“Hamza gastarbajter” (16-18)

U odnosu na gradsku vrevu u mahali se osjeća vakat namazu. Zaškripa «kapija plača», a djeca već znaju da im se babo vraća i da im nosi njihovu dječju nafaku.

Nakon hrvanja sa sinovima Abdulahom i Kerimom proviri u štalu. Prošeta, avlijskim stazama. U prolazu pomete avliju i zadovoljno uđe u jazluk, izu cipele, te ih odloži na stalažu. Njegov korak čuli su i ukućani. Ponovo je na okupu porodica koja je nekad imala imetak i ugled. Kad su partizani, došli na vlast, za mnoge porodice pao je mrak, pa i za Ibrahimovu koja jedva preživljava. Svaka kišna kap i zasijan busen određuje veličinu zalogaja koji je opterećen porezom.

I danas su žuljevi otkucavali u ritmu trbuha, plijevila se pšenica od korova i čistila se prije žetve od kukolja. Hamzinom povratku, obradova se majka, koja ga upita:

– Ima li, išta od posla?

– Ništa novo, majko.

Slušajući razgovor između sina i majke Ibrahim iziđe da spremi konak, prije akšama da napoji hajvane. Hamza pogledom isprati oca osjećajući stid. Gorčinu prosu po hanumi Emini. Više naredi, nego zamoli hanumu da nastavi vodu za kupanje.

Bez pogovora Hamzinica se diže, uze kantu i ode po vodu. Izlazeći prođe kraj avlijskog bunara koji je zasušio i uključi se u malu kolonu vodarica. Ženski kikot približavao se fiskiji, koju su cijevima sa vrela Liskovac doveli u selo mještani. Skup cura na fiskiji potajno su posmatrali momci. Neke cure «odnafo» nisu sipale vodu, želeći da što duže ostanu u društvu ašiklija.

Žene to koriste i brže se vraćaju kućama. Tako uradi i Hamzinica. Brzo se vratila da bi nastavila vodu za svoga đuvegiju. Nakon kupanja Hamza je otišao na spavanje. Izbjegao je susret sa ocem. Svaki dan mu teže pada saznanje da je roditeljima na teretu.

Ležeći u krevetu, razmišljao je o Ahmi i svojoj nakani. Nije još mogao zamisliti, kako napušta porodicu i rodni kraj. Sada je bolje razumio svoje školske drugove koji su morali napustiti školu. Tad ih je osuđivao, a sad ih sažaljava i moli za halal.

Misao po misao i Hamza utonu u san.

Dan je uveliko ispuzao kada se Hamza probudio. U kući tišina. To ga iznenadi. Hanumu pronađe u abdesthani kako se sprema. Nježno je poljubi i upita:

– Gdje su ostali?

– Zar si zaboravio za sunet, trebaš držati malog Sulejmana? Naši su otišli, pohiti, oblači se da ih stignemo – vezući mahramu, dobaci mu Emina.

Nakon što se obukoše krenuše. Znajući kakav ima zadatak, Hamza osjeti jezu. Dobrodošlicu musafirima poželi hadži Alija. Sa uvažavanjem dočekan je berber iz porodice Skaka. Oni već dva stoljeća sunete na ovim prostorima. Sa kumom i prekumom uveli su ga u sobu u kojoj će se obaviti obrezivanje. Vadeći iz torbe stvari berber Skaka zatraži tepsiju u koju stavi instrumente, posu eterom i zapali. Na taj način izvrši sterilizaciju. U drugoj sobi roditelji spremaju sina Sulejmana, obećavajući mu puno hedija. Nakon što berber spremi instrumente, roditelji unesoše dijete i dadoše ga Hamzi, a ovaj ga uze za ruke, ispruži svoju desnu nogu i na nju ga položi. Prekumak iza kuma kleknu na desnu nogu i rukama opasa kumovu nogu, potom uze dječje noge i raširi ih prema nazad. Sa tepsije berber uze instrumente i vješto izvrši obrezivanje. U isto vrijeme imam prouči dovu za hajirli sunet.

S dječjim plačem obznanjen je početak derneka. Uplakanog Sulejmana povališe u bešiku, oko koje se okupiše roditelji i ostala rodbina sa hedijama. U tepsiju u kojoj su bili instrumenti Hamza stavi stotku za berbera, potom zagrli Sulejmana i njemu pruži zamotuljak, ružeći berbera, što ga ucvili. Serviraju se sofre u avliji. Dok se gosti slade, kruži tepsija u koju se stavljaju hedije za «kitonju». Od domaćina, berber, kum i prekum dobiše košulju i deku. Na meraji okupljeni svijet uživa u adetima sunetluka. Nakon konjske trke u kojoj je pobijedio konj iz susjednog džemata, uslijedile su ostale sportske discipline. Takmičari daju posljednji kuvet da bi pobijedili i osvojili vrijedne nagrade, a više da bi se o njima na sijelima pričalo.

Sjedeći za sofrom Hamza je pričao ostali zvanicama o svome utisku.

– Teško mi je bilo držati Sulejmana. Kroz plač me je molio da ga spasim berbera. Ne zna se kome je teže, roditeljima ili djetetu.

Nakon što se Hamza izjada, ostali musafiri nastaviše priču.

Kad je vakat namazu, mu'mini sve poslove prekidaju i spremaju se za molitvu. Ibrahim požuruje sina da krenu na džumu. Uz put im se pridružiše i ostale komšije. Uz selame se pitalo za zdravlje i ostalo što život nosi. Razgovarajući dođoše do nekada bogatog vakufa. U bivšem mektebu sada je milicija i Zemljoradnička zadruga. Konak pretvoren u Omladinski dom, a plodnu zemlju pretvoriše u hajvanski pazar i igralište. Pristižu i ostale džematlije.

Uobičajena slika. Dežurni milicajac ispred neka-dašnjeg mekteba, pažljivo motri, svakog ko tu dolazi. Nekoliko mladića bez punog zadržavanja ulaze u džamiju. U njenu čast klanjaju dva rekjata, tehijjetu-l-mesdžid. Potom poslušaše učenje Časnog Kur’ana. Džamija prostrta ćilimima koji su uvakufljeni ispred rahmetlija i živih džematlija. Bogatstvo šara i motiva insana naježi. I Hamza pokušava da prepozna ćilime koje su izvezle njegova nena Zejna, majka Hatidža, sestra Fatima i hanuma Emina.

Začu se ezan, pristižu i ostali. Uz tekbire klanja se sunet, potom se imam penje na minber. Učeći dove vazio je na arapskom. Tek nešto je rekao na maternjem jeziku o postu, zekjatu i vitrama. Nakon vaza klanjali su dva farza džume-namaza. Većina džematlija bili su poznih godina. Nakon što imam prouči dovu, začu se šapat El-Fatihe. Izlazeći iz džamije, džematlije se selame, uz dogovor kod koga će na ručak i kahvu.

– I dežurni milicajac uđe u stanicu, da napiše izvještaj o današnjoj džumi – pomisli Hamza, prateći ga pogledom.

***
Idući u društvu džematlija Ratib se jada:

– Evo, i meni žele da zabrane. Već nekoliko mjeseci me prate. Mada sam to osjetio ipak sam dolazio. Danas mi priđe jedan udbaš i zatraži šibicu. Dok sam mu ukresao cigaretu, na uho me šapatom upita:

– Imaš li ti sina na Pravnom fakultetu u Sarajevu?

Uz čuđenje, potvrdih mu da imam. On mi oštro dobaci:

– Ako želiš da ti sin položi ijedan ispit, za tebe od danas ne postoji džuma!

Evo i sada o tome razmišljam i pokušavam da se sjetim, odakle poznajem toga druga. Čini mi se da je moj komšija i da radi u miliciji. Šta žrtvovati? Dječju školu i karijeru ili vjeru?

– Jah, šta ćeš, takav vakat – uzdahnu mujezin pa će tiho – mnogi misle da je u zemlji prava demokracija, ali ovo je dokaz da je to samo komunistička fraza, a za nas mumine zabluda. Dragi brate, uradi ono za čim ti duša žudi – potom pozva džematlije – bujrum na ručak!

Dvojica mumina, među kojima i Ratib, prihvatiše poziv. Hamza se zahvali na pozivu i krenu kući.

(nastavice se…)