KOZARAC-Jutarnji trač…

Zadnjih veceri, vjerovatno pod utiskom nedavnih desavanja, i inace “poslom” kojim se zadnjih godina volonterski bavim, sanjam logore…

Ne u smislu nekih trauma, ruznih sjecanja, vec svih tih nasih danasnjih borbi da se oni obiljeze i pretvore u mjesta sjecanja… Borim se sam sa sobom u suocavanju sa vlastitom prosloscu, ma sta to nekome znacilo ili prestavljalo…

Pisao sam skoro o tim procesima, jednim segmentom suocavanja sa prosloscu, o izgradnji memorijala u cemu svi ucestvujemo ali ne razmisljamo sta zelimo postici sa njima?

Sami spomenici su najmanji problem, problem je kako potaknuti proces “pomirenja”, proces priblizavanja ratom podjeljenih zajednica, kako se suociti sa prosloscu, priznati i osuditi zlocin i kako krenuti dalje zivjeti?

Trebamo nauciti lekciju iz proslosti, ali i graditi buducnost, uceci nasu djecu da treba spasiti nevina insana i da je grijeh ubiti neduzna covjeka, ne prenositi na njih nase traume i nasa gorka sjecanja, ne praviti od njih buduce vojnike, vec ljude…

Trebamo uciti i iz iskustva drugih naroda i njihovog procesa pomirenja…

Ovo je nazalost tezak put i zahtjeva dosta vremena ali to ne znaci da trebamo posustati u tome, ljudi koji sade masline, obicno ne stignu jesti plodove sa tih stabala, ali ih ipak sade…

Suocavanje sa prosloscu, za mene je i borba da se iduce godine na jedan dostojanstven ali svakako javan i transparentan nacin obiljezi dvadesetogodisnjica pocetka naseg stradanja, dvadesetogodisnjica pocetka genocida nad kozarackim narodom, koja ce nazalost ponovo pasti na teret nekolicine filozofa i kvazi novinara, dok ce vecina, uglavnom anonimnih marginalaca skrivenih iza ekrana, samo komentarisati iz hladovine, i pozivati na ustanke…

I taman kada sam upitao naseg kriticara filozofa, zasto sam ne uzme pusku u ruke, desi se dogadjaj u Sarajevu, koji je trenutno sokirao pola Bosne i Hercegovine…

Mevlid Jašarević je oko 15:35 sati sa tramvajske stanice na Marindvoru pucao iz kalašnjikova na Američku ambasadu u Sarajevu te je nakon polusatne drame pogođen hicem iz snajperske puške, te je odvezen kolima Hitne pomoći.

“Mevlid Jašarević rođen 1988. godine je dovezen na KCUS u pratnji pripadnika SIPA-e. On je zadobio prostrelnu ranu desne natkoljenice. Pošto se radi o lakšoj povredi, nakon zbrinjavanja će u pratnji pripadnika SIPA-e biti predat nadležnim organima”, izjavila je portparolka KCUS-a Biljana Jandrić

Sad bih pitao naseg alenamir-a jesu li ovo scene koje bi on volio vidjeti na nasim ulicama? 

Prije skoro dvadeset godina, 26.maja 1992. godine, kao pripadnik Dobrovoljnog vatrogasnog drustva Kozarac, zajedno sa ostalim vatrogascima, i nasim Mustafom Fazlicem, doveden sam u logor Trnopolje… Prvih dvadesetak dana spavao sam na stepenicama u osnovnoj skoli Trnopolje u koju sam danas ponovo prvi put usao…

Razmisljao sam o sudbini da ponovo u ovu skolu dolazim kao vatrogasac, ali u sasvim drugoj misiji nego sto je to bilo, sada davne ‘92…

Kao sto sam vec pisao, u sklopu svojih aktivnosti obiljezavanja mjeseca oktobra, mjeseca zastite od pozara, nase Vatrogasno drustvo Kozarac sprovelo je niz aktivnosti, kao vid edukativnog i prevencijskog djelovanja na poboljsanju protivpozarne zastite, medju kojima je i takmicnje ucenika osnovnih skola u Kozarcu i Trnopolju u likovnom i literarnom stvaralastvu na temu “Oktobar-mjesec zastite od pozara”.

Ucenici su ovaj mjesec dana imali vremena da urade svoje radove na temu protivpozarne zastite, a specijalni ziri sastavljen od nastavnika i clanova nadzornog odbora VD Kozarac izabrali su najbolje radove.

Danas je organizirana svecana podjela priznanja za ucenike osnovne skole u Trnopolju, dok ce se isti dogadjaj odrzati u Kozarcu u ponedeljak.

Prije same dodjele priznanja ucenicima se prigodno obratio komandir vatrogasne jedinice Mustafa Fazlic, govoreci o samom drustvu i njegovoj ulozi u zajednici kao i samoj prevenciji pozara…

Urucena je i zahvalnica skoli za saradnju a nakon toga predstojao je, za djecu, zanimljiviji prakticni dio, gdje su se ucenici mogli upoznati sa vatrogasnim vozilima i opremom…

Suociti se sa prosloscu, ne znaci zaboraviti, ali ne zivjeti ni vjecno u gorkim sjecanjima… Koliko god bolno bilo moje sjecanje na dane provedene u logoru ili na vatrogasce koji danas nisu medju nama, danas sam bio ponosan sto smo se vatili dostojanstveno, sto smo i danas imali samo jednog neprijatelja, nekontrolisanu vatru, sto nismo gledali ni na vjeru ni na naciju…

Vjerujem da bi i oni sto ih danas nema, bili ponosni da vide da smo ostali samo dobri ljudi…