Vladimir Arsenijević: Jugoslavija – raskomadana, a domovina

Imam pasoš, a imam i putovnicu. Državljanin sam i Srbije i Hrvatske. Ta okolnost čini mi se važnom jedino kao krajnja posljedica činjenice da mi je još od najranijih dana odrastanja u tadašnjoj SFRJ, za koju se tih šezdesetih godina prošlog stoljeća činilo da će trajati vječno, ispostavljena jedna specifična identitetska zavrzlama da se njome nosim kako god znam i umijem.

Mi, Arsenijevići, naime, zbog prirode očeve službe (oficir JRM), često smo se selili. Tako smo, tokom prvih sedam godina mog života – od 1965. do 1972. godine – promijenili tri grada (Pula, Split, Beograd) u dvije, je li, hm, socijalističke republike, SR Hrvatskoj i SR Srbiji. Ta česta suočavanja s čitavom mrežom zbunjujućih (malih) razlika koje je valjalo brzo savladati poradi što uspješnije socijalizacije, proizvela su kod mene jedan samo prividan paradoks – da mi je danas, od svih identiteta kojima raspolažem, upravo do tih, izvana nametnutih (a među njima posebno izdvajam onaj nacionalni), intimno ponajmanje stalo.

Druge stvari su za mene predstavljale, a predstavljaju i dan danas, samu osnovu osobnog identitetskog obrasca. Za stasavanje u ovo što sam sad, neusporedivo važnijim od bilo kog srpstva ili hrvatstva ovog svijeta smatram glazbu koju sam slušao, knjige koje sam čitao, filmove koje sam gledao, zemlje i gradove kojima sam proputovao i one u kojima sam živio, kao i dobre ljude koje sam posvuda sretao. Mogao bih, eventualno, pripadati skupini onih što su, poput mene, stasavali u slično vrijeme i na sličnim vrijednostima koje su slobodno odabirali iz globalne identitetske ponude. Međutim, kako još nitko nije pronašao način da učini suverenim bilo koji teritorij osim onih fizičkih, koje tako nedvosmisleno pripadaju svim tim (nacionalnim, dvonacionalnim ili multinacionalnim, premda nikad – nenacionalnim) državama, ja i nemam izbora nego prihvatiti ta dva službena identiteta – srpski i hrvatski – a time i oba svoja putna dokumenta.

Imam, dakle, kažem, onaj crveni (srpski) pasoš s dvoglavim orlom i krstom s ocilima, a imam i plavu (hrvatsku) putovnicu sa šahovnicom. Čak sam naučio smatrati se relativno sretnim zbog toga. Dva je, po meni, i dalje bolje od jednog, kad ih već ne mogu imati sve. U prostranom, slabo naseljenom vakuumu koji se širi između ta dva identiteta, kao i između svakog srpstva i hrvatstva ovog svijeta, ja se osobno osjećam najslobodnije. Vjerujem da je to razlog zbog kog mi je oduvijek bilo znatno lakše identificirati se kao Jugoslaven. I to ne zato što sam bog zna kako vjerovao u ideologiju te državne zajednice zasnovanu koliko na bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti toliko i na apsolutizmu i narcisoidnosti jednog bogolikog vladara, već stoga što je taj – specifično jugoslavenski – nadnacionalni i metaetnički identitet bio i ostao čitavih milijun svjetlosnih godina ispred svih skučenih identifikacija kakvima raspolažemo danas, kad smo napokon državotvorni i nezavisni, oslobođeni te strašne tamnice naroda koja nas je toliko žuljala i kad smo do te mjere svoji na svome da to nije normalno.

Zapravo i nije nikakvo čudo to što smo sebi i svima drugima dokazali da smo jedino uspjeli biti složni kad je sve ono što su prethodne generacije nekako formirale valjalo razvaliti – i to krajnje indiskriminativno, dobro zajedno s lošim – kako bismo konačno napravili te naše korake unazad za kojima smo toliko žudjeli. Jugoslavija nam se činila tijesnom kućom koja očito nije prijala nijednom od njenih domaćina pa smo ju morali rušiti i pregrađivati sve dok nismo dobili ovo u čemu danas egzistiramo. Jedan podijeljeni, uništeni svet čiji su torovi koliko se god to moglo očišćeni od kojekakvih mješanaca i bastarda (u koje slobodno ubrajam i sebe samoga). Tako pripremljeni, zauzeli smo nove pozicije, proglasili dane državnosti, dane nezavisnosti i razne druge blagdane i praznike, da sačekamo svijetlu (nacionalnu) budućnost. A ona, budućnost, sačekala nas je iza ugla, anacionalna kao međunarodna korporacija, i oporo nam se nasmijala u lice.

Danas, kad iz Beograda u kom živim putujem u Zagreb i druge hrvatske gradove, obavezno ponesem i svoju crvenu ili svoju plavu knjižicu, sasvim svejedno. Bez jedne od njih dve nikako ne ide. Tako to biva kad se vaš prostor, ono što smatrate vlastitom jedinom mogućom domovinom – a za mene su to oduvijek bile sve zemlje koje su činile Jugoslaviju zajedno i baš nijedna od njih zasebno – tako nepovratno raskomada da vas na svakih sat ili dva vožnje sačeka po neki granični prijelaz na kom se ponosno šepure pripadnici graničnih policija i carinskih službi u svojim (nacionalnim) uniformama. Sami prijelazi su ogromni i skupi, rekao bi čovjek da se nalaze između nekakvih ozbiljnih, čvrsto utemeljenih država, a ne ovih trusnih balkanskih dominiona. Na tim prijelazima, u obrnutoj proporciji s neznatnošću država koje dijele, sve pršti od silne (nacionalne i državotvorne) ozbiljnosti. Tu se vijore zastave, ističu grbovi, međutim, granični službenici na njima svoj posao rade s takvom dosadom da bi čovjek vjerojatno živog slona mogao prošvercati pred njihovim očima. I – nikom ništa.

A osjećaj neugode, pa i tuge, koji vas hvata kad nakon dužeg boravka i putovanja po širom otvorenim evropskim zemljama dospijete do svakojakim graničnim prijelazima ponosito ispresijecanog Balkana prpošnog od svojih bijednih, sitničavih identitetskih boli, nenadmašan je i nesavladiv. Granice, mi to danas veoma dobro znamo, izazivaju depresiju.

Prije nekog vremena ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da za Srbiju ne postoji prepreka da s Hrvatskom potpiše sporazum o prijelazu granice samo s osobnim iskaznicama, čime bi se značajno pospješila komunikacija ove dvije zemlje, a ponešto valjda i uštedjelo. Međutim, dodao je brzo, naredni potez je na zapadnom susjedu.

Bilo je to, doduše, prije ovih svibanjskih izbora u Srbiji kad se štošta promijenilo premda je zapravo, kako to u Srbiji inače biva, sve ostalo isto. Pitam se bi li ista osoba i danas dala istu izjavu. Ne znam, također, kakav je načelni stav po tom pitanju u Hrvatskoj. Međutim, rekao bih da je riječ o nasušnoj potrebi. Dvadeset i više godina prošlo je od ustanovljenja svih naših nezavisnosti. Danas imamo svoje zastave, svoje grbove, svoje uništene, rasprodate ekonomije, svoje saveznike i svoje neprijatelje, imamo svoja brda i doline, svoje himne, najljepše djevojke, svoje uvijek najbolje i najbrže sportaše, svoje ohole tajkune i magnate, svoje glupave, korumpirane političare. Imamo najljepše more, imamo najduže rijeke, imamo prirodna bogatstva, rude i minerale, imamo sve što nam treba, pa ne moramo svakako imati i te proklete granične prijelaze.

Stoga se nadam da će se uskoro naći neko s obje strane moje domovine koja to nije tko će konačno istupiti iz granicama opsjednutog zanosa i osloboditi nas barem jednog dijela svog nepodnošljivog državotvornog terora.

Što se mene tiče, sve dotad čuvat ću svoj pasoš, a i putovnicu. Život je uz ove dvije knjižice svakako lakši. Iako bih, kada bih samo mogao birati, najradije živio u svijetu u kom mi ne bi trebala ni jedna ni druga.

(Vladimir Arsenijević, T-Portal)