svabo
Ravno petanest puta sam pisao prve rijeci ovog teksta, samo da bi ih odmah i izbrisao nezadovoljan njihovom snagom, tezinom, puninom, velicinom onoga sto bih zelio da kazu. Pokusavao, mrstio se, ceskao po iznimno visokom celu i na kraju… odustao i poceo nicim – rijecima o rijecima.
Ne zbog straha od bijelog papira, a ni zbog nedostatka vaznih i velikih misli koje bih stavio u prvu recenicu da zaokupe vasu paznju (skromnost mi nikad nije bila vrlina, priznajem postidjeno). Niti zato sto mi fali materijala za temu o kojoj sam nakanio da vam pricam. Jok!
Nisam mogao od smijeha! Svega mi!
Evo jos se smijem, vjerujte mi, sve mi se ramena tresu u bezglasnom hihotu i sve se teze suzdrzavam da ne prasnem grohotom. A suzdrzavam se da ne bi moje kolege i kolegice pomislile kako sam bas posve poludio, da mi je posao konacno dosao pameti, jer vjeruju da ustvari pisem nekakav strasno ozbiljan i suhoparan izvjestaj.
A htio sam da napisem ozbiljan, dapace upozoravajuci, ako ne i alarmantan (sa puno uzvicnika!!!) tekst o izborima, predizbornoj kampanji u prijedorskih Bosnjaka, podjelama, potrebi da sagledamo trenutak u kojem zivimo, opasnostima sto su se nad svima nama nadvile i posvemasnjoj bijedi sto nas okruzuje. Ali sreca i Bog, sto bi rekao moj otac rahmetli, pa prvo krenuh da procitam neke od clanaka o izborima postavljenih na ovoj stranici. Hajde, rekoh, da se jos jednom podsjetim o cemu sam krenuo da pisem. I tu se ukaza spas, i za mene i za vas koji citate ove retke! Uistinu nema mjesta crnim mislima.
Dovoljno je bilo da zamislim Azru i Husu kako se pod okriljem noci, poput nesutrasivih nindza ratnika, smjelo i necujno sunjaju prijedorskim mahalama u potrazi za mrskim plakatima Zlog Saveza i trgaju ih uz prigusenu psovku. I tu me suze oblise od smijeha, iskrenog i cistog. Nema nista ljepse od ljubavi ogrnute plastom (r)evolucije, pa makar i licne, unutrasnje – od aparatcika u nindzu. Od takvog materijala nastaje epika.
Taman se malo smirih, otjerah prizor prijedorskih Leslija Eldridza i Sumiko ispred ociju, obrisah suze spreman da zaorem tesku brazdu predizbornih podjela i sukoba po ekranu, kad ugledah Nedima u toj fantasticnoj nosnji kako skruseno sjedi na ogromnoj seciji, minderu, sta li je, i skoro zabrinuto slusa Muhameda Osmica dok cita bosnjacku poeziju pod dominantnim transparentom Saveza. I tu sve brane popustise! Zamalo ne padoh sa stolice od grceva i bacakanja! Odmahnuh rukom zabrinutoj kolegici koja je provirila u kancelariju da provjeri je li sve u redu – ‘Dobro je, procice, ne treba nikoga zvati, samo zatvori vrata!’
Slag na tortu dodje u liku predsjedinka NGI-ja i njegovog bajramskog proglasa cijeg teksta se ne bi postidio ni izvjestaj Djure Pucara Starog svekolikom plenumu SKJ iz novembra 1955. ‘Prema našim saznanjima dobijenim sa šireg područja Kozarca i opštine Prijedor (…) održat će se sastanak svih zvaničnih organa stranke sa ciljem analize realizacije planiranih predizbornih aktivnosti.’ A i sire, rekao bi Zivko Radisic.
I kaze ne valja politika, odvratna predizborna kampanja, samo se bore za fotelju, gaze preko leseva da bi dosli do mandata, ovaj lopov, onaj izdajnik, ‘vamo cetnik, tamo cafir, zavadjaju narod, gade nam izbore, vode u propast… Nije, ljudi, ja vam kazem.
Ovo je politika u svom autenticnom, nepatvorenom obliku. Ogledalo stanja u kojem zivimo i puta kojim idemo. Ljudi koji su se prihvatili politike mogu ovoliko koliko su nam pokazali. Da mogu vise, ili da misle da treba, oni sigurno bi, ja u to ne sumnjam.
A do nas biraca je da prepoznamo sta nam se od svega ovoga dopada a sta nam je neprihvatljivo. I da glasamo shodno tome. Ili da ne glasamo, i to je izbor.
Ponistavanje rezultata genocida nad Bosnjacima Prijedora je proces koji ce trajati. Njegov uspjeh zavisi iskljucivo od svijesti tih istih Bosnjaka da genocid treba ponistiti i da nece dozvoliti da ih se zatre kao narod. Kompleksan, mozaican i mukotrpan je to proces, narocito kada se odvija ovako izolovano, bez ikakve znacajne pomoci matice. (Dvoumio sam se da li maticu da stavim pod navodnike, tolika je njena briga za dobrobit prijedorskih Bosnjaka.)
Plocice tog mozaika su olicene u bezbroj velikih i malih pobjeda i pomaka – u svakom bosnjackom djetetu koje se upise u prijedorske skole, u svakom radnom mjestu na kojem se zaposli Meho ili Sajma, u svakoj munari, svakom golu Bratstva, Poleta, Bereka, u svakoj Cerkezovoj pjesmi otpjevanoj u Pozoristu, u pomenu svakog od nasih sugradjana pobijenih tokom devedesetih… I da, u svakom poslanickom mjestu u prijedorskoj skupstini.
Nije istina da se nema za koga glasati, da se nista ne nudi i da su svi isti.
Dovoljan je jedan povrsan pogled na sve sto se dogadjalo oko izbora ove godine da se vidi da nisu svi isti i da se ima iza koga stati.
A hoce li se ista promijeniti ako se zacuje novi glas za skupstinskom govornicom, to je vec drugo pitanje. Neces znati dok ne stanes iza svog covjeka. Kandidata, da budemo precizni.
(ledenik, jeseni izborne 2008)
Add comment