Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (55-57)

Od školskog druga Stole doznao je Hamza da općina prodaje placeve za privatnu gradnju. To zemljište nacionalizirala je općina sa namjerom da se izgradi željezara. Po direktivi partije, željezara je izgrađena u Zenici. Općinska kasa bila je prazna, a da bi se napunila za plate općinara, riješili su da zemlju prodaju. Na jednom djelu tog zemljišta izgrađeni su stanovi za deficitaran kadar koji su dolazili iz drugih krajeva.

Sjeća se Hamza da su na taj način mnogi izgubili najbolju zemlju sa koje su se hranile generacije i generacije njihovih predaka. Došao je vakat da moraju ići u tuđinu trbuhom za nafakom. I ovaj put osjetio je nepravdu jer nije mogao da konkuriše i da kupi zemlju koja je nekad bila u vlasništvu njegovih djedova.

***
Poslije ručka Hamza leže, tek što ga san uljulja, hanuma ga probudi:

– Došao vazlija i javlja za Ahmu.

I nakon ovog poziva Hamza se okrenu na drugu stranu.

-Stigao Ahmo!

Tek na drugi poziv ustade i sjede.

– Kad?

– Jutros, tako vazlija donese haber.

On iskoristi priliku, zagrli je nježno i šapnu:

– Za ovaj haber dobit ćeš slatku hediju!

Ona se nasmija, čvrsto ga zagrli i poljubi.

U neko doba Hatidža zakuca na vrata spavaće sobe. – Kahva je gotova.

Ne prođe vakat, a na popodnevnu «haberušu» okupi se čeljad.

– Trebalo bi vratiti pohode našoj Fatimi prije nego li naš Hamza krene u Švabiju – iznese nena svoj nijet.

Tad je svima bilo jasno zašto su pozvani na «habe-rušu». Ja sam već poslala haber o našem dolasku.

– Iduće hefte neka nam se prijatelji nadaju – zadovoljno će nena i pokupi fildžane.

Djed Ibrahim, čisteći lulu, plovio je po morima sjećanja, a njegova olupina u sidrištu starosti odmara se na šiljtetu. Nakon pogibije sina kao da se polomio jarbol sa skupljenim jedrima, na kojima su ostali tragovi životnih mora i valova. Spušteni su i barjaci u krilu sa isprepletenim prstima ruku. To su znali i ukućani skrivajući tu istinu. Pošto napuni lulu Ibrahim duboko uzdahnu.

– Jah… treba pohode obaviti, onako kako to priliči, po našem adetu, – ispijenim pogledom milovao je ukućane, pokušavajući im dati do znanja da je on još tu, najstarija muška glava koja ima još kuveta da misli:

– Drugi vakat. Sve je manje zajednica. Dijele se i braća. Velikih sofri sve je manje, ne zbog toga što nema čeljadi, nego zbog nove mode, – starina zastade, tek da smiri Abdulaha i Kerima koji su mu visili na leđima  moleći ih da sjednu u krilo nastavi – i našu kuću čeka ista sudbina. To treba uraditi i insanski se podijeliti, kao što su se podijelila naša starija djeca. Rahmetli Osman je najmlađi i njegova čeljad ostat će u ovoj kući, njegovo dijete i njegova hanuma Medina. Dragi Hamza, znam tvoj nijet, kuću sebi napravi gdje želiš. Naša je obaveza da ti pomognemo koliko budemo kadri. Tvoju nafaku nitko ne može uzeti.

– Pomoći, jakako, – ozbiljno će nana Hatidža, pa će Osmanovci:

– Mogla bi kiša, treba pokupiti pelene i ostalu haljinku sa plota, grihota je da pokisnu kad su već suhe.

Raziđoše se nevjeste, svaka svojim poslom. Ham-zinica ode po vodu, osjećajući mučninu, vrtoglavicu i nemoć u nogama. To je brzo zaboravila razmišljajući o svojoj novoj kući u čaršiji, sa svim rahatlukom: kupatilo, kuhinja sa sudoperom i šporetom na struju, sobe sa namještajem kojeg je gledala u dućanima i filmovima. U mislima kuću je uredila, avliju očistila i đul-bašču posadila.

Hudovica, Osmanovca, povi sina u bešiku, povali ga i ode da izvrši svekrvinu naredbu. U njenoj glavi miješale su se sjene tuge i radosti. I nju, udovicu, obradovaše svekrove brižne riječi. Nakon dužeg vakta, osjeti da neko voli nju i njenog sina jetima. Idući avlijom kupila je suhe haljine. Vjetar nanosi prve kapi. Kroz maglu je ugledala dimije svoje majke, kako lepršaju na vjetru. Obradova se majčinom dolasku.

– Bujrum, majko, evo da ti otvorim kapiju, – pohiti sretna prema kapiji.

Na vjetru zalepršaše šarene pelene, načinjene od dimija njene majke, uz koje je ona rasla. Priđe, na njih nasloni glavu i zajeca poput vjetra. U platno njenog dje-tinjstva kanuše suze. Osjećala je majčinu toplotu i dječju radost kao kad je sjedila u majčinom krilu.

Iz tog sna trgoše je svekrvine riječi.

– Pohiti bona… da pelene ne pokisnu!

Dvije jetrve uđoše jedna za drugom u kuću hiteći svaka svome poslu.

Sjedeći kraj bešike Medina je i dalje držala pelene sa kojim je razgovarala, kao da je tražila od njih majčin savjet:

– Niti sam žena, niti cura. Ostavljena i zaboravljena. Od svojih najdražih odvojena. Željna ljubavi i muške ruke, a žudnja mi utrobu razdire. Teški dani, još teže besane noći. Šta raditi, otići ili ostati? Za koga i zbog čega?

Nekoliko puta se spremala da se vrati ocu i majci. Kad svi zaspu ona, udovica, skupi svoju haljinku u zavežljaj stavi i košulju rahmetlije, za uspomenu. Imala je nijet, pred sabah, sa djetetom izaći i otići. Svaki put kad bi se spremala da napusti kuću usnula bi svoga rahmetliju koji bi je molio da ne napušta njegovu rodnu kuću. Poslije tog sna, sa suzama bi raspakivala zavežljaj. Nikome o tome nije pričala.

Vlažnu pelenu, natopljenu suzama, ispegla rukama i stavi iznad dječje glave. Gledajući u nju i sina, hrabrila je sebe da izdrži životne izazove. Rahmetli Osman je u kaburu, dijete će se podići i neće osjetiti majčinu patnju. To je znala i ostala čeljad i zbog toga su je razumjeli i po-magali.

***
Nakon dolaska Ahme kući, Hamzi je laknulo.

Ženska čeljad završavala je ćilim koji će uvakufiti ispred rahmetli Osmana i prostrti u džamiju.

Hamzi dadoše cedulju i on krenu u čaršiju. Obavi kupovinu i krenu kod radnog kolege. Sa sokaka primijeti da ovaj nešto radi u avliji.

– Es-selamu alejkum!

– Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Ima li bujruma?

– Za takve musafire, uvijek bujrum ima… bujrum ! Hoćeš u kuću ili u bašču, ispod šadrvana?

– Dosta mi je zidova, ovdje ćemo gdje behar miriše – musafir predloži.

Sjedeći ispod šadrvana, Ahmo duboko uzdahnu i nježno po siniji lupi.

– Sa ove sinije pojeo sam mnogo slatkih zalogaja. Moji roditelji, moji djedovi i nene ovdje su sobete spremali, na njoj Bajrame dočekivali, svatove i pohode častili i sunetluke pravili.

Pristigoše i Ahmini, otac Ale, majka Ajša i hanuma Habiba.

Nakon selama Ale uzdahnu;

– Kakva je to žalost, da onakav insan pogine u uniformi, sa Titovkom na glavi? Priča se da to nije bila nesreća.

– Nemoj, djede, o tome. Može neko čuti, – sin stavi kažiprst na usta, moleći oca, pa promijeni eglen;

– Kod nas u komšiluku neki dan bilo pirovanja. Naš komšija Ismir oženio sina sa kćerkom šefa pilane  „Ivor“.

– Bila je to velika svadba, – javi se Ahminca stidno, – i mi smo bili pozvani, ali zbog žalosti za rahmetli Osmanom nismo išli.

Znajući nijet Hamzinog dolaska Ahmo ga ohrabri: 

– Otkad si otišao, skoro ništa se nije desilo. Svi radnici podržali su tvoj odlazak, govoreći da bi i oni isto tako postupili. Započeti objekt završen je u roku. Većina nas je dobila neplaćeno dok se ne otvori novo radilište. Čekat ćemo dok nas ne pozovu.

Vratio se Hamza kući i nakon ručka kradomice se našao u zagrljaju svoje drage. Uz slatku besjedu ispričao je šta u čaršiji ima novo.

Nena je saburli spremala milošte za svoju kćerku Fatimu. Izvlačila je iz sehare i njoj znanih mjesta, ono što je dobila, ponekad kupila i sama isplela, istkala i oheklala. Iz svoga jata odabra najbolju nosilju i vazliju – horoza.

Odmah iza sabaha Ibrahim ode da pripremi mahsuzli fijaker, za pohode. Uživao je radeći i sjećajući se vremena kad je spremao fijaker sa svojim djedom kao što sa njim spremaju njegovi unuci Abdulah i Kerim. Sjeća se on priča kako je fijaker nekad bio prestiž za zemljoposjednike. U ovome sistemu više nikom nije potreban. Mnogi su pretvoreni u obične zaprege. Samo oni, saburli zanesenjaci, sačuvali su ovo, nekad prestižno vozilo. Potomak begova, iskupi sve montažne dijelove, koje ljubomorno čuva, po samo njemu znanim mjestima. Tokom godina ih je popravljao i dograđivao. Svaki dio je očistio, točkove podmazao, sjedišta izvezena čohom istresao. Konjsku ormu, kajase, «hajm» i oglav izglancao. Okićena kandžija sa četiri gužvice, simbol četiri generacije. Svaka gužvica jedna uspomena, dobivena, od djevojaka vezilja, koja se s ljubavlju čuva. Njegova je treća, ona koju je dobio od svoje drage Hatidže. Svaki put, kad bi kandžiju uzeo, sjetio bi se svoga momkovanja i ašikovanja ispod demirli kanata, kao i one noći kad je dobio gužvicu od svoje Hatidže. Praporci, nanizani na kožnoj ogrlici, bili su poseban detalj na ormi. Iz daljine su najavljivali čiji fijaker dolazi.

***
Poslije doručka Ibrahim upregnu konja a pohođani posjedaše u fijaker. Radosno ih ispratiše komšije, gledajući za fijakerom, stariji su uzdisali za onim zemanom, a mlađi znatiželjno gledali, diveći se svoj toj opremi. U akšam stigoše u Gornji Šeher. Uz dobrodošlicu Fatima upozna svoje sa zetom Fadilom, njegovim roditeljima i ostalim ukućanima.

Boraveći kod prijatelja u Gornjem Šeheru, doznali su od prijatelja o nastanku Šehera.

– Kad su Rimljani, pokorili ilirsko pleme Mezeje ostali su na obalama Vrbasa i izdašno koristili ljekovite vode u Gornjem Šeheru, Slatini, Laktašima i ostalim mje-stima gdje su pronašli neko prirodno bogatstvo na zemlji u vodi i pod zemljom, Gradili su puteve, mostove i nastambe. Dokazi za to su često i uklesani na samim tim građevinama.

Nakon klanjanja džume-namaza u Ferhat-pašinoj džamiji u kojoj je imam Fatimin svekar, od kojeg saznaše o nastanku džamije i njenom vakifu, Ferhat-paši Sokoloviću. Obišli su i brdo iznad Banja Luke – Šehitluke, koje je to ime dobilo po šehidskom mezarju. Na tom mjestu pokopani su šehidi koji su poginuli braneći Banja Luku.

Bili su i u tvrđavi Kastel koju su gradili a i rušili i Iliri, i Rimljani, i Osmanlije i Austrougari. Grad koji se nakon zemljotresa ponovo gradi, na radost onih, koji dobiše priliku, da se iz grmečkih sela nasele u jednu od banja-lučkih mahala. Gledajući u te nove građevine i u njima došlje, sa sjetom će Banjalučanin:

– U zemljotresu, u kojem smo izgubili stambene, poslovne, vjerske, kulturne i druge objekte izgubili smo i adet življenja. U našoj šeher Banja Luci, sve je manje sta-roga načina života, koji nastaje pod opancima i gunjem. Tužno će stari Banjalučanin pa nastavi:

– Adet življenja i kultura ponašanja, ne može se kupiti, niti naučiti, a ni po partijskoj direktivi nacio-nalizovati i zaslužnim drugovima k’o odlikovanje okačiti o rever uniforme života, adet življenja i kultura ponašanja je u genima.

Narodna izreka: “Svakog gosta tri dana dosta“, na vakat prođe glavama musafira te se oni iza akšama vratiše, puni prijateljskih uspomena.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.