svabo.jpg)
Dani su prolazili, a logoraši su kopali rovove. Na ratište dolaze vojni stratezi okupatora, da na licu mjesta, ocjenjuju diplomski rad budućim oficirima. Spremaju se da pobjedonosno umarširaju u Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. Kad je u mogućnosti Vuk je Hamzi donosio hranu, ostavljajući je u ćeliji ispod palete ili na drugim zakazanim mjestima. Dobivenu nafaku logoraši su me-đusobno dijelili.
Volovi i janjci na ražnju, ukradenih iz stada ubijenih Bošnjaka. Okupator je spremao slavlje za završetak osvaja-čkog rata. Kroz ćelijske demirli kanate slušali su logoraši glasove stražara kako negoduju:
– Za koga ratujemo? Postali smo sluge okupatoru. Svoju zemlju rušimo, svoje komšije ubijamo. Ovo na dobro neće izići. Ovaj rat, okupator će izgubiti a nas izdajnike na cjedilu k'o govno će ostaviti. Sve zločine koje su počinili Arkanovci, Šešeljevci, Beli orlovi, Škorpijoni, Knindže i ostale jedinice, nama će pripisati.
– Šuti kume, može te neko čuti i bit ćeš proglašen izdajnikom – uplašeno je molio mlađi vojnik.
– Što da šutim! – ljutito će stari vojnik – evo došli su: Slobodan-Slobo, Radovan, Ratko, Biljana, Momčilo, Ale-ksa. Vidi, tu je Dobrica jedan od predstavnika SANU. Oni su ovaj rat spremali. Postali smo njihove sluge, trojanci, potkovani nacionalizmom, istrenirani da bi za trku bili spremni i kad dođe vrijeme da srušimo svoju Bosnu i Hercegovinu, državu svojih predaka, da zatremo svoju prošlost i istoriju.
– Daj da ih… i da operemo svoj obraz a spasimo svoje komšije, prijatelje i sve one koji žive u Bosni i Hercegovini i ne pitaju ko je kakve vere i nacije.
– Kume, došli su da proslave svoju pobjedu – ozbilj-no će mlađi vojnik, pa nastavi – njih ne zanima koliko će nas izginuti, misle Sarajevo osvojiti.
– Ko brani svoj grad i slobodu ne može biti poražen – stariji vojnik potvrdi ratnu doktrinu i reče istinu – to potvrđuje i njihova Armija koja je nastala u ratu. Oni će odbraniti Sarajevo i cijelu državu. Koliko će nas trojanaca, koji smo se priklonili okupatoru izginuti!? Mnoge porodice će nestati, a oni žele da od naše države Bosne i Herce-govine naprave neku novu, Republiku srbsku, koloniju i da nama kažu: „Mi smo vam slobodu donijeli i državu stvorili u kojoj će živjeti samo naš narod. Zato morate biti zahvalni i lojalni otadžbini.“
Dok su logoraši slušali stražare, osjećali su spokojstvo i mir u duši, a jedan na glas razmišlja.
– Ko bi se nad’o, od onakvih ‘eroja, koji su ubijali po logorima, a kad zapuca, u rovove se pritaje. Junače se, samo dok snajperima ubijaju djecu, prekidajući im igre i snove. Junače se i kad ubijaju ljude u redu za vodu i za hranu, kada granatiraju porodilište i kad muče i siluju u koncentracionim logorima.
Ležeći u ćeliji Hamza ispod palete na kojoj je spavao napipa zamotuljak. Polahko ga odmota i komade pogače podjeli ispruženim rukama. Pruži komad i svome supatniku Rami, jedan dade i preživjelom logorašu iz logo-raške ćelije „Bjela kuća“.
Držeći komad kruha Ramo došapnu:
– Ne možemo cijeli narod osuđivati, zbog onih koji počiniše zločin, u ime tog naroda.
Nakon propale ofenzive, okupator sprema novu. Radeći na kopanju rovova Hamza je očekivao spasonosno zrno koje će mu skratiti višemjesečne muke.
– Bolje da me ubiju naši, nego da me muče oku-patori – razmišljao je dok je očekivao da čuje svoj smrtonosni hropac, svoj edžel-džan.
– Otkuda ti ođe, ‘Amza, zar nisi u Njemačkoj?
Čuvši svoje ime još čvršće stisnu lopatu, osjećajući bolove u kičmi. Nije se smio odazvati na poziv poznatog glasa koji nikad nije htio pravilno izgovoriti njegovo ime. Ispusti alatku i pogled podiže prema bunkeru, gdje je stajao bradonja pod oružjem, sa šubarom na kojoj je bio simbol agresorske vojske. Pogledom je pokušavao da prepozna lik nekog kome je poznao glas. Njegovo vizuelno istraživanje prekinu bradonja.
– Vidim da me nisi poznao u odori vojvode. Ja sam Žiga, brat tvog školskog druga Stole. Sjećaš li se, da si mi sredio vizu i zaposlio u Njemačkoj. Rekoh ja tebi onomad, kad si me pokupio u Münchenu, da će biti rata. Onog dana, kad smo se rastali priključio sam se «Belim orlovima» i sa njima sam obišao sva ratišta po Sloveniji i ‘rvatskoj. Za godinu dana, dogurao sam do vojvode. Još malo da očistimo teren, koji smo osvojili, ustabilimo granice velike Srbije, rat će se završiti.
Dok je govorio, vrhom noža urezivao je u koru bukve ime čete kojom komanduje, pa se obrati logorašu:
– Čuo sam šta su uradili; Vukovi, Arkanovci, Škorpioni i Šešeljovci sa našom čaršijom. Sva mjesta u kojima ste vi živjeli oni su uništili. Da sam ja tu bio, ne bi im dozvolio, znam da ste čestit narod i da smo u slozi živjeli.
Logoraš ga je slušao, prelistavajući slike od one noći, znajući, da mu je ovo zadnji dan života.
– Nisi bio ti, ali je bio tvoj brat. Lično je doveo okupatore i uradio ono što je uradio.
Vojvoda prekinu logoraša.
– Znam to… on je predsjednik stranke SDS-a u našoj čaršiji. Mislili su mirnim putem Bosnu i Hercegovinu porobiti i pripojiti Srbiji. Kad to nije uspjelo aktiviran je novi plan pod šifrom «RAM», kojeg su napravili vojni i politički vrhovi u Beogradu. Ovaj plan je u završnoj fazi. Još koji dan i da osvojimo glavni grad i sve će biti naše.
Držeći lopatu logoraš ga upita:
– Znaš li gdje su moji?
Vojvoda se namjesti na gusjenice tenka, okrenu se lijevo i desno i u povjerenju reče logorašu.
– Brale… pošto te poznajem, reći ću ti neke stvari. Komanda iz Beograda za nas je izvršna. Sva mjesta, u kojima stanovništvo ne podržava njihove planove treba uništiti. Da bi se to uradilo, trebalo je osnovati koncen-tracione logore i u njima, po formuli koju smo dobili uz vojnu opremu, trebalo je otkriti nepodobne. Treba odrediti ko je za streljački stroj, ko za progon a ko da ostane. Svaki onaj, koji preživi logor i koga naše vlasti protjeraju iz zemlje, moći će da odabere novu zemlju u kojoj će živjeti. S time ćemo svijetu pokazati da se pridržavamo „Povelje Ujedinjenih nacija“ i „Ženevske konvencije“. Nadam se, ‘Amza, da su tvoji već negdje u nekoj zapadnoj zemlji. Vojvoda zastade i pogledom prošara po svojoj bratiji koja je u grupama sjedila i pila, uz «ojkaču» se zabavljala.
– Ako me moji primijete da se poznamo neće biti dobro, tad bi te morao… zato nastavi sa radom. Nešto pričaju, mogla bi biti razmjena. Ako budem u mogućnosti stavit ću te na spisak, jer ti dugujem puno toga.
Čekao je da kolegi proradi savjest. I ovaj put se prevario. Svaki put, kad bi ga vidio kako se šepuri oko logoraša, očekivao je da mu podari osmijeh spasa i da ga oslobodi napornog rada. Umjesto toga postajao je sve okrutniji, da bi ga jedan dan odveo u štab.
Na komandu vojvode Žige, logoraš Hamza spuštene glave stade mirno.
– Neću te puno zadržavati, samo ovdje potpiši da si mi prodao svoje imanje i napravi mi punomoć za deviznu štednju. Zato ću te nagraditi i staviti na spisak za razmjenu. Čuo sam da ti je bratić Osman oficir vaše Armije. To je dovoljno da te osudim na smrt.
Logoraš pogleda u kupoprodajni ugovor, pa upita:
– Gdje su moji?
– Ima ih u prvoj i drugoj grupi. Ako potpišeš, ti možeš birati – vojvoda mu tutnu olovku u ruku.
Držeći olovku, kroz glavu mu protutnja sav život i on sa nekom ironijom pokaza vojvodi.
– Ne mogu da držim olovku slomljenih prstiju.
– Evo… zamotaj i potpisuj dok mi nije došla smjena. Danas mi je zadnji dan. Dosta mi je ratišta i ubijanja. Dovoljno sam stekao ratnog plijena. Otići ću negdje vani i ostatak života provesti u miru i blagostanju. Vas ćemo predati novoj smjeni.
Hamzi ruka zadrhti.
– Ne mogu potpisati, ubij me, ali ne mogu.
– Nećeš da potpišeš, majku ti je… Nju sam ubio i zapalio u pojati jer ni ona nije htjela potpisati!
Bradati vojvoda uze logoraša za kosu, glavu mu pritisnu koljenom, iza pasa poteže nož, oštrica poput munje sijevnu. Odjeknu bolni krik…
Ponovo se Hamza budio iz mrtvih, pokušavajući da spozna gdje se nalazi. Na ahiretu ili na ovom dunjaluku. Svjetlost mu je palila zjenice. Prvo što je vidio bila je zastava, ista ona koja je podignuta na jarbol ispred Ujedinjenih nacija.
– Amidža, dobrodošao na slobodnu teritoriju – grleći ga na uho šaptao mu je bratić Osman.
Logoraš nije mogao da vjeruje da je živ, da više nije u srpskom ropstvu već na slobodi.
Borci Armije RBiH davali su sigurnost oslobođenim logorašima koji su grlili hrabre gazije i od sreće plakali. Oko prikupljanja ratnog plijena pomogli su i oslobođeni logoraši. Iz rovova iznosili su oružje. Hamza uze jednu pušku, radosno je zagleda i na glas sebi oduška da:
– Gdje si sada, vojvodo Žiga, da ti potpišem. I ti, Boro. Došao si na moju djedovinu. Pogled mu zastade na kalašnjikovu i tad se sjeti da ga je ista puška udarala u logoru, ostavljajući modre tragove po leđima. Držeći u rukama pušku koja je do prije nekoliko trenutaka sijala smrt.
Osjećao se poput Feniksa.
Osvojena kota značila je mnogo za Armiju RBiH. O tom značaju pričao je Osman, strateg najmlađeg korpusa, Armije RBiH.
– Ovu akciju dugo smo spremali, znajući da agresor koristi civile kao živi štit. Drago mi je da nema poginulih logoraša. Imamo dvojicu poginulih, ako Bog da, šehida. Naša Armija svakim danom je sve jača i, ako Bog da, uskoro ćemo krenuti u oslobađanje naših okupiranih gradova.
(nastavice se…)
Add comment