Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (58-60)

«Bosnašvabe», saburli su čekale haber iz Nje-mačke, potajno želeći da poštar nikad telegram ne donese. U duši osjećaju zadovoljstvo što su kod kuće, ali savjest ih razdire što ne rade. Hamza je pomagao babi Ibrahimu u svakodnevnim poslovima a slobodno vrijeme provodio sa ženom i djecom. Redovno je obavljao namaze i odlazio na džume. Jedne džume zateče Ahmu u svome džematu.

– Selamun alejkum, Ahmo!

– Alejkumu selam, Hamza, mahsuzile dođoh u vaš džemat na džumu… da ti kažem haber.

– Bujrum, kakav mi haber donosiš?

– Iz Münchena, zovu nas na posao!

– Bogami… i jest mi drago i nije.

U istom safu džumu-namaz su klanjali. Na rastanku Ahmo je upozorio na vrijeme polaska.

– Iduće hefte moramo se javiti. Treba vozne karte kupiti i prijavu i odjavu pribaviti, da rahat možemo puto-vati.

Nakon povratka sa džume, Hamza je čekao priliku da kaže haber, a njegova hanuma skupljala kuvet da kaže svoju želju.

– Bilo bi dobro kupiti jurt u čaršiji, prodaje se zemlja koja je nacionalizirana.

Hamza se naježi, osjećajući trnce i mravinjak u trbuhu.

– Treba to uzeti, ali kako!? Na licitaciju se ne može prijaviti, nitko ko je rođen u srezu!

– Ne brini, moj babo će to srediti. Uz pomoć radnog kolege,  Šumadinca, on će se prijaviti kao kupac.

– Dobro si se sjetila – pohvali je đuvegija.

– Ti trebaš da kažeš, koju parcelu želiš.

Njene riječi vratiše ga u djetinjstvo. Sa đugumom hiti žednim koscima. Pred očima mu titraju slike i ona kad je u hladu hašlame, čuvao rahmetli brata. Mravinjak, koji je vrio u trbuhu, prosu se po čitavome tijelu.

– Onu parcelu, od četiri dunuma, na kojem je bila hašlama. Idem da zaradim za kuću – Hamza će, nježno razgolićujući svoju hanumu.

– La ilahe illelah! – ilaknu Emina i ustrepta, – brzo će proći godina.

Pritisnut težinom rastanka, Hamza je poranio. Uz  pomoć hanume se obukao, djecu na spavanju izljubio,  a ostale ukućane i malog Osmana sa sobnih vrata pogledom pomilovao. Izlazeći iz avlije halalio se sa hanumom koja je učila dove za hairli put.

Prolazeći kraj harema zastao je da prouči El-Fatihu rahmetlijma, pogledom pomilova bašluk rahmetli brata koji se nazirao u svitanju.

Znao je da mora pohitati, na to ga posjeti i pisak parnjače, po kojoj se mjerio vakat. Nakon kraće vožnje ćirom stiže u čaršiju gdje ga je već čekao ahbab sa kupljenom kartom.

Ulaskom u međunarodni voz, odloživši prtljagu na regal udobno se namjestiše i utonuše u san. Prolazili su gradovi i stanice, prolazile države i granice. Svu tu huku i buku skoro da nisu ni registrirali usnuli gastarbajteri. Tek na zahtjev konduktera vadili bi karte i na granicama pasoše pokazivali. U gluho doba noći, stigli su na glavnu Mü-nchensku stanicu. Znajući da u ovo doba, ne vozi gradski saobraćaj, uzeli su taksi. Kapija radničkog naselja, bez portira, bila je širom otvorena. Sa lahkoćom su pronašli svoju trinaesticu, ulaskom u sobu odmah se spremiše za spavanje.

***
U neko doba probudi ih buka. Ahmo usta i proviri kroz prozor. 

– Ustani Hamza, neko ruši barake!

Brzo se obukoše a na izlazu dočeka ih poslovođa Lala.

– Dobro došli zemljaci. Ovo radilište se zatvara, barake se demontiraju i prebacuju na drugo radilište. Zbog toga sam pozvao nekoliko radnika i vas dvojicu.

Poslovođa ih rasporedi u grupu u kojoj su bili nepoznati radnici. Iznenadi ih prvi kontakt.

– Ahmo, koji su ovi kad ne razumiju ni jedne njemačke riječi?!

– Subhanallah, odakle su – i dalje se čudio Hamza.

– Subhanallah! Selam alejkum! – čulo se iza njegovih leđa.

On se trže i vidje insana sličan njegovom rahmetli djedu, koji mu pruži ruku i reče:

– Muslim? – stavio je ruku na njegova prsa, potom na svoja i ponovi – Muslim? Turkiš?

To ču i Ahmo koji se vrati i uključi u eglen. Nešto haberom, nešto išaretom svoju današnju nafaku su sabrali. Poslije radnog vremena vratili su se u sobu.

– Čuo si, moj Hamza, da se radilište završava. Nisu nas, valjda zvali da porušimo ovo baraka?

– I ja o tome razmišljam. Čuo sam od svoga djeda Smaje, da su neke porodice iz naše čaršije iselile u Tursku. Među njima je bio i njegov amidža. Kada sam vidio onoga insana, kao da sam vidio svoga rahmetli dida.

– U pravu si. Zar mogu biti slična dva insana i to na dva kontinenta? – čudio se Ahmo – k’o da ih je jedna majka rodila.

Demontaža baraka obavljala se po planu. Svaki dio se označavao, da bi se lakše baraka montirala, na drugom mjestu. U toku posla, dobro im je došlo poznavanje turcizama u bosanskom jeziku. Bili su zadovoljni što su se mogli razumjeti i biti posrednici između njih i poslovođe Lale. Jednog dana, za ručkom Ahmo otkri svoju tajnu.

– Pri demontaži, na svakoj baraci, na nekoliko mjesta, napišem naša imena i ono što mi tog trena na um padne, ime grada, rijeke, planine, ime nekih nogometnih klubova. Prilikom montaže, neko će to pročitati. Može neko od naših ove barake negdje montirati.

– „Imena luda nalaze se svuda“, tako bi pjevušili đaci osnovci – u šali će Hamza, – dobro si se sjetio, i ja ću da prepišem tvoju domaću zadaću.

Nakon nekoliko dana došla je i «trinaestica» na red. Ostala je gola ledina, na kojoj su se vidjeli goli tragovi temelja drvenih građevina. Nestalo je radničko naselje, kao da nikad, nije ni bilo tu. Poslovođa ih pozva u kancelariju.

– Vidite da se ovo radilište zatvorilo. Novo radilište se otvara za nekoliko mjeseci, u Hamburgu. Bit ćete o tome upoznati, ako vas budemo trebali, mi ćemo vas pozvati. Molim vas, potpišite da ste dobili platu, – informirao ih je, poslovođa, pružajući im koverte u kojima je bila njihova zadnja zarada.

Pri potpisu, bili su svjesni da su, od tog momenta, na ulici.

***
Dugo su razmišljali šta da rade. Da li da se vrate, ili da potraže novi posao? Na kraju odlučiše da se vrate kući.

– Voz nam polazi sutra u dvadeset sati. Valjalo bi sutra poraniti da se nešto kupi.

Složio se i Hamza sa prijedlogom. Otišli su na spavanje u jedan manji kontejner, auto-prikolicu.

Nakon doručka, spakovali su stvari i krenuli. Na Hamzin prijedlog, svratili do kafane. Sjedajući na svoje staro mjesto priđe im konobarica.

– Šta piju danas, zemljaci? Je l’ nešto žešće, ili kao obično?

– Ženska glavo, nije nam do šale, dajte nam po kahvu – požali se Ahmo.

– Želite li nešto pojesti?

– Ne, hvala. Upravo smo jeli.

Konobarica zapisa narudžbu i izgubi se iza šanka iza kojeg se čula radio-emisija za radnike na privremenom radu. U buci, nisu dobro čuli, šta je spiker govorio o ze-mljotresu koji je zadesio Bosnu. Donoseći kahvu kono-barica ih je ponovo pitala:

– Da ne bi nešto pojeli? Imamo domaći pasulj sa koljenicama, prava domaća ‘rana.

– Doći ćemo na ručak poslije kupovine – odgovori Ahmo samo da se otarasi dosadne konobarice.

– Dobro, ostavit ću vam dv'e porcije, – obeća odlazeći prema drugom stolu za kojeg su sjedali gosti.

Jedan uši oklepio, mrke brčine umastio, uzdignutom čašom podvriskuje i praznoj havi nazdravlja.

– Zar se može nešto pojesti u ovakvoj atmosferi? – šapatom će Hamza, dajući išaret da napuste kafanu.

Dva jarana popiše svoje piće i iziđoše. Šetajući poznatom ulicom Hamza predloži.

– Mogli smo otići do parka, ima još dosta do polaska voza.

Sjedeći na klupi u mislima su letjeli do svojih kuća poput jata golubova koje se podiglo iz krošnje lipe, preplašeno psima koje na uzici vode ljubitelji domaćih životinja.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.