Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (52-54)

Napuštajući mezarje, Hamza je razmišljao o životu i smrti. Idući sokakom u mislima razmišlja o bratovu ži-votu. Tek što zakorači u avliju osjeti tople ruke na svome obrazu.

– Idete li, dragi sinovi, – grleći ih pitala je brižna majka.

Žamor dobrodošlice prekinu plač jetima.

– Eno, probudio se Osman, haj’mo u kuću, – molila je majka.

Kao da je vakat stao u Hamzinoj glavi. Isti plač kojeg je čuo kada se rodio Osman, otac djeteta koje sad plače. Idući hodnikom, naviru sjećanja iz djetinjstva. Gledajući u te tragove, pokrivene krečom, tepisima i vremenom stigoše do dječje sobe u kojoj primijeti istu bešiku u kojoj je ninao Osmana onog dana kad je otišao na kupanje. Nagnuvši se nad bešiku ugleda plave oči. S druge strane bešike priđe i nena Hatidža.

– Evo…, došle su tvoje amidže da te vide.

Sinovi su bili zatečeni ponašanjem majke. Hrabrost i mirnoća gnijezdila se na njenome licu. Malog jetima stavi u amidžino naručje pa uzdahnu.

– Eh… šta je život, izgubili smo jednog, a dobili drugog Osmana koji će da ispuni nijet svoga rahmetli babe.

Držeći bratića naslućivao je majčine riječi. Povoj koji je obavijao šarene pelene, popusti i dječje ruke uhvatiše se za amidžinu košulju.

Dječji plač bio je mehlem za rane koje su pekle dušu. Iz čaršije stiže babo Ibrahim sa udovicom Medinom. Na vratima ih dočeka Hatidža i radosni haber javi.

– Dide, stigla su nam djeca. Vidiš da nismo zabo-ravljeni. Dođoše i komšije. Uz kahvu zametnu se priča o rahmetliji. Ibrahim uzdahnu.

– Jah… šta ćeš… ode nam Osman nečijom nepažnjom ili željom, a Allahovom odredbom, Koji daje i uzima. U amanet nam ostavi svoju čeljad koju moramo paziti i poštovati kao da je on živ.

Udovica Medina uze uplakanog sina. Gledajući tu sliku Hamzi pred oči dođe bratovo rođenje. Tek kad je odrastao, saznao je da je u to vrijeme babo Ibrahim bio na radnoj obavezi. Hamzinom dolasku obradovala su se njegova djeca; Abdulah, Kerim, Lejla i hanuma Emina.

Proljeće behar prosulo, jata se u stara gnijezda vratila. Dok gleda u laste kako čiste gnijezda koja su svile ispod njegovog krova, nostalgično uzdahnu.

– Nigdje ptice ne pjevaju veselije, niti behar ljepše miriše, nego u rodnom kraju.

Sa tom spoznajom, Hamza je ušao u novi dan, a možda i u novi život. U živici njegovih sjećanja procvali zovini cvjetovi. Poželi da sinovima Abdulahu i Kerimu, pokaže kako se prave puške od zove.

Nakon što ih dovede do zovinog grma, obrati se djeci:

– Željeni ogranak zove odsiječete, izvadite srž i dobit ćete puščanu cijev. Kundak napravite od tvrdog drveta. Od vune napravite puščana zrna i spremite se za boj.

Praveći puške od zove, Hamzu sjećanje vrati u razgovor sa ženom nakon sinoćnjeg milovanja.

– Otići ili ostati, sa roditeljima živjeti ili se odazvati zovu grada, u kojem je život rahatniji?

U ušima mu eho, cvrkut, njegove golubice Emine:

 «Dragi Hamza, sve što sam ti rekla, to je dobro za sve nas. Osmanova pogibija veliki je gubitak. Život ide dalje i traži od nas da ispunjavamo obaveze prema sebi i drugima. Ti znaš da smo u zajednici, a to ne može do kabura. Valja misliti na budućnost nas i naše djece koje će, ako Bog da, biti još. Gnijezdo svoje sviti i kuću sebi napraviti».

Na gugutanje svoje golubice pomisli.

– Ali, gdje i kad? Kako otići od rodne kuće, kako „kapiju plača“ napustiti, voćnjake u njima, draga stabla, omiljene ogranke? Odijeliti se od roditelja i njima ostaviti jetima Osmana.

Znao je da mora donijeti odluku što prije, možda i ove jeseni. Analizirao je postupke svoje braće koji su jedan po jedan odlazili i svoje putove sami trasirali. Izgradili sebi kuće i u njima novi život nastavili. U svemu tome nije mogao vidjeti ništa ružno. Zajednica je lijepa.

Poznavao je Hamza nekoliko velikih zajednica u kojima je živjelo nekoliko braće. Kuće prepune čeljadi vremenom postaju pretijesne, ne zbog nesloge, već zbog boljeg i komfornijeg života.

Neminovna je podjela i ona narodna izreka: „Složna braća nove dvore grade, a nesložna stare razvaljuju, nije više u modi“.

Složno se može biti i ako se nije skupa za jednom sofrom. Zna on to iz iskustva. Svojoj braći nakon škole pomagao je pri izgradnji kuća.

Na molbu svoje druge Emine, otišao je kod punca i punice. Tokom boravka u gostima na njegovom licu gnijezdio se smijeh, koji je brisao bore tuge. Svi su bili paž-ljivi prema zetu da bi mu pomogli u odluci.

Punac je nudio svoju pomoć.

– Evo… možete na našoj bašči kuću napraviti. Ako želite i livadu kraj puta. Naš komšija pravi kuću svome sinu na istom mjestu.

– Baš je tamo fino, uskoro će i asfalt proći – umiješa se i punica.

Zet ih je sa pažnjom slušao i trudio se da zapamti. Ko zna, možda mu ovi savjeti budu od koristi.

***
Dani su prolazili a Hamza je pomagao ocu u poljoprivrednim poslovima.

Dugo se spremao da obavi razgovor sa Osma-novcom. Nakon ručka ukazala mu se prilika. Držeći jetima i svoju Lejlu u krilu, nježno im je tepao potom se obrati Osmanovci.

– Drago nam je da si nakon gubitka Osmana uspjela pobijediti bol. On ti je ostavio još jednu brigu, dok si živa da othraniš i na pravi put izvedeš sina. U tome mi ćemo ti pomoći. Ti treba da odlučiš, da li ćeš ostati ili otići.

– A kuda treba da idem? – udovica upita pa nastavi, – ja sam član porodice. Rahmetli Osman za mene je živ. U kratkom zajedničkom životu Allah dželle šanuhu, podari nam sina, kojeg on nije ni vidio. Neku noć sam usnula svog rahmetli Osmana, a on me moli da čuvam našega sina. Taj san volim i želim ispuniti želju svome rahmetliji.

U sobi zavlada muk, kojeg prekinu svekrva Hatidža.

     – Draga kćeri, svakako da ćeš ostati, ovo je tvoja kuća i tvoja porodica. Pomoći ćemo ti oko djeteta. Ti si mlada žena koja može da živi gdje želi ho’š kod nas, ho’š kod svojih.

Slušajući svekrvu nevjesta je jecala.

– Majko… mene moji zovu sebi. Ja neću nikuda od vas, ja sam se udala za vašega sina. Tako je odredio Milo-stivi Allah dželle šanuhu, da ostanem udovica i majka sirotana Osmana.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.