hercegovini, rijetko je primjetna kategorija onih koje su nesebično dale svoj doprinos u odbrani naše zemlje od agresije.

Trinaest njih dobitnice su najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan". To su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko, dok su posthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. Također, Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić, osim "Zlatnim ljiljanom", posthumno su odlikovane i "Ordenom zlatnog grba" s mačevima, odnosno "Medaljom za hrabrost".

Pogibija sestara Elčić

Grmuško-srbljanski plato bio je posljednja ovodunjalučka stanica za 20-godišnju Indiru Pjanić, heroinu iz Mutnika kod Cazina, koja je, zajedno sa četiri saborca, poginula u julu 1992. Bh. slobodu nije dočekala ni legendarna Fadila Odžaković Žuta, heroina s Žuči. Teško je ranjena 18. septembra 1992. u odbrani kote Orlić, a umrla je dva dana nakon toga, piše Dnevni avaz.

Kornelija Jurić imala je 20 godina i 17 dana kada je 10. oktobra 1992. poginula za vrijeme velike srpske ofanzive na Stupu kod Sarajeva, na dužnosti komandira sanitetske desetine u HVO-u "Kralj Tvrtko". Razija Merić je bila borac Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni vukovi". Razija je 1. jula 1993. poginula na vozućkom ratištu, na Cvijanovićima. Imala je 18 godina.

Dvadesetčetverogodišnja studentica žurnalistike Emira Bašić iz Bosanskog Novog poginula je 27. novembra 1993. u odbrani Sarajeva na Jevrejskom groblju. Sestre Mevlida i Samira Elčić, poginule su kao pripadnice 4. motorizovane brigade ARBiH 28. jula 1993. u bici za igmansko Golo brdo. Poginule su u razmaku od pet minuta. Jedna ulica na Ilidži danas nosi njihovo ime.

Dvadesetdvogodišnja Edina Čamdžić iz Kladnja poginula je 10. novembra 1993. kao diverzant u Zubetima kod Vareša. Vidjevši da će pasti u ruke neprijatelju, aktivirala je bombu i tako zajedno sa sobom u smrt odvela i neprijateljske vojnike. Iza nje je ostala dvogodišnja kćerka Alba.

Plave ptice

Četiri dobitnice "Zlatnog ljiljana" koje su preživjele agresiju, danas žive skromno. Fadila Porčić iz Bosanskog Petrovca, bivši diverzant Specijalne jedinice "Tigrovi" Petog korpusa ARBiH, sa 17 gelera dobivenih u pet ranjavanja, živi u Bihaću i nekako se nosi s bolešću.

Dževada Tataragić iz Foče danas je stopostotni invalid. Ostala je bez ruke kada je u ljeto 1993, kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog odreda "Fikro" 4. motorizovane brigade, iz neprijateljske dubine podno Igmana izvlačila ranjene saborce. Zlata Gazibara iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta od 2000. živi u Sloveniji. Aida Zuko danas živi u Sarajevu, piše Avaz.

Vlasenički borci i danas pričaju o hrabrosti djevojke Dženaide Topčić, koja je u borbu stupila nakon što joj je poginuo vjerenik. I ona je poginula 2. jula 1992, od granate, tokom velike neprijateljske ofanzive na Gradačac. Nermana Planja bila je prva žena-šehid Sarajeva. U pokušaju oslobađanja Mrkovića poginula je 8. maja 1992.

Nepunih 19 godine imala je Dalida Tufo kada je krajem januara 1993. na Dobrinji poginula kao pripadnica Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovana "Srebrenom policijskom zvijezdom". Dvadesetčetverogodišnja Amra Sedić je ratna zakletva Bosanske Krupe i 511. slavne brigade ARBiH. Poginula je 1994. u borbama oko rodnog grada.

Mirzeta Forić Mama živjela je do rata u Zagrebu, ali se, gledajući šta se radi od njenog Kozarca, prijavila u Prvi krajiški bataljon, koji se formirao u maju 1992. u Zagrebu. Kao heroina 17. krajiške brigade ARBiH, preživjela je mnoge ratne oluje, ali nije uspjela preživjeti strahote mira. Nakon teške bolesti, svoju posljednju bitku izgubila je 29. novembra 2010.

Na olovskom ratištu pamte rahmetli heroinu Sabinu Jamaković i nekoliko puta ranjavanu Feridu Huseinović, u Tuzli i danas spominju Tahiru Ahmetović, u Devetaku kod Lukavca Azru Hodžić, na podmajevičkim prostorima Elviru Ferhatbegović, u Hrasnici Dinu Rovčanin, Zoricu, Sanelu, Dinu, Aišu, Adviju, Tidžu, u Vogošći Jasnu Dedić i Feridu Mašić, na Soukbunaru Mujesiru Duraj, na Sedreniku Halidu Bojadži, u Ilijašu Kadiru Palić…

Stravična priča o Ivanki Skoko

Prvog dana decembra 1992, kada su srpski specijalci napali sarajevsko naselje Sokolje, dešavala se nezapamćena drama vezana uz Ivanku Skoku, djevojku iz srednje Bosne, koja je do agresije bila podstanarka u ovom naselju i ostala da brani Sarajevo. Ranjena Ivanka bila je smještena u podrum jedne od napuštenih kuća.

Srpski vojnici, kako joj nisu mogli prići i zarobiti je živu, municijom su zapalili kuću u kojoj se nalazila ranjena Ivanka. Ivanka Skoko je izgorjela desetak minuta prije nego što su njeni saborci uspjeli probiti se do zapaljene kuće.

Ratni komandant Ahmed Sejdić i borci Prve slavne višegradske brigade ARBiH s nekom posebnom toplinom i danas izgovaraju imena Bugarke Dijane Marinove i Sabahete Demir.

Dijana se početkom agresije zatekla na privremenom radu u istočnoj Bosni, a Sabaheta, inače diplomirani pravnik iz Nemile kod Zenice, bila je udata u Višegrad za Dževada Demira, borca koji je nestao u borbi. Bile su ubitačan protivoklopni tandem u borbama oko Goražda i Višegrada, a  u borbama su obje ranjavane. Dijana je napustila Bosnu i vratila se u Bugarsku, dok Sabaheta danas radi kao službenica u jednoj od sarajevskih općina, objavio je Dnevni avaz.