Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (73-75)

Tokom kupovine ožedniše i svratiše u prvu kafanu. Srednjoviječni konobar posluži ih kiselom vodom i kahvom. Nakon gutljaja Hamza primijeti.

– Mogu ti reći, da je ova, na osnovu tvoje, prava pišoka. Kad je popiješ odmah kreći tamo gdje car ide tabanović-fijakerom.

– Ovdje, moj rođo, nećeš popiti ni majčinu, ni neninu. Donekle ih tvoja može zamijeniti, kada si raspoložen i kada hoćeš.

Nisu ni primijetili kad za njihov sto sjede nepoznat čovjek.

– Bog, dečki. Kako ste? Vidim da ste raspoloženi, pratim vas još iz KaDeWe. Odakle ste?

– Jugoslavija – ponosno mu odbrusi jedan od njih.

– Kakva Jugoslavija, to ne postoji, to vam je „Tito-slavija“ u kojoj vlada onaj samozvani Maršal iz Beograda, to možete pročitati u ovoj knjizi.

Pokaza im knjigu „Srbokomunistički zločin nad Bosnom“.

– Ovdje je opisano mučenje svih onih koji ne podržavaju srbokomunistički režim. Lažna amnestija, koja je mnoge odvela u smrt, kao i moga oca. Da ne govorim o Cazinskoj buni, koju su digli oni koji nisu mogli više pod terorom živjeti. Njih su po partijskom zadatku podržali neki viđeniji, komunisti a potom su izdali ustanike udbašima. Mnogi su osuđeni na višegodišnju robiju, koju izdržavaju po komunističkim zatvorima: Crnoj kući, Kazneno popra-vni dom Zenica, Kazneno popravni dom Foča i Golom Otoku u kojima i danas robuju svi oni koji su osuđeni po direktivi Ozne i Udbe.

Slušajući ga u čudu se javi jedan gastarbajter.

– To su samo laži, koje pričaju emigranti.

Došljak se nije dao zbuniti.

– Pročitajte i biće vam jasno, kako se živi u toj komunističkoj ćeliji u kojoj vlada lažni Maršal. Ja ću vas učlaniti u naš sindikat.

– Nećemo se mi učlaniti  u nikakav sindikat.

– Hoćete i sada mi dajte članarinu za ovu godinu, po jednu stotku. Mogli bi proslaviti vaše učlanjenje.

Nepoznati povuče priznanice iz džepa, a iza pasa sijevnu cijev pištolja, dajući im do znanja da nema šale. Obojica shvatiše da su upali u tešku situaciju. Morali su brzo razmisliti.

– Konobar, poslužite gospodina, donesite mu nešto za piće – javi se Hamza.

Dok je došljak konobaru govorio svoju narudžbu, Ahmo se ohrabri i drsko se obrati došljaku.

– Ti si običan provokator iz Vojne misije, neki dan sam takvog crvendaća provalio dok je maltretirao našu braću.

– Nisam ja nikakav provokator, niti sam iz te njihove Vojne misije… ja… ja sam emigrant, kojeg su komunisti protjerali sa očevine i djedovine.

Situaciju iskoristi Ahmo da se sjeti nekih imena za koja je čuo prilikom služenja vojnog roka. Konobar donese piće kojeg je neznanac nestrpljivo čekao, uzimajući od konobara čašu na eks ispi. Ahmo zamoli konobara da mu još jednu donese.

– Ako nisi provokator, da se predstavimo. Ovo je moj prijatelj Ivek, a ja sam Jure, mi smo ti iz… – Ahmo zastade, pa nastavi, – o našoj stvari nećemo razgovarati u kafani. Treba da se nađemo na nekom drugom mjestu. Evo, da se drugi put nađemo u našoj hotelskoj sobi.

Bez daha Hamza je slušao svoga jarana i u strahu nije mogao da zaključi, da li to njegov cimer govori istinu ili se šali.

„Kakav Ivek, kakav Jure?“ pomisli i poželi da kaže da se oni tako ne zovu, tad došljak se javi.

– Dobro dečki, dajte mi adresu da vas posjetim i da vam donesem materijala. Neke stvari ću vam objasniti o radu naše organizacije.

Držeći olovku u ruci, čekao je da zapiše adresu svojih budućih članova.

– Ivek, kako se zove naš hotel i ulica? – upita Ahmo.

Ovaj put Hamza je razumio igru, pa se zamisli.

– Ko će nas varioce uhvatit? Mi smo ti lutalice. Mijenjamo gradove k’o cigani konje; Köln, München, Hamburg, Frankfurt am Mein… evo sad smo u Berlinu i stanujemo u hotelu Berolina.

– Dobro dečki, znam gdje je, recite mi broj sobe.

– Nas nikad dobro da zapadne, pa ni broj hotelske sobe, trinaestica – kroz smijeh mu dobaciše.

Sa ovim su bili ubjedljivi i stranac samouvjereno adresu zapisa.

-Dobro, svoje ime reći ću vam drugi put, ne vjerujem vam dok ne vidim krštenice. Sada bi mogli nešto i pojesti.

Jedan od njih pozva konobara, i naruči došljaku kartoffel-sauerkraut wurst. Gledajući ga ispod oka, dok on nastavi priču.

– Čujem da idete dolje, mogli bi javiti našoj braći da je otkrivena talijanska veza i da prihvatni centar za emigrante «San Sabba» u Italiji nije siguran za naše. Talijani su mnoge pohapsili i uz suradnju Udbe vratili u Titoslaviju.

Hvatajući priliku njegovu priču prekinu Ahmo.

– Dobro, kad i mi provjerimo ko ste vi, onda ćemo o tome. Sada moramo ići.

Bez veće žurbe krenuše prema izlazu.

– Bog dečki, vidimo se idući put u hotelu Berolina. Ako ste me prevarili, pronaći ćemo vas i onda ćete vidjeti šta će vam se desiti! – punim ustima između zalogaja dobaci im emigrant.

– Dobro, vidjet ćemo ko je koga prevario – prijeteći prstom Ahmo zatvori vrata.

Kad su se našli na ulici, bez riječi su krenuli prema željezničkoj stanici, da bi što prije napustili ovo mjesto. Idući osvrtali su se da bi se uvjerili da ih niko ne prati. Kad su došli na svoju stanicu, svratiše u imbis «Istanbul».

– Sad smo na sigurnom – radosno će Hamza dok je Ahmo poručio po Doner-kevap nacionalno tursko jelo koje je postalo popularno cijenom i kvalitetom kod gastarbajtera pa i samih domaćih koji su sve više umjesto svoga Bratwusta jeli Doner-kevap.

S nogu utoliše glad blažeći strah.

– Eh… da mi je jedna porcija ćevapa iz naše šeher Banja Luke.

– Nemoj sada o željama, već uzmi ono što ti nudi ova hladna tuđina, – uz kritiku i molbu Ahmo ga upita – da ne bi možda i janjetine sa Vlašića? Babine kvrguše iz Kozarca? A da ne bih i bureka sa Baščaršije? Bosanskog lonca iz Skender Vakufa ili ribe iz naše rijeke Une sa pogačom iz Bihaća? Sigurno bi i sirnice iz Bosanskog Petrovca ili krumpiruše iz Velike Kladuše? Pa onda da zasladiš baklavom iz Sandžaka ih…

– Uh… Ahmo! Kako mi misli čitaš. Bih… jakako i da zasladim sa hašlamama iz Biljana.
Penjući se uz stepenice nostalgično su gutali plju-vačku u mislima jedući draga jela. Ulaskom u sobu odahnuše, svako na svoj način, složi u seharu sjećanja, ono što je u kafani doživio. Izvlačeći pouku iz toga.

Osvanuo je dugo očekivani dan godišnjeg odmora. Bez mnogo buke se spremiše. Prvi put idu iz Berlina osje-ćajući nelagodu. Dolaskom na glavnu željezničku stanicu, pronašli su peron sa kojega voz kreće prema Jugu. Ušli su u kupe i složili stvari. Iščekujući polazak voza, neki utonuše u san.

U snu Hamza razmjerava, temelje za kuću. Okupili se rođaci i komšije, žele pomoći. Nekoliko puta mjerio je veličinu i oblik. Nakon provjera ,zategnuše špagu. U želji da prvi zakopa kramp on prouči bismillu i zabode kramp na mjestu gdje će biti ulaz. Tad ga probudi carinska kontrola. Upravo su prolazili kroz koridor, liniju koja dijeli dva različita partijska sistema, kapitalizam i komunizam, a jednu državu i jedan narod. Strah i propisi, oružje i bodljikava žica, putnici i granična policija u službi su nekih velikih drugova i gospode.

– Eh… kad bi granični kameni biljeg i granična rampa pričati znale – sa uzdahom Hamza gleda u te vještačke prepreke.

Onakvog zamišljenog i snenog Ahmo ga pogleda i pokri kaputom. Leže na drugu stranu i sam zaplovi svojim snovima.

Uobičajene slike na svakoj granici. Kontrola doku-menata i pretresi. Voz je stigao u sabah. Nakon kratkog čekanja prepoznaše praporce Španca i Bećara. To ih obradova. Za kratko su sjedili u fijakeru.

– Čudite se zašto je stanica prazna. Voz je kasnio dva sata pa su i mnogi otišli kućama.
Znajući kojim putem treba ići, bez pitanja kiridžija prvo svrati do Ahme. Nakon rastanka krenuli su dalje, uz razgovor o dešavanju u čaršiji.

– Ništa nema novoga, sve je isto, život teče neopaženo. Stari umiru, mladi se žene, udaju i djecu rađaju.

Nakon što ćaknu konje, Saim ruku pruži:

            – Čestitam, na dobitku sina!

– Ko je dobio sina? – začuđeno će putnik.

– Pa ti… čuo sam od tvoga babe Ibrahima na zadnjoj džumi. Imali smo vaz o rebiul-l-evelu i priprema naših džematlija na dovište, Ajvatovicu. Moga Španca jahaće barjaktar iz našega džemata, hadžija Alija. Iako su mu prošle godine, kada je krenuo na Ajvatovicu milicajci slomili ruku, nije dao barjak.. Jah… šta mu'mini mogu kad partizani ne daju.

– Brane ali zabraniti ne mogu. Svijet… k’o svijet, voli svoje adete.

Kiridžija ga pogleda.

     – Eh… da nam je sada jedan Ajvaz Dedo, pa da svojim dovama, razbije zablude, u glavama nekih naših insana, koji lutaju i ne znaju da se ujedine. Vrelo sa planine, vodovodom u svaku avliji da dovedu. Ne daju neki da se preko njihove njive prokopa kanal i polože cijevi. Dragi Allahu, kakvih sve insana ima. Zbog takvih i insan i hajvan trpi žeđ.

Svoju ljutnju kiridžija prosu po kandžiji, koja fijuknu iznad konja:

     – Bii..sta… Španac, bii..sta Bećaru!

Tepajući konjima tražio je priliku da ponovo upita putnika:

– Nije valjda, da nisi čuo, da si babo postao?

– Nisam! Muštuluk si zaradio! – radosno će putnik.

– Pa čestitam, hairli bilo, nek’ je bolji od babe, a muštuluk neću odbiti, – stiskajući ruku novopečenom babi radosno će kiridžija.

Hamza osjeti jezu sreće, moleći kiridžiju da zaustavi fijaker prije avlije, plati za prijevoz, dade muštuluk potom krenu prema svojoj kući. Polahko otvori «kapiju plača». Za divno čudo, ovaj put nije zaškripala.

Stojeći na avlijskoj kaldrmi, osjeti Allahovu milost učeći dovu povratka. Ispod strehokapine uze nekoliko avlijskih kamenčića. Iskoristi momačko iskustvo i baci ih na pendžer sobe u kojoj je spavala njegova hanuma Emina. Čuo se udar o pend`er koji probudi usnulu ženu. Ona ustade, proviri na avliji i primijeti poznatu priliku. Dva insana pohitaše jedan drugome u zagrljaj.

– Dobili smo sina! – sa suzama radosnicama obrati mu se Emina.

– Kako mi nisi javila?

– Pokušali smo, pismo smo poslali, a znaš i sam kakva je pošta.

– Kakav je bio porod?

– El-hamdu lilahi! Pomogla mi je jetrva Medina a nena Hatidža pupak podvezala.

Lagahnim koracima uđoše u sobu da ne probude ukućane. U odsjaju mjesečine, nazirao se lik novoro-đenčeta, kraj kojeg legoše sretni roditelji. Hamza je slušao hanumu koja mu je pričala o onome šta se desilo u toku njegovog izbivanja. U tom se već začu ezan i poznati glas obradova Hamzu. Zaškripaše vrata, a ukućani se probudiše na sabah-namaz, kojeg je pratio dječji plač. U toj idili Hamza je uživao, a nakon molitve san ga prevari i on zaspa.

Ibrahim i Hatidža saburli su čekali da sin ustane a ujedno unučad smirivali da ga ne probude. Nakon buđenja Hamza uđe u sobu i uz selame izgrli roditelje.

– La ilahe illellah! E, jesi nas obradovao, nek’ si nam došao!

– Kako si nam u putu prošao? – radosno će babo.

– El-hamdu lilahi, dobro!

– Mašallah, fino nam izgledaš.

– Dragi sine, bujrum, evo za tebe fildžan, još je topla – sipajući «dočekušu» nastavi majka – razmišljam kakvo ime unuku da damo. Moja želja je da se zove Husein, po mome ocu. To je bila duša od insana, on me je naučio čitati i pisati, naučio me je da klanjam i da učim Kur’an.

Njen prijedlog prihvati i Emina:

– Neka bude po tvojoj želji, draga neno, eto, rodila sam Huseina!

– Baš je lijepo ime i ja sam za to da se zove Husein – pijući kahvu veselo će Hamza.

Nevjesta Medina dolazi sa vode, odloži kantu u jazluk i uz selam uđe u sobu.

– Evo, ponovo smo skupa, – djed će, dajući unuka Osmana materi – on nam je mehlem na ranu.

Nena podrža djeda.

     – Jest’ vala, volimo ga kao da nam je naše rođeno, a nevjesta nam je umjesto našega rahmetlije.

– Daj ga meni – amidža pruži ruke da uzme jetima.

Držeći bratića Hamza iznese plan svog godišnjeg odmora.

– Ako Bog da, imam nijet početi sa gradnjom kuće. Nemam puno vakta i zato ću sutra temelj iskopati.

– Nek’ ti je, sine, hairli, napravi da imaš svoje. Spremio sam nešto alata i materijala za šalovanje temelja – ozbiljno će babo Ibrahim – obavijestio sam neke da nam dođu na mobu. Ti trebaš da odlučiš sa nevjestom Eminom o planu i dimenzijama.

– Hvala ti, babo, o tome sam mislio i neke planove sam donio.

– Eh, da je moj Osman živ i on bi ti pomogao. Kada smo ašikovali mi smo planirali da imamo svoju kuću. Djevere, napravite veliku, lijepu i modernu koja će imati kupatilo, abdesthanu i kuhinju sa svim aparatima. Vidiš kako se zahmetimo sa vodom, pola dana se izgubi da se nanese za kupanje u plehanim banjama.

– U pravu je Medina, treba napraviti kuću u kojoj će se lakše živjeti – podrži je jetrva Emina.

Iz kofera Hamza izvadi plan kojeg je napravio u radničkoj sobi. Skloniše sa sinije džezvu, fildžane i sahane. Šuštanje hartije privuče čeljad da vide plan budućeg ognjišta. Manirom svoga šefa Hamza raskrili hartiju:

– Evo, ovo je raspored prostorija. Ovdje će bit ulaz, hodnik, velika soba sa kuhinjom, dječja, spavaća, kupatilo sa zahodom, abdesthana, špajz i basamci za sprat.

Djed Ibrahim se nakašlja.

– Nanijetio sam kurbana.

– Vidim, babo, da si na sve mislio. Halali babo, za kurban sam zaboravio.

– Lijepo je, sine, prinijeti žrtvu u ime Allaha dželle šanuhu, da bi kuća imala nafaku i da bi se u njoj živjelo u sreći, miru i po islamu.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.