In memorium: Kahrimanovic Sulejman-Cigo

13. maja 2012. godine Kahrimanovic Sulejman-Cigo preselio je na ahiret, nakon kratke bolesti, skrhan, nakon sto je pronasao i ukopao ostatke najstarijeg sina kojeg je izgubio na Koricanskim stijenama, u zlocinu koji dokazuje genocid u Prijedoru a koji su pocinili pripadnici Policije RS.

Ovaj dobri, tipicni Kozarcanin ostace upamcen da je preživio  strijeljanje na Koricanskim stijenama u augustu 1992. godine. 

Sulejman Kahrimanovic, bio je i jedan od osnivaca Udruzenja gradjana Optimisti2004-Kozarac, i pomagao je sve nase aktivnosti, kao i sve akcije vezane za Kozarac.

Pored slabog zdravlja rado je i suradjivao sa novinarima i ostalim istrazivacima i davao izjave, kako bi istina o zlcinu na Koricanskim stijenama ostala zabiljezena.

Tako se i za BIRN – Justice Report, prije tri godine, prisjetio  tog dana kada je izgubio sina Mehmeda i dana koje je proveo u zatočeništvu nakon strijeljanja.

Na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine Sulejman Kahrimanović (67) stajao je na litici zajedno sa sinom Mehmedom i drugim muškarcima koje su pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i Interventnog voda tadašnje milicije izveli iz autobusa i strijeljali.

Smatra se da je tog dana na Korićanskim stijenama ubijeno oko 200 muškaraca, među kojima i Sulejmanov sin. Njih 12 je preživjelo. Nakon 17 godina pronađeni su posmrtni ostaci 56 osoba. Za ostalima se još traga.

Sulejman kaže da je kolona sa autobusima i kamionima, koji su bili puni civila, zaustavljena na planini na dan kada je izvršen masakr.

„Kolonu su zaustavila četiri vojnika i naređuju nam da izađemo. Kažu, ne nositi stvari, neka stoje unutra…. Morali smo da stanemo u kolonu dva po dva. Prislonili su nas uz put i prebrojavali mlade ljude. Pošto su stariji ostali u autobusu i ja sam pošao, ali mi je neko rekao da se vratim nazad.

Oficir koji je stajao sa kokardom na čelu tražio je od ovoga što nas je postrojio tačan broj. Bio sam okrenut, tako da nisam čuo, ali po mojoj procjeni bilo je oko 350 ljudi. Tada su nam naredili da sjedamo svi u tri autobusa. Čak su nas i puškama nabijali unutra. Po trojica ili četvorica na sjedištima.

Kad smo došli na Korićanske stijene, na onu provaliju, autobus je stao. Tu je pala komanda: „Izlazi jedan po jedan!“

Iz našeg autobusa je izašao Darko Mrđa prvi, a ja za njim. U provaliji ima leševa koliko hoćeš i ne možeš disati od smrada. Haljina ima svukuda. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva.

Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i, kad smo to uradili, prvi red muškaraca je bio na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsjeku prst, što oni zaista i učiniše.

Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo rekli su: “Po krakom postupku, pali!“ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno.

Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama.

Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek pomisilo sam da su mene ugledali. Došao je neki sa puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu – visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, pomažu „brate, pomozi“….

Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima. Kada su kamioni otišli, polako sam izašao na cestu, izuo se i puzeći prešao na drugu stranu puta…

Već je pala noć. Ja sam legao na travu i odspavao. Naredno jutro krenem dalje i izađem na neku njivu gdje me spazi vojnik sa puškom na leđima. Dođe još ljudi. Ispitivali su me odakle sam i kako sam tu došao. Donijeli su mi da jedem i onda mi je taj vojnik rekao da me moraju povesti u komandu.

Tamo su me ispitivali i rekli da moram u glavnu komandu u Skender Vakuf. Kad smo došli u Skender Vakuf na kapiji nekog hotela predali su me vojniku. On me odvede u podrum u sobu u kojoj su plafon i zidovi već bili krvavi… Iz te sobe izvodili su jednog po jednog da damo izjave kod majora. Rekoše da su kriminalistička služba iz Banja Luke i da njihova vojska drži cijeli Vlašić. Obavijestili su nas da će nas petoricu voziti u bolnicu u Banja Luku.

Prvo smo odvedeni u bolnicu uho-grlo-nos gdje su nas odmah na ulazu počeli tući… Iste večeri došlo je njih šestoro i baseball palicama su nas pretukli. Bili smo krvavi. Ujutro nismo mogli raspoznati jedan drugog.
 
Naredno jutro su nas odveli za bolnicu „Paprikovac“ u Banja Luci. I tamo su nas postrojili uza zid i tukli. Neki mladić je došao i rekao im da prestanu, nakon čega su nas uveli u bolnicu.

Bio sam u sobi gdje je bilo 10 ljudi, četiri Hrvata i šest muslimana. Tukli su nas svaku noć. Donosili su kabl na čijem kraju su bile olovne kugle i tim nas tukli. U toj mojoj sobi, gdje sam bio 22 dana, ubijeno je pet ljudi. Svaku noć dolaze, ulaze unutra i tuku nas. Onda nas tjeraju da tučemo jedni druge.

Kada je bilo vrijeme za hranu, moraš kod vrata stati mirno, podići tri prsta i pozdraviti. U bolnici nismo dobivali vodu. Tjerali su nas da pijemo tuđu mokraću.

Ne daj bože nikome da ono proživi, niko živ.

U međuvremeno je tu u bolnici doveden i Sanamir Kljajić. On je 15 dana ležao među tim mrtvim na Korićanskim stijenama. Našao ga jedan pravoslavac i javio vojsci.

Jednog jutra dođoše dva civila i rekoše nam da njima pripadamo. Odveli su nas u komandu i nakon kratkog vremena rekoše da smo slobodni građani. Odvedoše nas, mislim, u džamiju Ferhadija u Banja Luci. Tu smo se skrivali 16 dana. Kasnije su nam neki ljudi pomogli da pređemo u Bosanski Novi, pa u Karlovac, u Hrvatsku, odakle sam otišao u Norvešku.

U Bosnu sam prvi put došao 1996. godine. Ova je Bosna moja, moja didovina. Ovdje živim, a u Norveškoj sam honorarno. Ovdje se nisam vratio jer nemam od čega živjeti. Bolestan sam i u godinama. Gore imaš sve, ali nemaš duše.

U koloni na Korićanskim bio je moj najstariji sin, Mehmed. Nije uspio preživjeti. On je iza sebe ostavio dvoje djece. Znam 86 ljudi koji su ubijeni na Korićanskim stijenama. Garantujem da je oko 400 do 500 ljudi poubijano gore, jer su i prije nas strijeljali.

Posmrtne ostake sina Mehmeda još nismo pronašli, a sad se nadamo da bi nešto moglo biti. Bitno je da se pronađu kosti mrtvih ljudi. Svaka je mati othranila svog sina krvlju i želi ga makar sahraniti.

Danas se ne osjećam vrlo dobro. Kako bih ti rekao, silna su djeca izginula i osjećam se kriv što nisam i ja otišao. To je sve mlađa generacija, mladi ljudi. Sve ispod 40 godina.

Uvijek kažem, ima Allaha i ta istina mora da ostane. Neko živ da to može dokazati.“

Darko Mrđa, bivši pripadnik interventog voda SJB Prijedor, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) priznao je krivicu za učešće u strijeljanju civila na Korićanskim stijenema. U martu 2004. godine osuđen je na 17 godina zatvora.

(* U spomen na Kahrimanovic Sulejmana Cigu, objavljujemo ovaj text kako bi ujedno ostala zabilježena životna priča covjeka  koji je  preživio strahote rata i genocid u Bosni i Hercegovini a koji više nije među nama. RAHMETULLAHI ALEJHI-HA RAHMETEN VASIAH! El Fatiha!)