“Hamza gastarbajter” (82-84)

Neradni dan, za gastarbajtere, znači mnogo. Tad isplaniraju gdje utrošiti svoje slobodno vrijeme. Ljubitelji muzike, već su spremili svoje gramofone, trudeći se ko će prvi da nabavi najnoviju ploču svog omiljenog pjevača. Ovog jutra iz susjedne sobe dva jarana, slušali su novu ploču Zaima Imamovića.

– Moramo potražiti stan, u ovom «hajmu» insan nema rahatluka. Ne možeš se naspavati ni tokom vikenda – ljutio se Hamza, nakon što ga probudiše dok je sanjao svoju čeljad za sofrom.

– Jes’ vala, njima je do pjesme, ne interesuju ih drugi kojima je potreban san – protežući se dobaci Ahmo – u pravu si Hamza, treba tražiti stan.

– Kako?! Kad su vikendom sve ustanove zatvorene – tužno će Hamza – jedino da uzmemo nekoliko dana slobodnog, pa da obiđemo institucije koje nude stanove.

– Ma daj, ne mogu da trošim godišnji na to. Jedva čekam da idem kući!

– U pravu si. Eh, kad bi mogli da dobijemo bolovanje!

– Nije to kao kod nas. Odneseš doktoru horoza, turiš mu kovertu i odmah dobiješ poštedu.

– Jes’, vala. Volio bih se malo odmoriti, a žao mi godišnji okrnjiti.

– Kako Juri nije žao? Već heftu se izležava. Svaki dan ide na «Istok» da uživa sa ženama.

– Ma, nije on na godišnjem, nego na bolovanju. Pitao sam ga, kako mu nije žao da tako uzalud troši odmor. Znaš šta mi je tad šapnuo?

– Ja sam na bolovanju i mogu ga dobiti kad ’oću jer imam vezu kod doktora.

– Ma, je li to moguće, Ahmo? Pa… Jure slabo govori jezik i otkud mu veza, da on onako zdrav k’o dren, dobije bolovanje. Znaš da je Mujo bio bolestan, pa nije mogao dobiti ni dana. Morao je raditi pod temperaturom i na onoj visini, variti čeličnu konstrukciju.

– Znam… zato me čudi, kako zdravima daju bolo-vanje i bolesni moraju da rade.

Uz razgovor su popili «haberušu» i pojeli dječju radost u šniti. Nakon što očistiše sobu, opraše veš, kahvenjake i drugo suđe iziđoše u park ispred „hajma“. Lijepo vrijeme izmamilo je i ostale gastarbajtere. Na nekoliko mjesta igrao se šah. Dva prijatelja priđoše jednoj grupi. Jak udar figure o tablu dade išaret protivniku da je šah-mat i da je izgubio partiju. Prateći šahiste Hamza primijeti Juru kako izlazi iz taksija sa jednom plavušom. Laktom gurnu kolegu i išaretom mu pokaza.

– Vidi ti …simulanta!?

Njegov dolazak svi primijetiše. To mu je laskalo jer u njegovom društvu je bila žena.

Zavidni i znatiželjni pogledi pratili su ih do ulaznih vrata.

– Vidi, kako hoda i troši, a mnogima je dužan… E, jes’ mu ženska.

Želja da dozna na koji način dobiva bolovanje natjera Ahmu da krene za njim. Sustiže ga ispred sobnih vrata.

– Komšija… imam jedno pitanje i molbu – sramežljivo će Ahmo.

– Izvoli pitaj, ća ti gospe, ća se stidiš – otvarajući sobna vrata, ohrabri ga Jure.

– Ja bih trebao bolovanje… ali nisam bolestan. Ako mi možeš pomoći, platit ću.

– Može! Već sam ti rekao da imam vezu… ali to košta.

– Koliko?

Nakon kratkog razmišljanja Jure odgovori:

– Pokušat ću razgovarati sa doktorom. Ako ti nije puno, daj mi stotku. Da te preporučim i da ti zakažem.

Ahmo se uhvati novčanika i izvadi traženu svotu.

– Evo pare, molim te da to bude sigurno i što prije.

– U redu, – stavljajući pare u džep – o ovome nikom ni riječi. Ako ti treba nešto ovako, prstom pokaza na ženu, slobodno reci, i to ti mogu srediti. Reci kakva i koliko godina.

Ahmo pocrveni poput djeteta.

– Ne hvala, samo mi treba bolovanje, nekoliko dana da potražim smještaj.

– I to ti mogu srediti, samo treba malo «podmazati» – ponudi se Jure, trljajući palac i kažiprst desne ruke.

– Komšija budi spreman, u ponedjeljak te vodim doktoru. Ne stidi se, znam da ti treba ženska ruka, da te malo izmasira.

Idući hodnikom Ahmo osjeti zadovoljstvo, što nađe vezu za bolovanje. Vidno uzbuđen, vrati se da obraduje ahbaba. Priđe grupi šahista koji su vodili bučnu raspravu zbog jednog sumnjivog poteza. U to se umiješala publika i nastade svađa.

Ahmo priđe Hamzi i povuče ga za rukav.

– U ponedjeljak idem doktoru.

– Daj Bože, da ti Jure to napravi. Dok si ti bio sa njim, čuo sam od drugih ljudi, da on voli slagati.

– Ma, pusti! Svijet svašta laprda. Već sam mu dao pare za uslugu.

– Šta svijet priča, ili je bilo, ili će biti. Ti si već pare dao, a to se tako ne radi. Ako si ti pošten, nisu drugi. Vjeruj da će te prevariti. Pare se daju kad se odradi dogovoreno.

– Ne beri brigu, biće sve u redu. Idem da napišem pismo, da ga sutra pošaljem. Trebaju mi poslati kućnu listu, za dječji doplatak.

– Ja sam svojima u prošlom pismu pisao, svaki dan očekujem da mi stignu papiri. Znaš, da se oni bune, kad se na vrijeme ne preda dokumentacija. Odoh malo do Muje.

Nakon dužeg kucanja Hamza shvati da nikog nema u sobi. Iz susjedne sobe, proviri ćelava glava.

– Badava lupate, nema komšije, otišao u kupovinu. Mogu li ti šta poručiti?

– Ne, hvala. Samo sam svratio da ga vidim.

Vrati se u svoju sobu i zateče kolegu kako piše. Ne želeći da ga prekine na prstima dođe do kreveta i polahko se spusti, pazeći da ne zaškripi gvožđurija. Opruži se a  kroz tijelo mu prostruja toplota. Pomisao da napusti «hajm» jačao je odluku, poput gladi. Na um mu dođoše riječi majke i babe:

„Sine, kad osjetiš tegobu i poželiš da ti se nijet ispuni, klanjaj istiharu-namaz.“

***
Nakon otklanjanog namaza utonu u san i sanja. Svoj prvi školski dan. Majka Hatidža torbu od beza sašila i na njoj izvezla dva zambaka. U platnenoj torbi, bukvar, po jedna pisanska i računska teka i drvena tabla. Učiteljica visoka, u crnoj suknji i crvenoj bluzi prima prvake. Sa krupnim glasom i čudnim naglaskom proziva učenike.

– Da vam se predstavim, ja sam učiteljica Beba sa Durmitora.

Uplašeni prvačići, gledali su je sa strahopošto- vanjem. Povlačenje prvih linija u životu. Učiteljica poput oficira nadgleda i komanduje: 

– Tanka… vodoravna! Debela… uspravna! Od linije… do linije, kosa!

Pred svakom klupom zastane, nad viri se na tablu i na pokoju svesku. Desnu ruku podigne i sa šibom uplašeni čuperak dodirne. Potom, uz kritiku šibom, po klupi drm-ekne. Tresak se prolomi po razredu i sve prvake uplaši. Krede i grafitna srca, ko ledenice se polome, a desnice od straha se zgrče, dok učiteljica opasno tuče. Za svaku slabo napisanu liniju, jedan udarac vrbovom šibom po dlanu. Sriču se prva slova iz bukvara. Na prvoj stranici smiješi se Maršal u mornarskoj uniformi. Školski dani teku i prve ocjene u dnevnik se zavode. Ožiljci od šibe u dušu se zavuku i bole, gore, od svake, slabe ocjene.

Svakim danom rastu tegobe. Uz učenje, treba se čuvati zlobe učiteljice. Učenici ulaze u učionicu, poput neplivača, koji zaroni u bujicu.

Dok iščekuju učiteljicu, razmišljaju da li će imati hrabrosti da joj kažu naučenu lekciju. Koliko će udaraca dobiti i koju će ruku pružiti, da na njoj ispiše današnju ocjenu. Učiteljica, koja je došla preko devet gora i devet rijeka,  postala je noćna mora. Uši su joj bile izazov, sa užitkom ih je vukla.

Dok sjede u klupama, razmišljaju kako da se zaštite od učiteljice sa Durmitora. Ma, da dođe čarobnjak, šibu i strah od učiteljice da ukrade. Niko se nije na njihovu molbu odazvao. Učiteljica je dalje nad njima trenirala strogoću.

Ustajući Hamza se čudio snu.

– Nek’ je prokleta, od kud baš ona da mi u san dođe?

Radnička klasa, ulazi u novu heftu.

Tmurna lica na kojima su ispisane priče, sa vikenda. Radeći, Hamza razmišlja o snu, u kojem je sanjao svoju prvu učiteljicu, koja je poslana iz Crne Gore, da u njegovoj školi, u prvom razredu, odluči šta će ko biti u životu.

– Zar mi je trebalo toliko vremena da shvatim tu prosvjetu – razmišljao je Hamza – kako to da moj komšija, učo Muhamed, a ni Mumin ni Sadeta, nisu bili podobni da ih uče u prvom razredu?

S tim mislima hrvao se do pauze.

U restoranu, za istim stolom, doručkovao je sa poslovođom.

– Ponovo sam dobio ponudu, da preuzmem radilište u Francuskoj, a u fabrici sam se već obikao. Teško mi je da ponovo mijenjam sredinu. Moram ovih dana javiti svoju odluku.

To iznenadi Hamzu, tek da nešto kaže, i da ohrabri poslovođu.

– Nikad dva dobra sastaviti, ne da se sirotinji sitno samliti. Biće mi žao, ako odete. Mi gastarbajteri, to ćemo osjetiti.

– Ne vidim danas Ahmu, trebao je biti prva?

– Otišao je doktoru.

– Eh, moj Hamza, mi gastarbajteri ne smijemo bolovati, svojih privatnih briga imati. Nemamo mi pravo na to. Ovi demokrati ne znaju za merhamet, oni traže da se radi.

Po isteku pauze, gastarbajteri se prihvatiše posla. Tijelom su uz mašine bili, a mislima poput lastavica, poletjeli svom zavičaju, zajedno da uživaju u bijelom beharu.

Idući s posla Hamza je razmišljao o Ahmi. S vrata povika:

– Simulantu, kako je bolovati?

– Prevario me onaj lopov. Nisam ga mogao pronaći. Rano jutros nekud je ispario i još se nije vratio.

– Rekoh ja tebi…

– Bio si u pravu. Srećom da sam se sjetio da odem kod zubara. U drugoj ulici, od našega „hajma“ primijetio sam zubnu ambulantu. Uđem uz simulaciju da me zub boli.

– Bio sam iznenađen, kad su me pozvali, ušao sam i sjeo na stolicu. Nakon toga, priđe mi mladi zubar i upita:

– Gospodine Ahmo, koji vas zub boli?

– Izgleda da me je od straha prošao – stidljivo mu odgovorih.

– Dobio sam samo dan bolovanja – tužno će pre- vareni.

– Eno, i naš Hasan mora na teren, i on će nas osta-viti. Nikad da nam svane.

– Duša me boli, što sam dozvolio, da me onaj nitkov namagarči.

Kucanje na vratima, obojici prekinu brige. Kad ih Hamza otvori, veselo uzviknu:

– Bujrum …bujrum Mujo. Zašto si tako kaharli? Da se nije, ne daj Bože, šta desilo?

– Jeste… danas na radilištu… poginu… Edhem.

– Pa, kako!?

– Prilikom montaže čelične konstrukcije. Dok je vario, sigurnosni pojas se zapalio. Nije to na vrijeme vidio i sa trideset metara pao na armaturu. Strašno je bilo gledati. Tek što su ga uklonili, nastavili su sa poslom, kao da se ništa nije desilo. To me zaboljelo. Pa mi smo za njih samo radna marva! Bezosjećajni su i hladni, kao čelik, kad ga led okuje.

– Nemoj… Mujo… tugovati – tek da mu otkloni tužne misli Ahmo ga upita – gdje si bio?

– U… trgovini, da kupim… radio sa kasetama.  U izlogu, vidio sam, televizor u boji. Svijet se okupio, gleda utakmicu… Njemačka – Brazil.

    – Ko pobjedi ?

     -Neznam… u prvom poluvremenu… Pele im zabi dva gola. Nastavak utakmice nisam gledao… već auta.

– I… šta si odabrao?

– Još ništa… moram prvo vozački da položim. Ove godine, ako Bog dželle šanuhu da, zadnji put putujem vozom. Spremam i ove narudžbe. Skoro u svakom pismu, kojeg dobijem, traže kasetofon na baterije. To je sada u modi. Muziku mogu slušati u parku, na njivi u šetnji. Pokušavao sam im objasniti, da je to skupo i da se mora platiti carina.

– Neka košta šta košta, samo donesi, odradit ćemo ti kad budeš kuću pravio.

– Nisi jedini, kojem tako pišu – Ahmo će.

– Evo i ja imam čitav spisak naručenih stvari. Naša pisma, skoro su ista, k'o da ih piše jedna ruka. Da oni samo znaju, kako je to sve teško kupiti, spakovati, u vozu se sa tim bočiti, na jednoj nozi stajati, a da ne govorimo o granicama i carinama. Nisu oni toga svjesni.

– Čujem, diskutujete o carinama koje su mi već postale noćna mora. Kad sam zadnji put putovao, u mom kupeu sve su oduzeli. Jedna žena je plakala, govoreći, da je sve to kupila za svoju djecu. Oni su joj objašnjavali, da rade po zakonu:

„Drugarice, to vi želite da švercujete. Kod nas u socijalizmu, to ne može, kod nas, ne postoji privatna trgovina niti privatna firma!“

– Tokom puta, doznao sam njenu priču. Ona je hudovica, samohrana majka petero djece. Došla je u Njemačku u posjetu kod brata. Tri mjeseca radila i od te zarade kupila djeci haljinku. Žalila je za stvarima, govoreći:

„Oni misle, ako imam pet košulja, petero istih hlača i ostale haljinke da je to spremljeno za prodaju. Kako da se pomolim, svojoj, sestrinoj i komšijskoj djeci bez ičega?“

– To je tako na carini, nikad ne znaš kako ćeš proći. Niti može insan praznih kofera ići niti teško zarađene pare niz vodu baciti. Uzimaju oni šta im se svidi. Sve zavisi od onog druga što kontroliše, da li rade po zakonu ili po svome hiru. Znamo da zakon postoji, ali samo na papiru. Zato, neka rade po zakonu, pa ko koga.

O tome kako su prošli sa Jurom nisu od sramote smjeli ni spomenuti. Dok su pratili kolegu, on im se na rastanku stidno obrati:

– Mi, monteri skupljamo pare da platimo prijevoz i dženazu poginulom kolegi. Vas bih molio da skupite nešto u fabrici.

– Hoćemo – na rastanku rekoše oba u glas.

(nastaviće se…)