Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

„Zbog onoga što ljudske ruke učiniše, pojavio se nered na kopnu i na moru, da im On dadne da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.“ (Er-Rum, 41)

Jedan od najvećih nereda koji se mogu učiniti je rušenje međusobnih veza a koji nastaje uslijed slijeđenja strasti ili činjenja sumnjivih djela. Na putu ostvarenja zacrtanih ciljeva, prohtjevi i strasti podstiču na činjenje nepravde prema drugom, a otuda nastaju i brojna razilaženja i započinju razdvajanja. Uvijek su se među ljudima javljali sukobi upravo onda kada bi se sukobili njihovi interesi i kada bi se isti potčinili vlastitoj strasti koja bi im diktirala način njihovog razmišljanja i izgradnju određenog shvatanja.

Ako bi se ljudi, kojim slučajem, potpuno podčinili Allahu i Njegovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, tada bi bio uklonjen prvi i najvažniji razlog njihovog razilaženja, pa makar se i ne podudarali njihovi pogledi na određena i nametnuta pitanja. Osnovni razlog razilaženja se ne krije u različitosti u određenim shvatanjima, već je upravo strast ta koja podstiče da, onaj koji zastupa određeno mišljenje, bude uporan u njegovom propagiranju pa iako mu se prethodno i objelodanila prava istina. Dakle, radi se o tome da se postavlja lični ugled na jedan tas vage, a istina na drugi, prilikom čega se već od prije znalo da će neminovno prevagnuti tas koji zastupa ljudski ugled!

Upravo zbog ovoga nam je došao nauk da, prilikom borbe, posebno budemo pokorni Allahu i Njegovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, jer je to postupak kojim se ubrizgava jedno načelo bez koga je borba nemoguća. „O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite, i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.“ (El-En'am, 45, 46)

Što se tiče sumnjivih stvari i pokvarenih tumačenja koja idu njima u prilog, ta zbog toga su se ljudi i udaljili od istine i prihvatili mišljenja i stavove koja su oprečna jedna drugim! Među najjasnijim dokazima takvih razilaženja je to što će se ovaj ummet razići u sedamdeset i dvije skupine zastranivši na taj način od pravog puta. Također, slijeđenje strasti i sumnjivih stvari je razlogom pojave mnogih bolesti koje upravo jamče rascjepljenje jedinstva „saffa“ i razdvajanje unutar ummeta. Možda su slijedeće bolesti najvažnije takve pojave:

Prva: Nepravičnost i nasilje

Rekao je šejhul-islam, ibn Tejmijje rahimehullah, a on je posjedovao obilato iskustvo sa svojim neistomišljenicima: „…A ti, ako bi dobro razmislio o svemu onome što se dešava od silnih razilaženja unutar ovog ummeta, između njegovih učenjaka, pobožnjaka, vođa i starješina, primjetio bi da je to velikim djelom zbog nepravičnosti, bilo ono protumačeno ili neprotumačeno! Zbog toga su Džehmijje bile nepravedne prema sljedbenicima Sunneta prilikom iskušenja koja su bila u vezi sa sifatima (Allahovim s.w.t. osobinama) i Kur'anom, kao što je bilo iskušenje sa imamom Ahmedom i drugim. Zbog toga su i Rafidijje (ortodoksna šiitska sekta) bili nepravični prema sljedbenicima Sunneta u mnogobrojnim primjerima. Također, i Nasibije su pretjerali u pogledu Alije i Ehlu Bejta, zatim, i Mušebbihe prema Munezihijama, ali i neki sljedbenici Sunneta su bili nepravični kako sami prema sebi, tako i prema nekim novotarima koji su bili neumjereni naspram Allahovih naredbi, a to je, u stvari, bilo pretjerivanje koje je spomenuto u riječima Uzvišenog: „Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim“

Druga: Zadivljenost sa samim sobom

Zadivljenost sa samim sobom proizvodi dopadljivost prema sopstvenom mišljenju i stavu, ali od nje nastaje i oholost prema drugim. Odatle čovjek postane čvrst u svome mišljenju pa makar ono bilo i neispravno, a podcjenjuje sva drugačija mišljenja, iako su ona ispravna. Istina je jedino ono što on kaže, a sve što je suprotno njegovom stavu je već osuđeno kao neispravno. Međutim, ako bi takav, barem na kratko vrijeme, posumnjao u svoju dušu, i ako bi spoznao da je upravo ona ta koja uvijek poziva na neposlušnost, time bi odagnao mnoga razilaženja i razdvajanja. Takvome bi, uistinu, i naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, bio uzoriti primjer, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran, 159) Zbog toga, ako su osobine ljubaznosti i blagosti osobine koje su među najprećim osobinama kojima se trebaju okititi vjernici, tada je još veća potreba, i još je veća nužda, da se one nađu kod onih koji su se opredjelili da budu nosioci šerijatskog znanja, da'weta, fetwe…

Treća: Loše mišljenje o drugima

Ovakav sve ljude posmatra u općem crnilu; njihovo razmišljanje je pogrešno, namjere su im ružne, njihovi postupci su neispravni, njihova mišljenja su sumnjiva… Svaki put kada čuje o nekom kakvu dobru vijest, on je porekne ili je protumači na svoj način. Kada god se neko spomene po nekoj zasluzi ili vrijednosti, on ga spomene po nečemu ružnom ili ga osudi. Često se upošljava tuđim namjerama i željama (koje su mu, kao gajb, nepoznate), a da ne govorimo o očitim postupcima i vanjskim djelima. Uvijek neistomišljenike osuđuje prije nego li se uvjerio u njihova mišljenja ili saslušao njihove dokaze. Da stvar bude još gora, on se sa svim ovim ne zadovoljava, već dozvoljava da njegov jezik bude toliko slobodan da može narušavati tuđe časti sa psovkom, potvaranjem, vrijeđanjem, praćenjem ljudskih posrtaja, pogreški. Ako bi, kojim slučajem, bio toliko bogobojazan i svjestan pa da se ustručava od samog govora koji narušava čast drugih – od njega vrijednijih osoba – tada bi posegnuo opet za osuđivanjem, ali sada uz pomoć davanja znakova i odgovarajućih, za tu svrhu, pokreta, što ponekad biva odvratnije i licemjernije. Recimo, sa klimanjem glave, izvrtanjem usta, okretanjem, pravljenjem grimasa, naborivanjem čela… „Ti te ljude zaista vidiš kao osuđivače i kasapine! Kad god naiđe na skupinu daija (misionara), među njima odabere svoju žrtvu (kao kurban) na koju će ispaliti projektile odvratnih izraza, ali koji će izletjeti upravo iz njegovih usta poput strijele iz sredine luka, i pogoditi ga u sred puta. Nakon toga će kazati: „Uklanjajte prepreke sa puta, jer to je dio imana!“

Četvrta: Ljubav prema dokazivanju u raspravi sa drugima

Ono što podstiče na ovakvo nešto je pokornost sopstvenoj strasti, ili je, pak, nedovoljnost razumjevanja, besposličarenost i klonjenje od korisnih postupaka. Imam Ahmed, a i drugi mimo njega, su zabilježili predaju od Ebi Umame, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ni jedan narod nije zalutao nakon njihove upute, osim radi toga što su se (pretjerano) prepirali!“ Zatim je proučio: „A navodili su ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer su oni narod svađalački.“

Imam Ebu Jusuf, pristalica Imama Ebu Hanife, neka je na njih Allahova milost, je rekao: „Prepirka (svađanje) u vjeri je novonastala stvar, dok je ono sa čim se međusobno prepucavaju sljedbenici strasti prava novotarija! Da je to (što rade) vrijedna stvar, za tim bi već posegnuli sljedbenici Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, a i njihovi sljedbenici. To bi kod njih bilo još žešće i zastupljenije! Uzvišeni Allah je rekao: „Ako se oni budu prepirali s tobom, ti reci: “Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.“, a nije mu naredio da se sa njima prepire! Da je htio, objavio bi mu čvrste argumente, i rekao mu: Reci to i to!“

Rekao je Ibn Kutejbeh, opisujući osobine naših ispravnih prethodnika, neka je na njih Allahova milost i zadovoljstvo: „U njihovo vrijeme su vođene rasprave o jasnim, praktičnim i aktuelnim pitanjima, o pitanjima sa kojima su se ljudi stalno susretali – u tome je Allah dao korist i govornicima i slušaocima. Nasuprot tome, većina današnjih rasprava je bespotrebno detaljisanje o pitanjima koja su prošla i koja se, vjerovatno, više neće ni dogoditi. Glavni cilj je postao otkrivanje tajnovitog, temeljito izučavanje nepoznatog i čudnog, odgovaranje na prethodno rečeno… U njihovo vrijeme su se vodile rasprave o usporedbi sabura sa šukrom i preferiranju jednog nad drugim, o šejtanskim došaptavanjima i zlim mislima, o sputavanju vlastitih prohtjeva i strasti; a današnji teoretičari raspravljaju o ljudskoj mogućnosti i volji, uzročno-posljedičnosti, dijelu suštine, akcidenciji (slučajnosti) i biti (suštini). Svi njihovi govori se svode na izvjesnost i zbunjenost. Oni zbunjeno stoje između mnoštva ideja i puteva, a strast ih vodi povodcima propasti…“

Međutim, nakon što su se ljudi upustili u međusobne prepirke, njihove strasti su ih udaljile. Rekao je Amr ibn Kajs: „Upitao sam El-Hakema ibn ‘Utbeh: Radi čega su se ljudi prinudno vratili svojim strastima? Reče: Zbog prepirki!“

Prenosi se od Ebi Kilabeta, a on je doživio vrijeme nekoliko ashaba Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Ne družite se sa onima koji se prepiru i svađaju, jer ja nisam siguran da vas neće dotaći neke njihove zablude, ili da vas oni neće odvratiti od dijela onoga što ste prethodno bili poznavali!“

Rekao je M'an ibn Isa: „Jednom je izašao Malik ibn Enes iz mesdžida, oslanjajući se na moju ruku, pa ga je sreo čovjek zvani Ebu Hurijjeh, za koga se govorilo da je nosilac ideje o Irdža'u, pa mu reče: „O Allahov robe, saslušaj me šta ću ti kazati, kako ću ti navesti argumente i upoznati te sa mojim mišljenjem!“ Reče: Šta ako me nadgovoriš? Reče: Ako te nadgovorim, onda me i slijedi! Reče mu: A šta ako dođe neki čovjek i ako se on sa nama upusti u razgovor i nadgovori nas obojicu? Reče: Onda ćemo njega slijediti! Zatim mu reče Malik, rahimehullah: „O Allahov robe, Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme, sa jednom vjerom, a ja primjećujem da ti želiš da iz jedne vjere odeš u drugu!“

Jednom je neki čovjek došao kod El-Hasana El-Basrija, pa mu reče: „O Ebu Seide, hajde da se prepiremo o vjeri! Reče mu El-Hasan: Što se mene lično tiče, ja sam spoznao svoju vjeru, a ti, ako si izgubio svoju vjeru, onda je potraži!“

Zbog svega navedenog, ako je svađa i prepirka pokuđena u svakom slučaju, onda je ta pokuđenost još više žešća kada se to čini sa običnim ljudima koji su neznalice! Prepirka i nadgovorivanje drugih se treba posebno ostaviti onda kada od nje nema nikakve koristi…

Molim Uzvišenog Allaha da nas udalji od iskušenja slijeđenja strasti i prohtjeva, te da nas vrati u okrilje Njegove vjere, da spoji naša srca…, i neka su salawati i selami na našega Poslanika, na njegovu porodicu i sve ashabe!