svabo.jpg)
«Bosnašvabe», saburli su čekale haber iz Nje-mačke, potajno želeći da poštar nikad telegram ne donese. U duši osjećaju zadovoljstvo što su kod kuće, ali savjest ih razdire što ne rade. Hamza je pomagao babi Ibrahimu u svakodnevnim poslovima a slobodno vrijeme provodio sa ženom i djecom. Redovno je obavljao namaze i odlazio na džume. Jedne džume zateče Ahmu u svome džematu.
– Selamun alejkum, Ahmo!
– Alejkumu selam, Hamza, mahsuzile dođoh u vaš džemat na džumu… da ti kažem haber.
– Bujrum, kakav mi haber donosiš?
– Iz Münchena, zovu nas na posao!
– Bogami… i jest mi drago i nije.
U istom safu džumu-namaz su klanjali. Na rastanku Ahmo je upozorio na vrijeme polaska.
– Iduće hefte moramo se javiti. Treba vozne karte kupiti i prijavu i odjavu pribaviti, da rahat možemo puto-vati.
Nakon povratka sa džume, Hamza je čekao priliku da kaže haber, a njegova hanuma skupljala kuvet da kaže svoju želju.
– Bilo bi dobro kupiti jurt u čaršiji, prodaje se zemlja koja je nacionalizirana.
Hamza se naježi, osjećajući trnce i mravinjak u trbuhu.
– Treba to uzeti, ali kako!? Na licitaciju se ne može prijaviti, nitko ko je rođen u srezu!
– Ne brini, moj babo će to srediti. Uz pomoć radnog kolege, Šumadinca, on će se prijaviti kao kupac.
– Dobro si se sjetila – pohvali je đuvegija.
– Ti trebaš da kažeš, koju parcelu želiš.
Njene riječi vratiše ga u djetinjstvo. Sa đugumom hiti žednim koscima. Pred očima mu titraju slike i ona kad je u hladu hašlame, čuvao rahmetli brata. Mravinjak, koji je vrio u trbuhu, prosu se po čitavome tijelu.
– Onu parcelu, od četiri dunuma, na kojem je bila hašlama. Idem da zaradim za kuću – Hamza će, nježno razgolićujući svoju hanumu.
– La ilahe illelah! – ilaknu Emina i ustrepta, – brzo će proći godina.
Pritisnut težinom rastanka, Hamza je poranio. Uz pomoć hanume se obukao, djecu na spavanju izljubio, a ostale ukućane i malog Osmana sa sobnih vrata pogledom pomilovao. Izlazeći iz avlije halalio se sa hanumom koja je učila dove za hairli put.
Prolazeći kraj harema zastao je da prouči El-Fatihu rahmetlijma, pogledom pomilova bašluk rahmetli brata koji se nazirao u svitanju.
Znao je da mora pohitati, na to ga posjeti i pisak parnjače, po kojoj se mjerio vakat. Nakon kraće vožnje ćirom stiže u čaršiju gdje ga je već čekao ahbab sa kupljenom kartom.
Ulaskom u međunarodni voz, odloživši prtljagu na regal udobno se namjestiše i utonuše u san. Prolazili su gradovi i stanice, prolazile države i granice. Svu tu huku i buku skoro da nisu ni registrirali usnuli gastarbajteri. Tek na zahtjev konduktera vadili bi karte i na granicama pasoše pokazivali. U gluho doba noći, stigli su na glavnu Mü-nchensku stanicu. Znajući da u ovo doba, ne vozi gradski saobraćaj, uzeli su taksi. Kapija radničkog naselja, bez portira, bila je širom otvorena. Sa lahkoćom su pronašli svoju trinaesticu, ulaskom u sobu odmah se spremiše za spavanje.
***
U neko doba probudi ih buka. Ahmo usta i proviri kroz prozor.
– Ustani Hamza, neko ruši barake!
Brzo se obukoše a na izlazu dočeka ih poslovođa Lala.
– Dobro došli zemljaci. Ovo radilište se zatvara, barake se demontiraju i prebacuju na drugo radilište. Zbog toga sam pozvao nekoliko radnika i vas dvojicu.
Poslovođa ih rasporedi u grupu u kojoj su bili nepoznati radnici. Iznenadi ih prvi kontakt.
– Ahmo, koji su ovi kad ne razumiju ni jedne njemačke riječi?!
– Subhanallah, odakle su – i dalje se čudio Hamza.
– Subhanallah! Selam alejkum! – čulo se iza njegovih leđa.
On se trže i vidje insana sličan njegovom rahmetli djedu, koji mu pruži ruku i reče:
– Muslim? – stavio je ruku na njegova prsa, potom na svoja i ponovi – Muslim? Turkiš?
To ču i Ahmo koji se vrati i uključi u eglen. Nešto haberom, nešto išaretom svoju današnju nafaku su sabrali. Poslije radnog vremena vratili su se u sobu.
– Čuo si, moj Hamza, da se radilište završava. Nisu nas, valjda zvali da porušimo ovo baraka?
– I ja o tome razmišljam. Čuo sam od svoga djeda Smaje, da su neke porodice iz naše čaršije iselile u Tursku. Među njima je bio i njegov amidža. Kada sam vidio onoga insana, kao da sam vidio svoga rahmetli dida.
– U pravu si. Zar mogu biti slična dva insana i to na dva kontinenta? – čudio se Ahmo – k’o da ih je jedna majka rodila.
Demontaža baraka obavljala se po planu. Svaki dio se označavao, da bi se lakše baraka montirala, na drugom mjestu. U toku posla, dobro im je došlo poznavanje turcizama u bosanskom jeziku. Bili su zadovoljni što su se mogli razumjeti i biti posrednici između njih i poslovođe Lale. Jednog dana, za ručkom Ahmo otkri svoju tajnu.
– Pri demontaži, na svakoj baraci, na nekoliko mjesta, napišem naša imena i ono što mi tog trena na um padne, ime grada, rijeke, planine, ime nekih nogometnih klubova. Prilikom montaže, neko će to pročitati. Može neko od naših ove barake negdje montirati.
– „Imena luda nalaze se svuda“, tako bi pjevušili đaci osnovci – u šali će Hamza, – dobro si se sjetio, i ja ću da prepišem tvoju domaću zadaću.
Nakon nekoliko dana došla je i «trinaestica» na red. Ostala je gola ledina, na kojoj su se vidjeli goli tragovi temelja drvenih građevina. Nestalo je radničko naselje, kao da nikad, nije ni bilo tu. Poslovođa ih pozva u kancelariju.
– Vidite da se ovo radilište zatvorilo. Novo radilište se otvara za nekoliko mjeseci, u Hamburgu. Bit ćete o tome upoznati, ako vas budemo trebali, mi ćemo vas pozvati. Molim vas, potpišite da ste dobili platu, – informirao ih je, poslovođa, pružajući im koverte u kojima je bila njihova zadnja zarada.
Pri potpisu, bili su svjesni da su, od tog momenta, na ulici.
***
Dugo su razmišljali šta da rade. Da li da se vrate, ili da potraže novi posao? Na kraju odlučiše da se vrate kući.
– Voz nam polazi sutra u dvadeset sati. Valjalo bi sutra poraniti da se nešto kupi.
Složio se i Hamza sa prijedlogom. Otišli su na spavanje u jedan manji kontejner, auto-prikolicu.
Nakon doručka, spakovali su stvari i krenuli. Na Hamzin prijedlog, svratili do kafane. Sjedajući na svoje staro mjesto priđe im konobarica.
– Šta piju danas, zemljaci? Je l’ nešto žešće, ili kao obično?
– Ženska glavo, nije nam do šale, dajte nam po kahvu – požali se Ahmo.
– Želite li nešto pojesti?
– Ne, hvala. Upravo smo jeli.
Konobarica zapisa narudžbu i izgubi se iza šanka iza kojeg se čula radio-emisija za radnike na privremenom radu. U buci, nisu dobro čuli, šta je spiker govorio o ze-mljotresu koji je zadesio Bosnu. Donoseći kahvu kono-barica ih je ponovo pitala:
– Da ne bi nešto pojeli? Imamo domaći pasulj sa koljenicama, prava domaća ‘rana.
– Doći ćemo na ručak poslije kupovine – odgovori Ahmo samo da se otarasi dosadne konobarice.
– Dobro, ostavit ću vam dv'e porcije, – obeća odlazeći prema drugom stolu za kojeg su sjedali gosti.
Jedan uši oklepio, mrke brčine umastio, uzdignutom čašom podvriskuje i praznoj havi nazdravlja.
– Zar se može nešto pojesti u ovakvoj atmosferi? – šapatom će Hamza, dajući išaret da napuste kafanu.
Dva jarana popiše svoje piće i iziđoše. Šetajući poznatom ulicom Hamza predloži.
– Mogli smo otići do parka, ima još dosta do polaska voza.
Sjedeći na klupi u mislima su letjeli do svojih kuća poput jata golubova koje se podiglo iz krošnje lipe, preplašeno psima koje na uzici vode ljubitelji domaćih životinja.
(nastavice se…)
Add comment