Kozarac.ba

‘Ja, UN? Ja samo posmatram i izvještavam’

Sjedimo u jedinoj pristojnoj sobi u najvećoj rupi od hotela koju možete zamisliti. Struje nema, baterije u laptopima su pri kraju. Pijemo pivo. Oboje smo umorni. Ne priča nam se. Došli smo ovdje prije par sati na hitan poziv lokalnih aktivista ljudskih prava i na zahtjev prestrašenih seljana negdje u vrletima ove neprohodne zemlje.

U selu je ubijen pobunjenički vođa i ljudi su u panici od osvete. Telefon mi je skoro eksplodirao od zahvala Ureda visokog komesara za ljudska prava (OHCHR), jer idemo tamo umjesto njih. Nevladine organizacije nas hvale na sva usta, a šefovi u centrali su presretni jer napokon imaju nešto za prijaviti Najvećem Šefu.

A nas dvoje kao vanzemaljci. Prosjek godina 28. Prijašnje iskustvo u misijama nula. Imamo veliko, skupo, ušminkano UN auto, imamo plave UN prsluke i UN radije. Napokon se približavamo skupini seljana i policiji, od glave do pete obučeni i označeni kao UN. Vidim osmijehe na sve i jednom licu. Sjajna hrana za nečiji ego…

Ovo je jedno od onih mjesta gdje orlovi lete ispod vas. Kasno poslijepodne. Stojimo na najvišem vrhu sela ispred škole, okruženi ljudima. Dok nam pričaju događaje i djeca trče oko nas, krišom pogledam prema suncu koje se lagano skriva iza planine. Savršeno. Policija strpljivo čeka da završimo razgovor sa seljanima. Iako znam da sam prvo trebala pričati s policijom, iz pristojnosti ako ništa, instinkt mi govori da je sada potrebnije biti dobar slušalac ovim prestravljenim ljudima. Šef policije se diskretno smije kao da me konta.

Tada me pogodilo. Ne znam kako opisati osjećaj. Razočarenje, najblaže…

Ili nepravda i stid, jer je skroz POGREŠNO da svi ovi ljudi osjećaju sreću i olakšanje zbog prisustva UN-a. Dobro, UN – ali zbog mene?! Nemaju pojma koliko sam ponekad djetinjasta i isprepadana. A ja sam sad ta koja predstavlja UN.

Od starta znam da su im nade i vjera uzaludne i da ću ih iznevjeriti. Policajac je bar 20 godina stariji od mene i zna više o životu i svojoj državi nego ja, i engleski mu je bolji od mog a opet se tako inferiorno i skromno ponaša u mom prisustvu. Krivi kičmu previše dok mi pruža ruku.

Nosim sunčane naočale dok pričam s ovim ljudima i svjesna sam koliko je to nepristojno. Sunčane naočale čine da izgledaš cool i arogantno, a meni sada to ne treba. Ali ne mogu ih skinuti jer bih onda morala objašnjavati zašto UN plače.

Ova situacija mi je emotivna najmanje iz dva razloga. Prvo, oni ne znaju da ja nemam moć da ih zaštitim. Ja nemam taj mandat, nemam pištolj niti imam osiguranje ili vojsku iza sebe. Došla sam ovdje da izvijestim o incidentu, ne da pomognem. Pomaganje može biti protumačeno kao povreda UN-ove neutralnosti, a šta ćemo onda?!

Drugo, nekad sam ja bila oni. Nekad sam vjerovala da plava UN boja znači sigurnost, isto kao ova djeca što mi se vrzmaju oko nogu i posmatraju me s nadom. I ja sam kao dijete vjerovala da ti se ništa loše ne može desiti ako su plavi momci i cure oko tebe. A sad, jedino što se povezuje sa imenom mog rodnog grada je najduža opsada modernih vremena, sve i pored dugogodišnjeg prisustva UN plave.

Pomoglo bi mi da nam policajac oteža posao, da bude neugodan i grub. Na kraju krajeva, kasnimo četiri sata. Želim da bude ljut i da to pokaže! Jer, ja neću uraditi ništa u vezi ovoga osim što ću prenoćiti u selu. To je jedino što mogu da uradim van onoga što se traži od mene. Moj mali neprimjetni nebitni doprinos. Parkiraću bijelog UN slona ispred hotela i hodati uokolo obučena u plavo u nadi da će se osvetnici prepasti, zastiditi ili sažaliti dovoljno da nas sve komplet ne spale (jer, realno – šta bi ih to spriječilo?).

Umirem od stida što nosim simbole mira, napretka i zaštite – sve ono što neću donijeti u ovo selo. Ja ustvari zavaravam ove žrtve, bez obzira na to što ponavljam svoj ograničeni mandat kao papagaj. Simboli su uvijek jači od riječi, i oni su u ovoj situaciji pogrešno iskorišteni, a nisam ja ta koja odlučuje da li ću ih nositi ili ne. Koliko sam samo puta imala poriv ih skinem, da ih bacim negdje u grm i samo budem anonimni civil. Sigurno bi mi dalo više slobode da djelujem.

Ako smo mi oficiri koji samo posmatraju i izvještavaju, morali bi barem biti označeni drugačije. Niko ne pita novinara, FBI agenta ili stranog zvaničnika da li su došli da zaštite populaciju. Ali od UN-a se to očekuje. UN zbog toga postoji. I trebalo bi da može.

Ali pošto ne može, to bi trebala biti prva poruka koju šalje u svijet.

Svaki put kad mi na pamet padnu neuspjesi UN-a, a često mi se to dešava, sjetim se generala Dallairea u Rwandi i njegove rečenice: „Nekako sam uvjeren da su velike sile sasvim sretne da koriste UN kao žrtveno janje zato što ništa ne poduzima i zato što mogu govoriti kako je neefikasan, a oni ga čitavo vrijeme čine neefikasnim.”

I tako, sve dok bjelosvjetske guzonje raspravljaju kako rasformirati UN iz odavno zastarjele strukture zasnovane na jednom pre-davnom ratu u efikasnu organizaciju jednaku za sve, ne bi li mi – radnici – trebali poduzeti nešto konkretno kako se više ne bi dešavalo da lažemo ljude koji očekuju našu pomoć? Da više ne dižemo nade, a onda ih rušimo? Iskreno vjerujem da je to dužnost svakog specijalnog predstavnika glavnog sekretara UN-a, svakog šefa sektora, pod-sektora i pod-pod sektora, svakog vojnika, volontera, prevodioca i vozača u UN misijama.

(Luna Kalaš)

Autoričine napomene: Tekst je nastao 2008 dok sam bila UN volonter u UN Misiji u Nepalu. Prije toga sam studirala Mirovne operacije, i odlazak u UN misiju je bio nešto što sam silno željela. Tu sam provela godinu dana radeći na izvještavanju o (ne)poštivanju mirovnog sporazuma. Ova priča je uglavnom bazirana na slučaju koji se desio nenadano i izazvao je veliku paniku i medijsku pažnju cijele zemlje; ali je ustvari kombinacija nebrojenih terenskih posjeta i rastućeg osjećaja nemoći. Danas radim kao koordinator za izgradnju kapaciteta aktivističke grupe u Inicijativi mladih za ljudska prava u BiH. Iskreno, ne znam šta mi je veća strast: raditi na jačanju građanskog aktivizma ili izučavati način (ne)funkcioniranja međunarodnih humanitarnih organizacija.

(radiosarajevo.ba)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.