Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (175-177)

Vraćajući se kući Hamza uze poštu u kojoj je bilo pismo i od ahbaba Osmana u kojem mu poručuje da navrati. Nakon što ugrabi slobodnog vremena, Hamza riješi da posjeti Osmana. Uz pomoć taksiste pronađe njihovu adresu. Ulazeći u ulicu Kottbusser Tor sa lahkoćom pronađe tražen broj. Došljak pozvoni na vrata koja otvori domaćin uz dobrodošlicu.

– Bujrum!

Ulazeći pogleda po duvaru na kojem vise slike Starog mosta u Mostaru i Galata mosta u Istambulu. Nekoliko slika džamije među kojima je i «Poslanikova» džamija u Medini, «Plava» džamija u Istambulu, «Ferhat-pašina» Ferhadija, džamija u Banja Luci, i «Aladža» džamija u Foči.

Pogledom prošeta po slikama, u mislima prođe preko mostova i sroči misao:

– Preko mostova, koračaju sudbine, historija šara, pamet zastaje, mladost vileni a starost sa njih pljucka.

–  Je li tako moj Osmane?

– Tako je, moj prijatelju – potvrdi domaćin pa nastavi – mostovi povezuju insane, a džamije mu'mine.

– Šta imaš za mene?- prekinu ga musafir.

– Donosim ti selame od tvoje kćerke a moje nevjeste Lejle i od mog sina, a tvog zeta, Murata. Selame ti donosim i od tvoje hanume, a moje prije Emine i od moje hanume, a tvoje prije Rubejde.

– Ne razumijem, šta pričaš ti!? Da ti, bolan, nisi tu nešto pobrk’o, pa miješaš turski i bosanski, buncaš kako ti šta na um padne? Otkud ti znaš ime moje kćerke i hanume?

– Ne buncam! Evo, bujrum, probaj ovu baklavu po receptu moje majke Šerife.

– Pusti sada to – ozbiljno će Hamza – vidiš da si mi toliko toga naprič’o, a nisi mi objasnio, kakva nevjesta, kakav zet, pa još mi spominješ neke prije?

Tog momenta Osman iz kofera izvadi zamotuljak:

– Evo donio sam ti miloštu, pismo, i fotografije, od prije Emine.

Uzimajući zamotuljak Hamza je čekao, objašnjenje.

– Kako da ti kažem? – stidno će prijatelj.

– Ma, govori, ništa me poslije logora ne može iznenaditi.

– Moj sin Murat, oženio je tvoju kćerku Lejlu.

– Moja kćerka Lejla, tvoja nevjesta. Molim te, Osmane!

Nakon što mu je, prijatelj natenane objasnio, on  pogleda u fotografije šapćući sa njima.

– Insan ti je k’o rosa. Vidi što je ostalo, od one moje ljepotice, samo sjena na zalasku života.

Gledajući fotografije, a na njima sretna i vesela lica, preživjeli logoraš, nije mogao sakriti svoje uzbuđenje:

– Hvala Allahu dželle šanuhu, što mi je spasio moju jedinicu Lejlu. Njenog izabranika prihvatam za zeta, a tebe, Osmane, za prijatelja. 

Obilazeći šaltere, u hodu je gledao fotografije i čitao pisma, sjećajući se prošlih godina.

Telefonski razgovor sa Eminom bio je dirljiv. Neko vrijeme su plakali i kroz suze pričali.

– Dragi Hamza, sve vrijeme mislila sam o tebi.

– Znam da si se namučila, uskoro ćemo biti skupa. Sve ovo je iskušenje, moja Emina.

– Hvala Bogu sve sam izdržala – gordo će ona – koliko pisama sam ti napisala, na tvoju adresu slala ali pisma su se vraćala. Neki su mi rekli da se pisma vraćaju jer nema ko da ih primi. Tim pričama nisam vjerovala, saburli sam čekala, susretu se nadala. Naša kćerka Lejla se udala. Na njenom vjenčanju doznali smo od prijatelja Osmana da si živ. Mojoj sreći nema kraja. Sad da umrem, ne bih žalila. Znam da si propatio. One večeri kad su nas napali, iznenadili na spavanju, vidjela sam te kako ležiš u krvi. Tvoj bivši prijatelj Stole, zvjerski me je mučio i silovao, a potom me je predao grupi svojih prijatelja, koji su me zajedno sa grupom žena mjesecima mučili po logorima. Razmijenjena sam i tad sam pronašla našu kćerku Lejlu u bolnici. Liječila se od rana zadobijenih od granate, koja je napravila masakar u Sarajevu na Markalama. Uz pomoć Murata prebačene smo u Tursku. Moje zdravlje je narušeno.

– Sve će biti u redu – značajno će Hamza – poslao sam ti garantno pismo za vizu i nešto para. Želim ti svako dobro i uskoro se vidimo. Selamun alejkum, draga Emina.

– Dragi Hamza i ja tebi želim svako dobro.

Nakon višegodišnje tuge, radost je obasjala Hamzino srce. Od danas, živi svoj novi život. Osjeti mladoženjinu tremu, kao onog vakta, kada je budućoj suputnici svoga života, kupovao haljinku. I ovaj put obilazi trgovine, kao onomad kada se ženio. U robnoj kući «Karlstadt» čuje kako  ga neko po imenu zove:

– Gospodine Hamza, jeste li čuli nešto o svojima?

Između mnoštva kupaca, pozna gospođu koju je smjestio u «hajm», u bivšu rusku kasarnu Lenjin.

– Dobro sam, gospođo – pokušavajući da se sjeti njenog imena, smušeno je upita- kako ste vi?

– Hvala Allahu dželle šanuhu, dobro sam. Bila sam na akademiji povodom Dana Bosanske dopunske škole. Uz pomoć učitelja i nastavnika, učenici su napravili program za nas roditelje i ostale goste, među kojima su bili predstavnici naše ambasade. Na akademiju su došli profesori i učenici Bosanske gimnazije. Nastupio je i školski hor u kojem na-stupaju i moja djeca. Lijepo su izveli i našu himnu „Jedna si jedina“.

– Lijepo je obilježiti i naše značajne datume, tako bi trebalo i za; Dan državnosti, Dan nezavisnosti, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine…

– Jakako, da treba – potvrdi udovica – evo i ja sam dobila bonove za haljinku, pa želim kupiti nešto djeci. Kada sam upitala sina, šta da mu kupim, i koju bi igračku za Bajram želio. Sin me zagrli i zaplaka:

„Kupi mi… kupi mi majko… avliju u kojoj je ostalo moje djetinjstvo. Da vidim majko, ko se sada u njoj igra. S kime moj Garov u lov ide. Koga moj Graho u školu budi. Ko mi hrani golubove, a ko čuva zečeve. Ko li sprema Grahu za megdana. Ko jaše ata, što ga napravih sa čakijom od liskova štapa.“

Govoreći sinovu želju zaplaka i tužnu vijest reče:

– Saznala sam za svog Mehmeda. Ubijen je na Ko-ričanskim stijenama, sa stotinama drugih Bošnjaka. Planina Vlašić… njegov je mezar. Ta spoznaja u meni ugasi sabur. Cijelo vrijeme, nadala sam se da je živ i da ćemo se jednog dana sresti. Evo, ostala sam udovica, bez svoga hranioca, bez svoga životnog suputnika. Ovako nezaštićena, postala sam izazov za muško oko.

Njen „ensarija“ je sasluša i potvrdi.

– Teško je biti košuta u ovoj insanskoj prašumi – pa joj predloži – nađi sebi priliku.

Ona ga poglada pa svoju tajnu reče:

– U mom „hajmu“, na četvrtom spratu, do moje sobe, stanuje jedan fini insan. Za ovaj Bajram spremila sam ručak, kao za onaj, kada su nas dušmani pokupili iz naših kuća. Na ovaj bajramski ručak, pozvala sam svoga komšiju i ostale muhadžire iz „hajma“. Za jednom sofrom, skupili se, otpisanih insana. Uz zalogaje tekla je priča o ratu. U jednom momentu, moja kćerka Šemsa, sjede komšiji u krilo i sva radosna povika:

– Mama, mama, došao nam je babo!

Nisam mogla sakriti suze. Ona svoga babu Meh-meda nije ni upamtila. Molila sam je da ne smeta komšiju. U krilo, moju Šemsu uze a mene ukori:

– Neka bona, pusti dijete, ovolika bi bila moja kćerkica, da ne bahnuše okupatori, koje su predvodili izdajnici iz komšiluka.

-Tako je tugovao komšija za svojom kćerkom – kroz suze će udovica.

Nisu ni primijetili da je iza njihovih leđa, bila kabina u kojoj je jedan kupac, probavao odijelo za svečane prilike. Slušajući njihov razgovor, ogledao se na ogledalu koje za trenutak  posta «čarobno» u kojem  gleda svoju prošlost; sretno djetinjstvo, školovanje, vojnikovanje, zaposle-nje, vjenčanje, pravljenje kuće, rađanje djece. Sretne godi-ne, nanizale se kao bobe na tespihu, u jednom momen-tu čuje rafale i bolove u ramenu i nozi. Vidje svoju pobijenu porodicu, zaplaka, u svakoj suzi vidi po jedan dragi lik. Gubeći dah u suzama, izlazi iz kabine. Brišući suze, samom sebi  potvrdi – ona, ona bi danas godinu imala… 

Njegov bolni krik čuli su i dvoje kupaca, kojim se obrati.

      – Povodom prvog rođendana, moje, rahmetli kćerke, želim da vas počastim.

     Uz rođendanski kolač i «haberušu»  proučiše Fatihu i otac djeteta šehida nastavi svoju priču.

– U mojim Biljanima i djecu su ubijali. Pred moju kuću, postrojiše sve, one koji su pokupili ispred njihovih kuća. Potom i nas iz kuće istjeraše i ispred streljačkog stroja postaviše i zapucaše. Nakon rafala osjetih bol u ramenu i nozi, sa svojom kćerkom padoh. Kad sam došao svijesti, na svojim prsima vidjeh mrtvu kćerku. Dok su suze padale po njenoj nepomičnoj ručici, gledao sam po pobijene; sina, ha-numu, oca, brata, sestru, sestričnu i ostale ubijene komšije. Moje tugovanje prekinu brektanje nekog vozila. Ne želeći da me uhvate živa, odlučih da se izvučem ispod ubijenih. Polahko sklonih mrtvu kćerku sa svojih grudi, pokušah da se pomjerim. Osjetih bol u nozi na kojoj je ležala moja mrtva hanuma. Izvlačeći nogu, primijetih zamotuljak kraj mrtvoga sina. Odvezah ga i vidjeh kćerkine stvari, koje je majka spremila, iščekujući sudbinu. Uzeh pelene i zavih nogu i ruku. Izvukoh se ispod mrtvih tijela pokušavajući da se negdje sakrijem. Puzeći dođoh do trapa u koji sam se uvukao, kao onomad kad sam se žmurke sa jaranima igrao. Iz svoga skloništa posmatrao sam dolazak vojnog vozila, koje se zaustavilo ispred nepomičnih tijela. Od bolova i straha izgubio sam svijest. U neko doba dođoh sebi, uz bolove osjetih žeđ. Čuli su se rafali i pojedinačni pucnji. Kad je utihnula pucnjava, napustio sam sklonište, želeći da potražim vode. Idući kroz Biljane  vidio sam ubijenih ljudi, od kojih prepoznah; trgovca Smaila, bricu Fraima, ugostitelja Beću, svog učitelja Hajrudina, komšiju Naila i još neke. Kroz voćnjak vidjeh, ispred škole neke ljude, čujem pucnjavu i krike. Vratio sam se u svoje sklonište, od umora i bola izgubio sam svijest. U neko doba probudi me ponovo žeđ. Sa prvim sumrakom odlučih sići do rijeke Biljanke. Preko Glavice dopuzah do puta Sanica – Ključ, koji je bio ukleto pust. Tišina, nakon pucnjave, parala mi je uši. U živici sam pronašao štap, oslanjajući se na njega dohljuma  do rijeke Biljanke. Nakon što  utolih žeđ, oprah zavoje načinjene od pelena moje kćerke, previh rane i vratih se u svoje sklonište, iz kojega sam izlazio samo noću. Kad su agresori uz pomoć izdajnika iz komšiluka pobili ili u logore odveli koga su odabrali, preostalo stanovništvo su protjerali, da bi njihovu imovinu opljačkali. Kada su džamiju i nekoliko kuća srušili, napustiše mjesto zločina. Osuše kiše. Gledajući iz svog skloništa u krupne kapi, pomislih “ovo su šehidske kiše o kojima mi je pričao moj imam“.

Nakon što obrisa suze nastavi.

– Oni koji su preživjeli prvi pokolj zatočeni su u koncentracione logore; Manjača, Barake i Željeznička stanica u Gornjoj Sanici, Osnovna škola Prva omladinska radna brigada u Biljanima… – nakon što pojede kolač tužno nastavi – u biljanskim mahalama; Avdići, Brkići, Čehići, Domazeti, Džaferagići, Jašarevići, Kovači, Kolari, Mešani, Osmanovići, Jabukovac, Balagić Brdo, Botonjići, Podna-plavak, Polje… tako i u Sanici koja je nekad bila opština i  njenim naseljima; Donji Budelj, Mahala, Gornja Sanica, Prndeševo, Donja Sanica, Crnalići.
 
Tako i ostalim ključkim naseljima; Pudin Han, Vel-agići, Ramići, Krasulje, Zgon, Hadžići, Humići, Šabići, Dubočani, Velečevo, Ponjir i Rudenice  skoro da nema više živih a slobodnih Bošnjaka.

Biljaničanin se zagleda negdje u daljinu i zaplovi sjećanjima.

– Skoro svakog biljanskog šehida sam poznavao, sve su to moji rođaci, prijatelji i komšije. Za sve njih vežu me lijepe uspomene, pa i one iz školskih klupa, u kojima su nas učili Slavko, Marko, Beba, Vlasta i Hajrudin kojeg ubiše, na sramotu njegovih radnih kolega i učitelja Marka, vođe jedinica koje su napravili masakr. Po formuli zločina, o kojoj govori i Ženevska konvencija, svaki razuman insan može zaključiti da je učinjen genocid nad Bošnjacima u  opštini Ključ a najviše je ubijeno u mojim Biljanima. Sa tim je ugrožen biološki opstanak našega naroda na ovim prosto-rima – Biljaničanin ušuta i zagleda se negdje u daljinu, kra-domice obrisa suze pa nastavi – kad sam upoznao gospođu i njenu djecu, razmišljao sam kako da im pomognem, mada sam i sam istraumatiziran, odlučih da budu dio moje žive porodice.

– Ah, ko danas, od nas, nije žrtva rata, ko nema ratnih trauma? – drhtavim glasom će udovica – evo, kupila sam haljinku. Šerijatsko vjenčanje zakazali smo u našem “Vakufu“. Nisu sve udovice moje nafake. Bila sam u Ud-ruženju žena, većinom su to hudovice. Uz druženje i ibadet sjećamo se naših rahmetlija, vrlih naših šehida – zatrenutak suze joj ukradoše riječi, nakon što ih obrisa, poželi da se opravda – moramo i mi sirotice živjeti, iako imamo ranu u duši i na srcu. Svojih rahmetlija, svojih šehida moramo se sjećati a pronaći nekog, ko će nas voljeti, na ovome dunja-luku – udovica sramežljivo pogleda u Biljaničanina, suzni očiju nastavi – eh… kakvih sve sudbina ima – potom se sjeti svoje prijateljice – nakon pogibije njenog čovjeka ona je sa dijetetom od nekoliko mjeseci morala u izbjeglištvo. Mlada, sama, a hladna tuđina bila je njena sudbina. Mjeseci su pro-lazili u suzi i brizi samohrane majke. Jednog dana upoznala  je mladića iz svoga grada. Zagledali se i zavoljeli, bila je sretna a rane na duši i srcu prestale da bole. Kad je pomi-slila da je njenoj patnji došao kraj, on je iznenadi.

– Cijenim te kao svoju majku jer si hanuma šehida i zbog toga te ne mogu oženiti a meni je potrebna viza.

– Poslije nekoliko hefti on oženi drugu ženu, koja iz propalog braka ima dijete. Sram ga bilo što uradi! Za vizu, dade pedeset hiljada maraka i jednu dušu ponovo rani. Od ovoliko naših udovica, oženi ženu druge vjere i nacije. Ko će nas, šehidske udovice usrećiti, ko će naše jetime hraniti!? Sa kime ćemo jastuk dijeliti i koga ćemo na «sabahušu» buditi? Dok naši Bošnjaci dižu vratove ko deve, u miješane brakove ko na ibret hrle.

– Bujrum, budite nam svjedoci na šerijatskom vjenčanju.

Slušajući ovu priču, Hamza je žalio za onim Bošnjacima, koji se izgubiše u vremenu i prostoru.

– Hvala na pozivu, rado ću svjedočiti, a i moja Emina koja će, ako Bog da, uskoro doći iz Turske.

Rastadoše se muhadžiri i gastarbajter ispred robne kuće “Karlstad“.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.