Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (121-123)

Pazarni dan, mnoštvo svijeta, mahsuz ili slučajno, došlo da proda, da kupi, da vidi, da bude viđen. Prolazeći pored tezgi, koje su načičkane raznom robom Hamza je tražio ono što je želio, da kupi. Probijajući se kroz raju slušao je žamor pazara.

– Navali narode, još malo pa nestalo!

– Ko bliže, banka niže!

– Medeno ledeno, ne gledaj, već probaj!

Sve ovo Hamzu vrati u djetinjstvo, u sjećanje na svoje prve vašare i pazarne dane.

U mislima, talasaju škrljaci, poneki fes i šamija, trajna i mahrama. Plaču maksumčad, utrnula u naramku, željna meme i bešike.

Kao da je vrijeme stalo. Iste tezge, isti trgovci sa istom pažnjom robu nude. Od njih kupi ono što je hanuma Emina naručila. Sa užitkom stajao je pred gomilom bos-tana, birajući ga, onako kako je birao njegov rahmetli djed Smajo. Na mjestu, gdje je bila gomila bostana i sam ga sa-dio. Ova zemlja prije Agrarne reforme pripadala je nje mu.    

– Ovaj od deset kila, možda je zrio; u Janji, Bijeljini, Čapljini, a možda negdje u Krajini.

Sa ovim mislima u gužvi prepozna komšiju Saima koji mu u prolazu dobaci:

– Kupio sam veš-mašinu, po staroj cijeni, za korak bio sam hitriji, od inflacije.

Nakon habera sa komšijom, Hamza osjeti lijep miris. Podiže glavu i vidje na varćakuši se peče krompir. Trgovac ga nudi prolaznicima.

– Vruć krompir!

– Vruć… bujrum!

– Varene kruške! Navali narode, sa zubima i bez zuba!

– Čik Drine, kruška mekuša! Hrpa mekuša, jedna Drina! Navali, ko mekahne voli… trampim za jednu sa filterom!

Slušajući pazarenje, «bosnašvabo» kupljene stvari stavi u auto i krenu kod Ahme. Svoj dolazak najavi svirenom.

– Ima li bujruma?

– Za takve insane, uvijek bujruma ima.

– Bujrum – radosno ga dočeka domaćin, i pita – što si sam, gdje ti je ljepša polovica?

– Negdje je u čaršiji, kupuje milošte za prijatelje – ozbiljno će Hamza, pa primijeti – vidim da spremaš ata za daleka puta.

– Vozim svoje u banju. Sevap je pomoći roditelju da se liječi. Banja Ilidža kod Sanskog Mosta dobra je za mnoge tegobe.

– Jes’, vala, i sam sam se uvjerio kad sam lani svoje vozio. Evo, išao sam da mi se pasoš produži, onaj moj «Glavonja», negdje je na godišnjem. Da idem preko šal-zera, mrzi me čekati, pa sam mislio… da vidiš sa kumom?

– U redu, ostavi pasoš i stotku.

– Hvala, rođo, evo pasoš i pare, a ovo je za tvoju majku, da se zasladi u putu.
Na rastanku Hamza dade zamotuljak i zamoli ahbaba da navrati kad ugrabi vakta.

Nakon što turisti iz nužde, majka Ajša i hanuma Habibe se spremiše, krenuše. Usput Ahmo svrati do SUP-a. Dok je pio «drugarsku» sa komandirom, ovaj mu pasoš produži. Kroz priču je nagovijestio da je kupio novog fiću i da mu treba autoradio. Uzimajući dokumenta, obeća kumu, da će mu sljedeći put donijeti narudžbu.

Boraveći u banji Ilidža upoznao je nekoliko “bosna-švaba“ – radnika zapadnog kova, koji su remontovali tijelo i dušu, spremajući se za novi početak u nekoj od fabrika, šuma i radilišta, negdje na Zapadu.

– Po nama se vidi kako se u tuđini živi. Krvava je i prokleta marka, šilinzi ni franci ništa nisu mekši. Mene boli kičma, moga prijatelja noge i ruke, a moj dajdžić završio u invalidskim kolicima.

Slušajući njegovu priču javi se drugi;

– Na godinu sam otišao, da kuću završim, i  evo ostadoh više od dvadeset godina,  u tuđini i ostari. Ne da sam jednu kuću napravio, već svakom djetetu, pa čak sam pomogao i rodbini. U pilani Ivor za devize su prodavali radna mjesta i sa tim parama su proširili pilanu. Za desetak hiljada šilingi, uhljebio sam jednu porodicu. Iako sva moja djeca rade ponovo im babo mora pomagati.

Jedući nešto iz zavežljaja, slušao ga je kolega, pa se  kritički javi:

            – Dolazim svake godine i ništa se nije izgradilo. Ako ne doneseš nešto od kuće, ostaćeš gladan i žedan. Ovakvo bogatstvo treba iskoristiti i izgraditi centar za liječenje.

Drugi potvrdno klimnu glavom na kojoj je čučala beretka:

– Kad bi moj šef Heinz uzeo ovu banju, ovdje bi izgradio hotel.

Njihov razgovor čuli su samoupravljači i odmah su reagovali.

– U ovoj državi, ne postoje privatne bolnice, niti lječilišta. Vaše ideje iz kapitalizma, ostavite za sebe, ovdje su drugi zakoni! – prijetećim tonom, obrati im se rudar, koji je preživio rudarsku nesreću.

Sunce polahko hladi i turisti iz nužde kupe svoje stvari, današnje liječenje  se završava.

Uz «sabahušu» Ajša svojoj čeljadi reče:

– Ako se po jutru dan poznaje, danas neće biti hora za banju.

Taj haber trznu njenog sina Ahmu.

– U pravu si majko, mog’o bih ispuniti obećanje koje dadoh Hamzi.

Nakon što poradiše dnevne poslove krenuše u mahalu. Ulazeći u avliju, po adetu, musafiri se najaviše.

– Selam alejkum! Ima li bujruma?

– Alejkumu selam, bujrum… bujrum!

– Imamo musafire – radosno će domaćica Emina da je čuje ostala čeljad.

– Kako si fino sredila – ulazeći u kuću hvalila je Habiba.

– Jesam, hvala Allahu dželle šanuhu. Bujrum, mi žene u ovu ćemo sobu. Spremamo se za pir, ženimo sina Kerima –  radosno će domaćica.

– Mašallah…, mašallah nek’ vam je hairli – od srca će Ajša, Ahmina majka, pa upita domaćicu – Bogati, kako su ti otac i majka!?

– El-hamdu lillahi dobro, babo mi radi u Sloveniji, a majka vodi kuću, pomaže nevisti oko djece, prije dva mje-seca, nevjesta rodila dvojke, kćerku i sina.

– Mašallah, neka su živi i zdravi, svačiji pa i moji – radosno će nena Ajša.
Sjedajući na sećiju Ahmo izvadi pasoš.

– Hvala na usluzi – uzimajući dokumenat Hamza se zahvali.

– Zahvala pripada samo Allahu dželle šanuhu – ozbiljno će Ahmo pa dobaci – ponovo mi je komandir naredio, šta da mu donesem.

– Šta sad hoće?

– Auto radio!

– Vidi ti njega, kako se uobrazio? Izgleda da ima još ovaca.

– Ima on čitavo stado, kojeg je skoro ošiš’o i od toga kupio fiću. Vidim, cijela porodica ti je na okupu.

– Upravo smo diskutovali oko Kerimove ženidbe i plana buduće Huseinove kuće.

– Ako Bog dželle šanuhu, da, to bi bila četvrta kuća na istoj parceli. Gdje je budući mladoženja?

– Otišao po nenu , dida i strinu.

U ženskoj sobi haber.

– U pravu si, Emina, što nećeš da ideš i da ostaviš ovaj rahatluk, za onu radničku sobu u kojoj bi bila kao slavuj u krleci – podržavajući druginu odluku Ahminca otkri svoju – imala sam nijet, da odem za ovo ferje, a kad sam čula od svoje druge, koja je bila u Frankfurtu i provela jedno lito u radničkoj sobi, odustala sam. Kažem svome Ahmi. Dosta si radio, vrati se, da skupa poživimo ostatak života. Otvorićemo nešto ovdje u mahali.

Tom nijetu obradova se svekrva Ajša.

– Ej vala ti snaho, svoga Ahme sam željna, možemo živjeti i bez te „Švabije“.

– Evo i naših – Emina usta da dočeka svekra, svekrvu i jetrvu.

– Bujrum!

Usta i Hamza uze majku ispod ruke, koja se pojada:

– Eh… moj sine, teško je nositi «sedamdesete» uz ove basamke.

– Muči stara, šta bi, da imaš sedamdeset pet – javi se djed, idući za njom, upita – a, koji si ti?

– Djede… ja sam tvoj unuk Husein.

Starina odloži štap kraj vrata, sjede na fotelju a beretku skinu s glave i stavi na koljeno. Nakon što odahnu ilaknu a pogledom prošara po sobi, pokušavajući da prepozna likove.

– Kako ste, Ibrahime?

– El-hamdu lillahi, dobro… a, koji si ti?

– Babo, to je Ahmo.

– Je li to onaj, iza čaršijske džamije, sin moga ahbaba Ale?

– Jeste – potvrdi Ahmo.

– Halali sinko, slabo vidim, a vaš glas zadugo nisam čuo i zato vas nisam pozno – pravdao se djed, potom se uz šapat obrati Hamzi – vidi sine, nešto su nas žandari  zaustavili, da mali nije, neki zijan uradio?

– Ne brini djede, samo su kontrolisali da li imam vozačku i otkuda meni auto sa stranim tablicama – pravdao se unuk Kerim.

Otac pogleda sina, tražeći ključeve, da bi se uvjerio da je sve u redu. To nena Hatidža primijeti pa će oštro:

– Ne dirajte mi unuka, to su vlaška posla. A ti, stari, ako si se prep’o…

Kada se nena uvjerila da su joj unuka ostavili na miru, uputi se u drugu sobu.
Njen odlazak, ohrabri Ibrahima koi se javi:

– Čujem da nam se unuk Kerim ženi. Otkud je nevjesta? Priča se da je ašikovao sa nekom iz Palanke. Nek’ se ugleda na svoga brata Abdulaha i nek se ženi iz svoga džemata.

– Ne boj se, didika, ženim se iz Gornje Mahale, unuku hadži Idriza, kćerku njegovog najmlađeg sina, sahadžije Beriza.

– Tako i treba, i pašče od soja se gleda. Bitno je da je čeljade čestito i da ga krasi vjera.

– Kada ćemo u prošnju, da upoznamo prijatelje?

– Ne znam, babo – ozbiljno će sin – danas je neka nova moda. Naši stari adeti nisu po volji mladih. Veliki derneci njih ne zanimaju, tek da se formalno vjenčaju kod matičara i da odu na bračno putovanje. Neki šerijatsko vjenčanje obave kasnije, a neki nikada. Abdulahu sam napravio veliki pir. Nekoliko dana se dernečilo. Bilo je nekoliko stotina svatova. Iz toga sam izvukao pouku.

Njegov haber sasluša Ahmo, i sjeti se narodne izreke:

„Ne možeš narodu, nakuhati kolača“.

– Vakat je da krenemo.

Izlazeći, žene su razgledale kuću, a muški garažu.

– Moram ti Hamza, nešto reći – kroz šapat će Ahmo.

– Bujrum, slušam.

– Kad sam bio u banji, čuo sam da se skupljaju pare za naše, osuđene u onome montiranom procesu.

– Koliko?

– Od srca, u ime Allaha dželle šanuhu, koliko daš.

– Evo, halal bilo – izvadi što pronađe u džepu.

– Nek ti Allah dželle šanuhu, u sevap upiše.

– Na pir ste pozvani – mašući dobaci im Hamza.

– Selamun alejkum, dođite nam!

– Alejkumu selam, doći ćemo!

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.