“Hamza gastarbajter” (136-138)

Osvanu sunčan dan i sarajevski aerodrom Butmir otvoren je za let. Nakon čekanja, rezervista dobi mjesto u avionu JATA. Ulazeći u avion Hamza je čuo razgovor putnika; stranih diplomata, studenata, biznismena koji u žurbi napuštaju zemlju u kojoj se osjeća ratna opasnost. Slušajući uplašene strance “bosnašvabo“ pokušava da smiri svoje srce, misli o nečemu lijepom. Leteći iznad Bosne razaznaje; gradove, planine i rijeke, čini se da vidi i svoju čaršiju, rijeku u kojoj je naučio plivati, jezero u kojem je kao dijete ribu lovio. U mislima se vrati u djetinjstvo, kojeg je provodio po stazama, koje sad gleda poput ptice. I zakratko utonu u san. U neko doba, trže ga glas stjuardese.

– Mole se putnici da vežu pojasevi, uskoro slijećemo na berlinski aerodrom, Tegel.

Pri slijetanju, gastarbajter spoznaje veličinu Berlina, kojeg nije mogao staviti u svoju viziju, svih proteklih godina, šetajući njegovim ulicama. Sad ga gleda poput ptice. Do svog stana vozio se taksijem, S-banom i  U-banom. Ulazeći u zgradu, po džepovima potraži ključeve. Prolazeći pokraj poštanskog sandučeta, primijeti kroz otvor bjelinu. Mahinalno stavi ključ u bravu sandučeta i uze poštu. Penjući se uz stepenice otvori pismo, koje pročita:

„Gospodine Hamza, zbog neopravdanog izostanka, mi vas šaljemo na Zavod za nezaposlene.“

Oskoruša mu zapade u grlu.

– Zar sad da mi daju otkaz? Novca imam u Ljubljanskoj banci, a kao da nije moj,- pa pomisli – upravu su oni kada kažu:

„Mi, štediše Ljubljanske banke, ne svojom voljom donirali smo Slovenski put u nezavisnost.“

Odlaskom u «Biro rada» shvatio je da nije jedini koji je ostao bez  posla. Registarske tablice, razdužio je uz plaćanje takse i dokazivanje uz pomoć advokata, da je auto uništila tenkovska granata, ispaljena iz tenka «jugoar-made». Zbog ponosa nije htio zajmati novac.

Besparicu je krio i od kolege Ahme koji se nakon nekoliko dana boravka u Jesenicama vratio u Berlin. Pokušavao je da pronađe suputnike iz kombija i da od njih zatraži da mu vrate dug. Na starim adresama nije ih našao.

– Njihova sudbina je satkana u sudbini njihovih rodnih zavičaja.

Kada je dobio prvu plaću za nezaposlene, dvije stotine ostavio je za preživljavanje, a ostalo poslao svojima. Ovaj put, to je uradio preko pošte jer bankama više ne vjeruje. Svaki telefonski poziv, činio ga je tužnijim. Situacija je svakim danom bila sve gora.

Prvi višestranački izbori od Bosne i Hercegovine napravili su grafit-platno, na kojem je svaka šuša političkih nagona, trenirala demokraciju. Bilo je dovoljno skupiti nekoliko stotina potpisa i sa tim registrovati stranku, koja ima pravo učestvovati na predstojećim izborima. Na plakatima prevladavala je crvena, zelena, plava, nerijetko i crna boja. Među novim grbovima, bilo je i starih, uzetih iz sehara, pa i onih okrvavljenih iz prohujali ratova.

–  Situacija se smirila, ali, eto…ode nam Slovenija.

– Eh… moj Hamza, otišla je ona davno, a sad obznanjeno javno – potvrdi Ahmo.

Iz Slovenije, povlači se naoružanje JNA u Hrvatsku i Bosnu. Kao štediša Ljubljanske banke, iako je znao gdje je potrošena njegova ušteđevina za novcem Hamza nije žalio. Nije krio svoju radost ni pred kolegom.

– Dobro je, Ahmo, što nije izbio rat. Koga nema, bez njega se može. Sad bi se trebala smiriti situacija. Ne znam, šta je sa mojim bratićem Osmanom, nisam se sa njim čuo od kako sam od kuće došao. Bojim se da ga ne odvedu na Vojni sud.

– Ne brini, nije jedini koji je odbio tu blesavu naredbu. Bitno da je živ – hrabrio ga je Ahmo – moj sin Amor bio je na nekoliko dženaza mladih vojnika, koji su prekomandu dobili kad i Osman. Tvoj bratić je odbio i ostao živ. Za živu glavu, dostižna je pravda, za mrtvu, nikad se neće znati istina. Kako kaže bosanska izreka:  „Živa ikad, mrtva nikad!“

To saznanje smiri Hamzu. Razmišljanje ga vrati na pokušaj da nađe zaposlenje.

– Evo već nekoliko odbijenica sam dobio – žalio se kolegi.

– Znam da ti je teško, od Biroa za nezaposlene dobi-vaš polovinu zarade, a da bi poslao kući moraš oskudijevati. Prošla su ona zlatna vremena, kad smo imali berlinski dodatak. Znaš da su naši gastarbajteri, građevinci, mogli svaki dan mijenjati firmu.

Do podne radiš u jednoj, a popodne u drugoj. Ko ponudi veću satnicu tome se prikloniš. Samo mi u fabrikama slabo smo prolazili. Satnicu su podizali tek kad bi ih pritisli naši sindikalci, nakon ucjene i štrajkova. Sjećaš li se, i mi smo jednom štrajkovali i dobili jednu marku više. Od kako je zid pao, svaki dan neko od gastarbajtera dobije otkaz. Dolaze mlađi sa Istoka. Neke linije se gase. Preko noći, mašine se demontiraju i negdje odvoze. Meni su ponudili, da mi isplate nekoliko plaća i da pokupim svoje krpe. Neke firme na Istoku su propale i sve te radnike treba negdje zaposliti, a gdje bi nego na mjesta gastarbajtera. Da bi opstali morat ćemo raditi šta nam ponude. Izgleda da ću se morati prihvatiti, mistrije.

– Pa ja sam konkurisao, na mistriju i dobio od-bijenicu. Traže mlađe, svježu krv, ovakve kao što smo mi oni su otpustili. Treba probati, svoje iskustvo sa radilišta iskoristiti, na «divljaka» nešto uraditi.

U slobodno vrijeme Hamza je posjećivao stara mjesta, gdje se okupljaju «jugovići» i tom prilikom saznao neke informacije. Osjećao se utučeno i povrijeđeno.

– Ne, ne može to biti, to nije istina. Kod nas se ne može desiti Slovenija. Naša država je u obliku srca. Ona ima svoje riječne arterije: Unu, Sanu, Vrbas, Bosnu, Nere-tvu i Drinu koje izviru ispod bosanskih brda i planina. Na njihovim obalama, izgrađena su sela i gradovi i u njima žive dobri insani. Njih spajaju mostovi koji su izgrađeni od drveta, kamena, čelika i betona. Gradili su ih neimari sa Sjevara, Juga, Istoka i Zapada. Preko njih su prolazili vojskovođe i vladari i odlazili u historiju, a ostali su most-ovi i zemlja u obliku srca. Nakon izbora, sve će se urediti.

Grupa mu'mina iz Jugoslavije koji rade i žive u Berlinu, traže od Rijaseta, da im pošalje imama. Nakon nekoliko mjeseci stigao je mladi imam sa porodicom. Njega su dočekali predsjednik novo formiranog džemata, Idriz, i ostale džematlije među kojima: Hadžo, Mustafa, Mujo, Hamdija, Salih, Hamza… Dolaskom našega imama iz Bosne i Hercegovine osnovan je džemat i Islamski kulturni centar Bošnjaka u Berlinu.

(nastavice se…)