svabo
Prije 20 godina u Omarskoj su ubijeni brat i sestra Edvin i Edna Dautović. Utjehu i snagu Mejra pronašla u vjeri u Allaha jedinoga i druženju s dobrim ljudima:
Koraci dvoje staraca na bihaćkom mezarju Humci. Buketi cvijeća. Fatiha…
– Došla majka da okupa svoju djecu, svoje dvije duše. Rodila ih majka, pobjegli mi, utekli mi, Edo, Eduka moj, i moja cura – govori Mejra Dautović, zvana Majka, dok kanticom vode i krpom pere mermerne ploče ispod kojih su kosti njenih sina Edvina i kćerke Edne.
Posmrtni ostaci
Edvin je imao 27, a Edna 23 kada su ih 1992. u logoru Omarska ubile četničke falange. Brat i sestra bili su članovi Patriotske lige Prijedora i to im je bila smrtna presuda. Edvin je ubijen 16. jula 1992. u zloglasnoj logoraškoj Bijeloj kući, a studentica Edna iz Omarske je odvezena autobusom s još 42 logoraša u nepoznatom pravcu 20. jula. Prozvao ju je upravnik logora Željko Meakić, nakon čega je i ona odvedena u smrt.
Posmrtni ostaci Edvina Dautovića pronađeni su u Kamičanima 2000., dok su iste godine kosti Edne Dautović ekshumirane iz masovne grobnice Lisac kod Malog Dubovika, općina Bosanska Krupa.
Majka Mejra i otac Uzeir Dautović cijeli rat proveli su u Prijedoru, odakle su protjerani 1995. Nakon rata doselili su se u Bihać u kojem su 7. oktobra 2000. ukopali kosti svoje djece. Na mezarju Humci, nekoliko desetina metara dalje od mermernih postamenata Edne i Edvina, pripremljeni su mezari i za Mejru i Uzeira. Sami su ih sebi pripremili, jer…
– Nas nema ko ukopati – kaže Majka Mejra.
Dok na mezarju Humci umiva portrete svoje djece uklesane u kamen i ljubi ih, dida Uzeir Dautović donosi vodu i šutnjom pokriva osjećanja.
Potom se kroz topli zrak ramazanskog prijepodneva začu sura Ja'sin.
– Evelem jerel insânu Ennâ halaknâhu min nutfetin fe izâ huve hasîmun mubînun… – uči Majka Mejra svojoj mrtvoj djeci.
Nerođena unučad
Ova starica oplemenila je svoj život 20-godišnjom pričom o istini u Bosni, o zločinima, o tugama majki, o iščupanim porodičnim korijenima. Ona piše knjige.
Ima i svoj profil na Facebooku i tamo skoro 700 prijatelja s kojima svakodnevno komunicira. Sliku naslovnice njenog Facebook profila krase portreti Edvina i Edne. Baš kao i svaki kutak njihovog bihaćkog stana.
Dvoje starih ljudi prodalo je imovinu u Pavićevom Prijedoru i zauvijek prekrižilo ovaj grad smrti iz svojih života. Dida Uzeir to pokazuje sporim pokretom desne šake (zbog više moždanih udara), kojom vodoravno ispred sebe "siječe" zrak.
– Edo i Edna imali su toliko zajedničkog da ni sestre blizankinje nisu bile toliko vezane. Zajedno su odrastali, zajedno otišli u Patriotsku ligu, zarobljeni u nekoliko dana i ubijeni. To je Božija volja, dragi Allah je to naredio. Nađeni su nakon osam godina traženja, u dva mjeseca, na razdaljini od 100 kilometara, Edvin u Kamičanima, Edna u jami Lisac. To samo Allah dragi može dati – kaže Majka Mejra koja je u vjeri u Allaha jedinoga i druženju s dobrim ljudima iz cijelog svijeta pronašla utjehu za nenadoknadivi gubitak.
Bog dragi dao joj je snagu da nastavi dalje te lakše podnese sve neproživljene godine Edvinove i Ednine mladosti, kao i tugu zbog nerođene unučadi, izgubljenu sreće. A sa Ednom i Edvinom gase se Dautovići, znaju to…
Kad pomislim kako su ih ubili, mogla bih planine i okeane pokrenuti!
– Meni učenje i klanjanje toliko pomažu da se osjećam kao ptica. Dobivam nadljudsku snagu. Ova moja djeca mi daju snagu, vjeruješ li to?! Kad samo pomislim kako su mi ubili Edvina, šta su radili od Edne, mogla bih planine i okeane pokrenuti! Sine moj, borim se, neću da pokleknem, borit ću se dok sam živa. Moj dida Uzeir mi pomaže u tome. Ne želim od svoje djece praviti heroje, samo pričam istinu o njihovoj sudbini – kaže Majka Mejra, svjesna da su još hiljade majki u Bosni doživjele tragedije kao i ona.
Srela se i s Nelsonom Mandelom
Majka Mejra Dautović u svojim knjigama i dramama piše o svojoj djeci, o Bosni. Snima filmove o njima, putuje na konferencije, okrugle stolove i savjetovanja o ratnim zločinima, svjedoči u Hagu, radi u Ženskom sudu za ratne zločine, pravi projekte za izbjegle i raseljene, nabavlja im ovce, koze, hranu. Njena posvećenost priči o krvavoj istini Bosne dirljiva je i nevjerovatna.
– Skoro sam sa "Ženama u crnom" obišla Makedoniju, Skoplje i Ohrid. Edna je 1987. bila na ekskurziji na Ohridskom jezeru i po povratku mi je pričala kako treba doživjeti Ohridsko jezero noću. Ostalo mi je to u sjećanju, a Staša Zajović mi je učinila to da se još jednom sjetim moje curice i njenih sretnih dana – kazuje majka Mejra.
Teško bi bilo pobrojati sve gradove u regiji, Evropi i svijetu koji su ugostili Majku Mejru na njenom putu istine. To su Sarajevo, Srebrenica, Beograd, Zagreb, Frankfurt, Kejptaun, Johanesburg… Susrela se i sa ženama Ruande, Somalije, Burme, Filipina , Kube…
Srela se čak i s Nelsonom Mandelom 2001. godine i pred njim na konferenciji govorila deset minuta o Bosni dok su svi plakali.
– Ja nisam zaplakala, Allaha sam molila da mi da tu snagu, da sve ispričam do kraja, da se ne zbunim – kaže Mejra Dautović.
Kako je prepoznala kosti
Majka Mejra Dautović prisjeća se kada joj je dr. Nermin Sarajlić iz 130 vreća s kostima sastavio jedan kostur s glavom i kako mu je odmah kazala: "Doktore, to je moje dijete".
I među 224 kostura u hali Šejkovača u Sanskom Mostu iz jedne vreće uzela je glavu svoje Edne s prostrelnom ranom i pomilovala svoju curicu, svoj očinji vid…
A kada joj je Tarik Malik iz Haga 13. septembra 2000. godine telefonom javio da je Ednin DNK pod brojem 0042, nažalost, pozitivan, kao i Edvinov pod brojem 014KV004B, Mejra Dautović mu je odgovorila:
– Dragi gospodine Tarik, ja sam danas sretna majka, pronašla sam kosti svoje djece.
(Avaz)
Add comment