svabo.jpg)
Napuštajući mezarje, Hamza je razmišljao o životu i smrti. Idući sokakom u mislima razmišlja o bratovu ži-votu. Tek što zakorači u avliju osjeti tople ruke na svome obrazu.
– Idete li, dragi sinovi, – grleći ih pitala je brižna majka.
Žamor dobrodošlice prekinu plač jetima.
– Eno, probudio se Osman, haj’mo u kuću, – molila je majka.
Kao da je vakat stao u Hamzinoj glavi. Isti plač kojeg je čuo kada se rodio Osman, otac djeteta koje sad plače. Idući hodnikom, naviru sjećanja iz djetinjstva. Gledajući u te tragove, pokrivene krečom, tepisima i vremenom stigoše do dječje sobe u kojoj primijeti istu bešiku u kojoj je ninao Osmana onog dana kad je otišao na kupanje. Nagnuvši se nad bešiku ugleda plave oči. S druge strane bešike priđe i nena Hatidža.
– Evo…, došle su tvoje amidže da te vide.
Sinovi su bili zatečeni ponašanjem majke. Hrabrost i mirnoća gnijezdila se na njenome licu. Malog jetima stavi u amidžino naručje pa uzdahnu.
– Eh… šta je život, izgubili smo jednog, a dobili drugog Osmana koji će da ispuni nijet svoga rahmetli babe.
Držeći bratića naslućivao je majčine riječi. Povoj koji je obavijao šarene pelene, popusti i dječje ruke uhvatiše se za amidžinu košulju.
Dječji plač bio je mehlem za rane koje su pekle dušu. Iz čaršije stiže babo Ibrahim sa udovicom Medinom. Na vratima ih dočeka Hatidža i radosni haber javi.
– Dide, stigla su nam djeca. Vidiš da nismo zabo-ravljeni. Dođoše i komšije. Uz kahvu zametnu se priča o rahmetliji. Ibrahim uzdahnu.
– Jah… šta ćeš… ode nam Osman nečijom nepažnjom ili željom, a Allahovom odredbom, Koji daje i uzima. U amanet nam ostavi svoju čeljad koju moramo paziti i poštovati kao da je on živ.
Udovica Medina uze uplakanog sina. Gledajući tu sliku Hamzi pred oči dođe bratovo rođenje. Tek kad je odrastao, saznao je da je u to vrijeme babo Ibrahim bio na radnoj obavezi. Hamzinom dolasku obradovala su se njegova djeca; Abdulah, Kerim, Lejla i hanuma Emina.
Proljeće behar prosulo, jata se u stara gnijezda vratila. Dok gleda u laste kako čiste gnijezda koja su svile ispod njegovog krova, nostalgično uzdahnu.
– Nigdje ptice ne pjevaju veselije, niti behar ljepše miriše, nego u rodnom kraju.
Sa tom spoznajom, Hamza je ušao u novi dan, a možda i u novi život. U živici njegovih sjećanja procvali zovini cvjetovi. Poželi da sinovima Abdulahu i Kerimu, pokaže kako se prave puške od zove.
Nakon što ih dovede do zovinog grma, obrati se djeci:
– Željeni ogranak zove odsiječete, izvadite srž i dobit ćete puščanu cijev. Kundak napravite od tvrdog drveta. Od vune napravite puščana zrna i spremite se za boj.
Praveći puške od zove, Hamzu sjećanje vrati u razgovor sa ženom nakon sinoćnjeg milovanja.
– Otići ili ostati, sa roditeljima živjeti ili se odazvati zovu grada, u kojem je život rahatniji?
U ušima mu eho, cvrkut, njegove golubice Emine:
«Dragi Hamza, sve što sam ti rekla, to je dobro za sve nas. Osmanova pogibija veliki je gubitak. Život ide dalje i traži od nas da ispunjavamo obaveze prema sebi i drugima. Ti znaš da smo u zajednici, a to ne može do kabura. Valja misliti na budućnost nas i naše djece koje će, ako Bog da, biti još. Gnijezdo svoje sviti i kuću sebi napraviti».
Na gugutanje svoje golubice pomisli.
– Ali, gdje i kad? Kako otići od rodne kuće, kako „kapiju plača“ napustiti, voćnjake u njima, draga stabla, omiljene ogranke? Odijeliti se od roditelja i njima ostaviti jetima Osmana.
Znao je da mora donijeti odluku što prije, možda i ove jeseni. Analizirao je postupke svoje braće koji su jedan po jedan odlazili i svoje putove sami trasirali. Izgradili sebi kuće i u njima novi život nastavili. U svemu tome nije mogao vidjeti ništa ružno. Zajednica je lijepa.
Poznavao je Hamza nekoliko velikih zajednica u kojima je živjelo nekoliko braće. Kuće prepune čeljadi vremenom postaju pretijesne, ne zbog nesloge, već zbog boljeg i komfornijeg života.
Neminovna je podjela i ona narodna izreka: „Složna braća nove dvore grade, a nesložna stare razvaljuju, nije više u modi“.
Složno se može biti i ako se nije skupa za jednom sofrom. Zna on to iz iskustva. Svojoj braći nakon škole pomagao je pri izgradnji kuća.
Na molbu svoje druge Emine, otišao je kod punca i punice. Tokom boravka u gostima na njegovom licu gnijezdio se smijeh, koji je brisao bore tuge. Svi su bili paž-ljivi prema zetu da bi mu pomogli u odluci.
Punac je nudio svoju pomoć.
– Evo… možete na našoj bašči kuću napraviti. Ako želite i livadu kraj puta. Naš komšija pravi kuću svome sinu na istom mjestu.
– Baš je tamo fino, uskoro će i asfalt proći – umiješa se i punica.
Zet ih je sa pažnjom slušao i trudio se da zapamti. Ko zna, možda mu ovi savjeti budu od koristi.
***
Dani su prolazili a Hamza je pomagao ocu u poljoprivrednim poslovima.
Dugo se spremao da obavi razgovor sa Osma-novcom. Nakon ručka ukazala mu se prilika. Držeći jetima i svoju Lejlu u krilu, nježno im je tepao potom se obrati Osmanovci.
– Drago nam je da si nakon gubitka Osmana uspjela pobijediti bol. On ti je ostavio još jednu brigu, dok si živa da othraniš i na pravi put izvedeš sina. U tome mi ćemo ti pomoći. Ti treba da odlučiš, da li ćeš ostati ili otići.
– A kuda treba da idem? – udovica upita pa nastavi, – ja sam član porodice. Rahmetli Osman za mene je živ. U kratkom zajedničkom životu Allah dželle šanuhu, podari nam sina, kojeg on nije ni vidio. Neku noć sam usnula svog rahmetli Osmana, a on me moli da čuvam našega sina. Taj san volim i želim ispuniti želju svome rahmetliji.
U sobi zavlada muk, kojeg prekinu svekrva Hatidža.
– Draga kćeri, svakako da ćeš ostati, ovo je tvoja kuća i tvoja porodica. Pomoći ćemo ti oko djeteta. Ti si mlada žena koja može da živi gdje želi ho’š kod nas, ho’š kod svojih.
Slušajući svekrvu nevjesta je jecala.
– Majko… mene moji zovu sebi. Ja neću nikuda od vas, ja sam se udala za vašega sina. Tako je odredio Milo-stivi Allah dželle šanuhu, da ostanem udovica i majka sirotana Osmana.
(nastavice se…)
Add comment