Peter Maass: Ljubi bližnjega svog

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više nije sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu

Povodom hapšenja Ratka Mladića, objavljujemo djelove iz knjige “Ljubi bližnjeg svog” Petera Maassa koja predstavlja svjedočanstvo o ratu u Bosni. Da se podsjetimo kakva je sve zlodjela činila vojska pod Mladićevim vođstvom i kako je izgledala Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.

Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag.

On za to nije htio ni da čuje.

Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. Šta se kog đavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država! Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.

Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjećati gađenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.

„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.

Kovačević je bio ludak od rođenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Rođen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici da je neko ko je rođen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.

Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje bilježi život i suđenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuđenom na smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir.

Bio je personifikacija „banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Vođe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.

Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat, vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život, za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.

Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine.

Na početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.” Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.

Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrđeg oraha – zvanog Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.

Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.

Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obići.

Kovačević je nastavio da priča o odlasku u crkvu. „Dobro”, rekli smo, „idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo vaše logore. Ako nemate šta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog šefa policije, Simu Drljaču, da nas odvede u tri logora u tom području – Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili. Šačica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet već bio upozoren, i Kovačević je počeo čistiti svoj gulag, spirajući krvave mrlje, odvozeći leševe i komade tijela i zatvarajući najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jedan „higijenski” pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet „Potemkinovim logorima” bio je dovoljno zastrašujući; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.

Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera. „Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali odvedite nas ipak tamo.”

Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrađu Prijedora. Procurila je vijest da su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeđi, ležeći u smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvođeni iz skladišta su obično bili nasmrt mučeni.

Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše. Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je pet minuta da obiđemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona; tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.

Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Tražili smo da uđemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baš tako.

Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo, ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru šćućuriti – nadajući se oslobađanju.

Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.

Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana Karadžića, vođi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.

U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer, žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.

Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega. Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leđa i počeo prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leđa i počelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.

Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Pođite za mnom. Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i, osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.

Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevođenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.

Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo – nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ. Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti. Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.

Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”

Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.

„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”

Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu.

Prišao sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”

Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.”

Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Neka ti je sretno? Jer, ostavljaš osuđenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uđeš u logor i izađeš a da te niko ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo – izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.

Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda odeš – slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.

Sljedeća stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.

Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, međutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.

Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta – u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”, umirali su od žeđi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na njih dođe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.

Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.

Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu – polugola žena sa ogromnim grudima. „Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza leđa. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.

Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne događa se često da postavljaš pitanja čovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr. Mengeleom? Ali, ovaj čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobađani čim bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suđenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao se. Naravno da nije.

„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.

Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.

Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.

Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste. Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvođeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha – jedini dnevni obrok – odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od dokoličarenja i zijevanja koje viđate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastrašujuće sile.

Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi, bilo koje riječi, mogle ubiti.

„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.

Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je, kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje između metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.

Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam. Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.

„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.

„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još jednom, posljednji put.

„Je li tačno da mučite zatvorenike?”

Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.

„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.

Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi. Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.

„Dobro, dobro”, promrmljao je.

Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad odemo, a stražari više ne budu morali da glume? Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.

Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovačević psovao.

„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput njega.”

Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i onda, naveče, za Beograd – kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani. Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uđe u kombi, tiho u vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

Cijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili oslobođeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN. Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:

„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.”

Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža – nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.

Jedan preživjeli, Emin Jakupović, je novinarima rekao da mu je neki od tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.

„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”

Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za ratne zločine izdao je međunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Među optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.

Bosna vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je oslobođena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, neka mi bilo ko to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke. Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš? Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se smučio i Edgar Allan Poeu.

Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim događajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, – Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.

Ti si zakon, i osjećaš se božanski.

Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se oslobođeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.

„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici međusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”

To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se međusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča između članova iste obitelji. Braći bi naređivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra među stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”

Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leđa drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nađe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima.

Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izađu iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih odoljelo?

Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena u Trnopolju:

Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika – uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”. Djevojkama je bilo naređeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.

Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Muškarci su sjedili van kruga – pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku – jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu, ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam muškaraca prije nego što se onesvijestila.

Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se većini ljudi gadi, ali neke uzbuđuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni.

Teško je bilo ravnodušno slušati desetine priča iz logora. Moj prvi impuls je bio gnjev i mržnja prema Srbima. Ima li išta prirodnije? A opet, jednom sam se našao u blizini, kad je jedan Bošnjak plakao, opisujući pakao kroz koji je prošao, i čuo ga kako govori da su mu Srbi pomogli; dok ga je jedan njegov komšija Srbin vojnim čizmama udarao po licu, drugi komšija, također Srbin, se umiješao i zahtijevao da prestane. Ili, jedan Bošnjak koji je objašnjavao da mu je u logoru, jedan od srpskih stražara kojeg je poznavao, krišom donosio hranu i njegovoj porodici javio da je živ. Slušao sam priče o časnim djelima, poput onih o srpskim vojnicima kojima je bilo naređeno da siluju djevojke i koji su ih odvodili ali ih ne bi ni taknuli, već nagovarali da govore da su ih silovali.

Pogrešno bi bilo pristati na slijepu mržnju prema Srbima. Jer, malo njih su bili zatvorski stražari, još manje mučitelji. Većina su pacovi – pošast koja napada sva društva – a nekolicina su čak bili heroji. Srbi su, poput svih ljudi, duboko nesavršeni ljudi, a njihova djela na Balkanu su samo potvrda da je to tako. Greška bi bila reći da su oni nesavršeniji od drugih. Desilo se da su ove ratne godine bile vrijeme kada se ona divlja zvijer, o kojoj piše Andrić, pridigla iz svoje jazbine i ščepala ih za gušu. Srbi nemaju monopol na moralno ludilo. I ovdje je u pitanju samo ljudska nesavršenost.

Razmotrite ovaj zločin. U februaru 1993. godine, dva Srbina su zatvorila jednog trogodišnjeg Muslimana, i onda ga (1) skinuli do pojasa, (2) do besvjesti pretukli gvozdenom motkom i ciglama, (3) čizmana gazili po licu, (4) stavili polumrtvog na željezničke šine a onda je naišao voz, koji je, naravno, dječaka napola presjekao. To je strašna priča. Malo sam je pogrešno interpretirao, jer trogodišnji dječak nije bio Musliman već Britanac, ubijen u Liverpoolu. Ubice su bili Britanci, stari deset i jedanaest godina. Djeca. Svi drugi detalji ubistva malenog Jamesa Bulgera su tačno dati – gvozdene motke, cigle, gaženje po licu i bacanje pod točkove međugradskog voza u Britaniji.

Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored jezera Gradina.

(Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.com)