Srećan vam Dan Mrmota, narode!

Dan Republike Srpske je najponosniji dan koji svaki građanin ovoga entiteta treba da nosi u svome srcu. Nije važno koje je narodnosti i nacije, toga dana svaki čovjek koji hoda Srpskom trebalo bi da se osjeća baš onako – po Srpski.
 
Na Dan Republike Srpske, pogotovo na jubilej od 20. godina postojanja, građanstvo bi, po mogućnosti, trebalo da zanemari činjenicu što RS i nije nikakva Republika nego entitet, iliti jedna od polovina legitimne države Bosne i Hercegovine. Bitnost ove tvorevine, RS, mora da bude iznad svega – čak i sopstvene žene, djece, oca i majke.

Na važnosti entitetu svakako daje i harizmatičnost  koja se izmjeriti ne može, a koju ovoj polovici države nesebično pruža Džodž Kluni među državnicima – predsjednik Milorad Dodik, strah i trepet zapadno od Drine. Kad taj zagrmi da je Srpska oduvijek, narod treba da vjeruje da će ona ostati zauvijek – i da se ne pita: kako, zašto i zbog čega.

Predsjednik Srpske je veliki autoritet. Zbog njegovog političkog autoriteta više se ne zna gdje je srpska matica, da li u Srbiji ili u Republici Srpskoj – niti se zna čija je starija, da li Predsjednika Mile ili Predsjednika Bokija. Kada Mile palamudi svi moraju da ćute, a da isto pravilo ne važi i za istinskog Predsjednika države, Borisa Tadića, kazuje činjenica da  kada ovaj dođe u goste u ”maticu” Republiku Srpsku smije i može u pola priče da ga prekine i mlađahni teniser Nole, drito pristigli iz Monte Karla.

U tome i jeste snaga Srpske – da bude jača i od same Srbije. A kome se to ne sviđa, on neka se seli – recimo, u Srbiju, ili gdje već hoće. U Srpskoj i nije više bitno biti Srbin, u Srpskoj je važno biti Milin, jer ko je uz Milinu stražnjicu on je i uz Srpsku. Zato su sada uz Miline slabine nakačeni i njegovi nekadašnji politički rivali, a današnji drugari iz SDS-a.

Njihovu odanost Predsjednik Mile zna da cijeni, te je prvoga predsjednika ove stranke, a svoga predhodnika, Radovana Karadžića, ovih dana na pokretnom bilbordu provozao glavnim gradom Srpske, da se bar na taj način nadiše svježega vazduha, ako mu to već u Ševeningenu stražari ne dozvoljavaju.

Kružio je Rašo alejama Banjaluke sa sve svojim jaranom Momčilom i herojem Mladićem, smješkajući se i svjetlucajući svojim psihijatrijskim očima. Na prekrasnoj živopisnoj slici našao se naravno i sadašnji Predsjednik RS, Mile, patriotski povijen nad zastavom Srpske, držeći je nježno i cjelivajući joj trobojku. Predsjednikova skromnost je napokon došla do izražaja, jer svome predhodniku Raši ustupio je dvije trećine bilborda dok je za sebe ostavio malo veći kutak postera.

I dok proslavljamo Dan RS, a na sva zvona udružene medijske kuće blagosiljaju svoga Predsjednika dižući ga na pijadestal cara Konstantina, pitam se da li je ovo Dan Republike Srpske ili dan Predsjednika Republike Srpske; i da li je samo u RS slučaj da domovinu političar počne da voli tek onda kada postane njen haračlija.

Dobio je Mile i odlikovanje od Ruskoga Predsjednika – nije da nije. Ali i Rusija je od Mile u amanet dobila koncesiju za proizvodnju naftnih proizvoda i još štošta.

Ni odlikovani Mile nije bilo cicija, pa je svojim predhodnicima udjelio kojekakve lente i priznanja. Pitanje je samo da li je Mile ovaj gest dobre volje učinio zbog toga što su dosadašnji predsjednici dobro radili svoj posao ili zbog toga što su očuvali predsjedničku stolicu kako bi njegova stražnjica na nju mogla sjesti.

Ali u čemu se nalazi realna jačina Srpske, ako izuzmemo političku moć pojedinaca – oligarha i vlastodržaca. Da li je jačina satkana u vojsci RS koja više ne postoji i u hiljadama nevino izgubljenih glava koji ne znaše niti u šta su pošli, niti za koga i za šta će svoje živote dati. Ili je Predsjedniku dovoljno što oko sebe ima armiju demobilisanih boraca bez posla?! Da li se snaga Srpske možda nalazi u kulturno-umjetničko-vizuelno-konceptualnim akrobacijama i virtuelnim šarkanjem Banskoga dvora, ispijanju šampanjca u Palati Predsjednika i bljeskanju vatrometa vrijednom 100000 maraka. Ili je možda ta snaga skrivena u kriminalu, korupciji, nezaposlenosti, socijalnoj nebrizi, zdravstveno neosiguranom građanstvu, kolektivnom ludilu…  U čemu je jačina Srpske?

Ako se snaga Srpske nalazi jedino u dobro organizovanoj oligarhiji koja vlada nesrećnicima, onda je cjelokupna moć Srpske zapravo virtuelna i imaginarna, a ovo medijsko paradiranje kojekakvih entitetskih funkcionera, džabalebaroša, samo loše uigrana predstava zarad daljnjeg opstanka na vlasti.

Naša nesreća leži u tome što se Dan RS, to jest Dan Predsjednika RS, Mile Dodika, neće završiti dolaskom jutra, već će se svakim danom iznova ponavljati kao u filmu Dan Mrmota, u kojem će nas cjelodnevno obasipati lažnim patriotizmima i ljubavlju prema domovini, a u isto vrijeme otimati i prvi i posljednji zalogaj iz usta.

E pa srećan vam Dan Mrmota, narode!

(Ernest Bučinski, 6yka)