Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (40-42)

Iz djevojačke sobe, čuo se kikot, a iz avlije žamor, promrzli ašiklija. Tek što je čeljad pospala, prolomi se pucnjava iz kubura.

– Šta se dešava? Ko to puca u ovo gluho doba? – ljutito će Hamza.

– Smiri se, – prošapta Emina, – udala ti se sestra.

Hamza se razbudi, uđe u sobu i zateče uplakane roditelje.

– Eto …ode naša Fatima – tužno će majka.

– Jah… – pušeći iz nove lule koju je dobio od sina uzdahnu Ibrahim, – već nekoliko puta odbijao sam prosce. Bilo mi je žao Fatime, ona je naše najmlađe dijete. Odlučila je da se uda na ovaj način. Neka joj je halal i berićetno. Momak je iz fine porodice.

Sin zagrli roditelje, čestitajući im udaju kćerke:

– Mašallah, neka joj je hairli udaja. Dede da se opremi po adetu i da s obrazom prijatelje dočekamo, a našoj Fatimi ruho opremimo.

– Nastavi, za «haberušu», – zapovijedi Hatidža mlađoj nevjesti.

Fildžani zaigraše na demirliji. Poteče priča o udajama i ženidbama. Ibrahim i Hatidža imali su svoju priču kako se ženilo i udavalo u njihov vakat.
Uz haber, dočekaše budni sabah. Nakon jutarnje molitve Hamza se vrati u krevet. U neko doba probudi ga majka na «haberušu», koja okupi svu čeljad na eglen.

Uz kahvendisanje Ibrahim zaposli čeljad oko dočeka mirdžija.

– Treba obavijesti rodbinu o udaji naše Fatime – ozbiljno će Hatidža.

– Sjedeći na šiljtetu Hamza je gledao u brižne roditelje, osjećajući babin uzdah.

– Jah… udade se u teški vakat.

– Težak je svaki vakat, a kamoli kad ti se kćerka udaje, – popravljajući keranu šamiju brižno će majka.

– Zimsko doba, nisam u mogućnosti, da opremim ruho, po svome ćeifu, – tužno će Ibrahim, – treba vojnika koštirati, porez platiti.
Sin oca zagrli.

– Ne berite brigu, dragi moji, imam nijet da pomognem, eh, da me na carini nisu… bilo bi dovoljno za nove prijatelje. Ruho i darove ćemo opremiti, vama, dragi roditelji želju ispuniti.

Svi se obradovaše, osim njegove Emine.

– Otkud ti tolike pare, da možeš sve da koštiraš?! Trebalo bi pitati i ostale da pomognu. Ti znaš, da imaš djecu koja idu u školu, uvijek im nešto treba. Ako Bog da, u ovoj kući će uskoro da zakmeči još jedno. Ponovo ćeš, Hamza, postati amidža!

– Mašallah, neka djece, svakom Allah, daje nafaku – radosno će Hamza, uz potvrdu – ja sam svoje rek’o, opremit ćemo našu Fatimu, kako dolikuje. Ako zafali, znam gdje se može naći. Njena je nafaka što sam otišao vani. Prihvatite se posla da se sačuva obraz naših starih.

Išaretom, hanumi, pokaza da će biti i za njih. Ona ga sa osmijehom pomilova, pokazujući na Osmanovu koja sa kantom, odlazi po vodu. 

– Pripazite malo na nju, ne daj Bože da joj se nešto desi, kako bi mogli Osmanu pogledati u oči. Neka ne tereti, dok se ne porodi.

Njegova briga iznenadiše sve, pa i njegovu majku, koja se javi:

– Muči, kako sam ja rađala? Stidjela sam se reći da sam kuljeva. Nisam znala ni babinje odležati. Neke moje druge, rađale su, tamo, gdje ih porod zadesi, neke su rodile na njivi.

Slušajući nenu, djed je potvrdno klimao glavom, sjećajući se vremena kada su rađana djeca. Pristigla je buduća majka noseći kantu vode. Bilo je vakat ručku, kad zaškripi kapija i prolomi se nepoznat glas.

– Es-selamu alejkum, domaćine, ima li bujruma?

– Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Bujrum! U ovoj kući za dobre insane, vazda bujruma ima, – otvarajući vrata Ibrahim pozva musafira, koji mu se obrati:

– Prijatelju, donosim ti mahsuz selame iz Gornjeg Šehera, i da te pitam. Želiš li primiti mirdžije od strane vaših novih prijatelja? Vaša kćerka, Fatima, došla je za našeg Fadila, – uz pitanje vazlija izvadi zamotuljak iz ruk-saka i pruži ga domaćinu, – evo, donosim vam miloštu, od vaših prijatelja.

Drhtave ruke, držale su zamotuljak, sve dok ga Hatidža nije uzela, dajući Ibrahimu išaret.

– Hvala vam, što mi donosite selame od moje kćerke Fatime, koja nas je raskaharila. Mi joj halalimo, sama je izabrala, ako je ona sretna, i mi ćemo sretni biti. Poselami našu kćerku i zeta, mirdžije mogu doći kad god žele, – zbunjeno će Ibrahim, – bujrum na kahvu!

– Hvala, nemam vakta, moram ovaj haber javiti, a daleko je do Gornjeg Šehera.

Svima je bilo drago, što je Ibrahim primio kćerkine i zetove selame. U kratkom vaktu, tri radosna habera, koji iziskuju nove obaveze i novčane izdatke. Nakon što Ibrahim isprati vazliju, osta u avliji, da ukućani misle da nešto radi. Nije mogao zadržati suzu.

     U kuću uđe Ibrahim tužna lica. Niko od čeljadi nije želio, da on primijeti, da su vidjeli njegove suze. Djeca su za to vrijeme uživala u zimskim radostima sa svojim vršnja-cima. Kad su ušla u kuću, promrzla i mokra, nena ih presvukla i u babino krilo posadila. Uz kritiku, babo im je grijao ozeble ručice:

-Gdje ste vi, vucibatine, kuda se skitate? Morate slušati; mamu, didu, nenu, tetku a i strinu…

Oko ikindije vrati se i vazlija kojeg Ibrahim posla da javi haber.

-Amidža, sve sam obišao, o Fatiminoj udaji javio. Svi ti šalju selame i poručuju, da će doći na slatku i da dočekaju prijatelje.

Slušajući ga Ibrahim mu se zahvali:

– Nek’ te Allah dželle šanuhu, nagradi i evo ti za hizmet, halal ti bilo.

– Hvala amidža, – primajući zaradu, mladić se zahvali i niz avliju izgubi.

***
Nakon ikindije Hamza iziđe u avliju. Duboko uzdahnu, osjećajući prijatnu hladnoću, koja nakon duge besjede bistri um. Iz daljine čuje se lavež pasa, pomažu lovcima  da zaštite torove od vukova, koji su sišli sa planine u potrazi sa hranom. Po avlijama žamor, spremanje zimskog konaka. Udarci sjekire na cjepalištu osiguravali su da se ognjište ne ugasi. Slušajući taj eho Hamza se sjeti jedne narodne izreke: «Samo sjekiru, rad deblja».

Skoro neprimjetno i komšinice su donosile ponešto od hrane, da olakšaju doček prijatelja. Oni su musafiri cijele mahale. Ponekad snježna lavina, koja se otisne sa zadimljenog krova, poprati; lavež, hrzanje i mukanje uplašenih hajvana.

Nakon što namire konak, krenuše na sijela. Većina se uputiše Ibrahimovoj kući, kod njega se noćas pije; slatka i gorka, utješna i vesela kahva.

Najmanje se tome radovao Hamza, znajući da će mu propasti noć i uživanje sa hanumom. Svoja osjećaja vješto bi krio i saburli odgovarao na postavljena pitanja o životu u tuđini. Sijelo je iskoristio da obraduje svoje komšije i rođake, dijeleći im hedije. Dok sijeldžije merače u sobetu; uz kahvu, pečen krumpir hlade u mladom siru, kesten u medu… Suhe šljive i orasi, bacaju  se djeci, dok se igraju u avliji. Na vakat se razilaze sijedžije, Nakon što Ibrahim isprati i posljednjeg, zavlada tišina.

Tek što Hamzu san uljulja, probudiše ga na sabah-namaz. Mrzovoljno ustade da mu ne zahatore. Poslije namaza zamirisa i «sabahuša» koju žmireći posrka. Ponovo se vrati u krevet. Bilo je vakat ručku kad osjeti da ga neko budi.

– Diži se, Hamza, mogao bi neko izbiti! – zvala ga je Emina.

Nedugo zatim, poput lahora, išao je haber:

– Dolaze mirdžije!

Ispred avlije zaustavi se fijaker sa prijateljima iz Gornjeg Šehera. Nakon selama i upoznavanja po adetu ovoga kraja, uz ozbiljni haber bilo je i šala. Nakon duga puta topla riječ i furna dobro je došla prijateljima. Uz «dočekušu» i šerbe, išao je eglen o udajama i ženidbama. Nakon dogovora oko ruha i darova, javi se mladoženjin otac:

– Moj sin, Fadil, boraveći u vašem džematu kao softa, zagleda vašu Fatimu, i nakon dva ramazana odluči da se ženi. Njegovom nijetu mi smo se obradovali, jer u ovom vaktu teško je naći čestito, učeno čeljade.

Uz osmijeh svekar reče.

– Kad se mladić oženi, uz blagoslov mu kažu:

 „ Neka je i on ušao u svoju kuću“.

Sa ovim se vidi koliko znači brak. Eto i moj Fadil, uđe u svoju kuću. Neka im je hairli i berićetno.

To sasluša prijatelj Ibrahim i izrazi zadovoljstvo što su njihovu kćerku, Fatimu, dobro prihvatili.

– Vašeg sina, Fadila, prihvaćamo za zeta, i ako Bog dadne, da nam dođe za imama u naš džemat.

Njegovu želju prihvatiše svi, i radosno proslaviše novo prijateljstvo. Nakon ručka prijatelji se rastadoše i novi susret zakazaše u Gornjem Šeheru.

(nastaviće se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.