svabo
Prije 31 godinu, u Kliničko-bolničkom centru u Ljubljani, prestalo je da kuca srce Najvećeg sina naših naroda i narodnosti, Josipa Broza Tita.
Istoriografija kaže da je na sahranu lidera SFRJ u Beogradu došlo 700.000 ljudi, 209 državnih delegacija iz 128 zemalja svijeta, pa je to bio najposjećeniji pogreb nekog državnika u 20. vijeku.
Od 1980. godine, ,,Kuću cvijeća”, u sklopu Muzeja istorije Jugoslavije, posjetilo je više od 17 miliona ljudi.
4. maja 1980. bila je nedjelja. Tog poslijepodneva desila se u isto vrijeme i najveća katarza i možda najveće kolektivno ispoljavanje strahova u modernoj istoriji Svijeta.
Od 22 miliona ljudi, bar desetak miliona je iskreno ridalo. Ostatku nije bilo svejedno. Od te nedjelje više ništa neće biti kao prije i svi su to znali. Domaćice su zapomagale: ,,Nema više našeg druga Tite, kako ćemo dalje!?” Ovo je bilo pitanje koje će kasnije postati opšte mjesto-Kako dalje poslije Tita?
Josip Broz je bio prva i jedina prava pop ikona bivše Jugoslavije i velikog dijela Evrope. Svijet popa je nekako preživio smrt Džona Lenona koja je pala na istu godinu. Ali za Jugoslaviju nije bilo spasa. Mali psi i osrednji tornjaci, čekali su još od sedamdesetih smrt Starog, pa da se popišaju i urinom omeđe svoje granice. Broz im je dao mapu u vidu bojanke sa AVNOJ-evskim granicama, koje su se donekle poklapale i sa nacionalnim. Ovo “donekle” je devedesetih skratilo za glavu na stotine hiljada ljudi.
Zanimljivo je kako su psi popišanci, kasnije zazvani psi rata, i instant demokrate u svoj svojoj nacionalnoj zaslijepljenosti ispoštovali odluku Starog da se ne barkaju AVNOJ-evske kote. I međunarodna zajednica je Titovu odluku do dan danas ispoštovala, tretirajući je kao istorijsku činjenicu staru bar hiljadu godina.
To je snaga pravog pop fenomena. Dobar je živ, ali unosniji i ubitačniji mrtav.
Niko nije vjerovao u bratstvo i jedinstvo, niko nije vjerovao u Jugoslaviju, socijalističko samoupravljanje i druge trice i kučine. Vjerovali su i bojali se Starog.
Koliko je Jugoslavija bila nejedinstvena, raslojena, neizmirena od prošlih ratova, svjedoči i projekat tzv. šestočlanog predsjedništva i jednog rotirajućeg predsjednika.
Oni koji ne znaju kako je to funkcionisalo, neka pogledaju kako danas, po sličnim principima radi rukovodstvo BiH. Dakle, nikako.
Frapantno je to poređenje 80-ih i funkcionisanje SFRJ-a sa ovim godinama u Bosni i Hercegovini. Naime, kao i tada u Beograd, danas se u Sarajevo u Državne institucije šalje drugorazredni kadar, dok u matici, tadašnjim republikama, a danas u Srpskoj i Federaciji, haraju prvoklasne lopine, radeći za ,,našu stvar”.
,,Naša stvar” je krajem osamdesetih, a pogotovo u devedesetima, bila posve jasna. Etnički očistiti svoje prćije, na prethodno ideološki zapišanim kotama. Našu stvar intimno zovem ,,moja stvar”. Za ,,moju stvar” su prednjačili pokojni Milošević i Tuđman. Obojica mrtvi, ali im se datuma smrti ne sjećam. Ni istorija se baš pretjerano ne češe za njima. Prvom je na sahranu došao ko je smio, a drugom ko je morao. Za razliku od njih, Tito je umirao od 1974. do 1995., a sama smrt je bila svjetski događaj.
Nestanak mitomanije?
Problem je nastao kada su narodi, koljući se, prestali zazivati Brozovo ime u klasičnoj mitomanskoj tipologiji – E, dragi Tito, da sad ustaneš iz groba pa da pomlatiš bagru…
I koliko god mitomanija imala svoje mane, da ne kažem zablude, na ovim prostorima bez vođe ne ide. Poblem je što pretendenata na lokalnog Titovog dvojnika ima na buljuke. A gdje su buljuci, ništa od novog pop simbola. Koliko narod cijeni vođe u pokušaju, pokazuje upravo muk koji ostaje iza njih. Niko niti ne može zamisliti ko bi bio neočekivana sila koja će se pojaviti i riješiti stvar. Zapravo, nema nikog sa one mitske strane.
Sumrak idola, na Balkanu se malo kasno desio i u malo nezgodno vrijeme. Prćije nastale raspadom bivše SFRJ imaju geostratešku, političku i ekonomsku snagu jedne Burkine Faso ili Svazilenda, u najboljem slučaju. Takođe, te silne nezavisne države, bez nafte, zemnog plina, rudnih nalazišta, poslije zadnjeg klanja nešto su dosadnjikave svjetskim moćnicima. A i ti moćnici, kad greškom dolutaju u ove krajeve, nemaju blage predstave sa kim se susreću.
No, to je tako u većini zemalja svijeta. Sa manje ili više časnim izuzecima. Poput Čaveza, Ahmadinedžada, Gadafija….
Vidite, da bi imali harizmatičnog predsjednika, za početak bi morali imati kakvu-takvu stabilnu državu, koja će poštovati samu sebe. Takođe, ne bi bilo loše i da imate narod koji će poštovati tog predsjednika. Nije zgorega da vam funkcioniše ekonomija i da uživate bar neki ugled u svijetu…
Eto, već 31 godina kako nema nikog ni približno Josipu Brozu. Drugo je pitanje treba li nam neko takav?
Ako kažete ne treba, realnost će vas opomenuti i sugerisati da treba. Ako žudite za nekim poput Broza, rećiće vam da patite za autokratijom. U svakom slučaju, to je domen hipoteza.
Istina je da se neće pojaviti više nikad Josip Broz. Možda jednom bude neko bolji, harizmatičniji i poznatiji.
Do tada, pratićemo naše lokalne seoske političke lige i psiće kako ganjaju loptu. I, naravno, prisjećati se nekog 4. maja.
Stariji, čekajući smrt, rećiće nostalgično kako se tada i umiralo bolje.
Add comment