Iluzija o bogu

U kafiću ispod moje zgrade, gdje sam znao igrati belot s prijateljima i raspravljati političke, nogometne i ine, dakako, “muške” teme, jedne noći se zapodjenuo razgovor o bračnoj nevjeri.

I makar je tema vezana za muški promiskuitet često ispunjavala praznine u tom filu: sloj nogometa, sloj politike, …, držao sam se po strani, ali, dakako, zainteresirano. Iako sam u rubrici vanbračnih izleta oduvijek imao “nula bodova”, pa i nisam mogao dati neki osobit doprinos toj diskusiji, voajer u meni je nadjačao moralista, pa sam dobro načulio uši, možda želeći tek prikriti vlastiti diletantizam, a valjda i utoliti urođenu znatiželju, šejtanov ljepak na koji se svatko, kad – tad zalijepi.

Nije da i ja nisam gledao u tom smjeru, no kod mene je problem taj, što sam ostario kao dječak i idealist, pa su žene u moje snove dolazile sa stranica knjiga i nisam morao poduzimati nikakve napore da bih ih zadržao u glavi, uvijek su bile tu. Bio sam zaljubljen u Snjeguljicu, u Trnoružicu, u Helenu Trojansku, u Kleopatru, u Beatrice, u Anu Karenjinu, u Sonju Mermeladovu, Varvaru Petrovnu, u Šantićevu Eminu, u čulzulejhu, Bregovićevu ženu “…u kaputu žutom, krojenom bez veze”, Selmu…, no, pogodit’ ćete od prve, te noći se nije pričalo o takvim ženama, a bogme niti o takvim ljubavima. Na kušnji je bila i sama definicija ljubavi.

Prilično sam naivno biće, rekoh već: ostarjeli dječak, no nisam niti pokušao proći s mojim definicijama žene i magnetizma, koji se nikad ne troši. Ako bih smogao hrabrosti, morao bih priznati da za ljubav i nije ostalo puno mjesta u tim pričama i da je sve to skupa više ličilo na neki lovački miting, a žene iz tih priča nisu mi izgledale kao ranije pomenute heroine, već prije kao eksponati neke muzejske lepidopterske zbirke. Nije ni čudo što je glavni akter cijelog tog simpozija imao nadimak Pribadača!

Tražeći potvrdu svojim nevjerojatnim zgodama, svako malo je dizao glavu prema meni, koji sam sjedio na povišenoj barskoj stolici uz njihov stol i naređivao: “ Nido, recider im onu latinsku!”, na što sam ja skrušeno izgovarao: “ Nomen est omen!” I tako se i sam dao upregnuti u kola tog jadnog baruna Minhausena.

Problem s pričama, koje sam čuo te noći, prvenstveno je u činjenici što su sve one definitivno neprovjerljive, barem toliko, koliko su neke od njih nevjerojatne. Iako se iz izlaganja većine aktera dalo zaključiti da je dunjaluk, naš svagdašnji, zapravo jedna velika javna kuća, ili čak četvrt crvenih svjetiljki, zaključak do kojeg sam došao, siguran sam u to, I nije baš tipičan, pa je upravo to glavni razlog da je završio kako jest, also, u “Nidinom pristupu”!

Tipična događanja su već odavno izvan fokusa čitalačke publike i ništa obično, već dugo ne može nahraniti gladna usta tih ptiča. Klanjajući se toj tužnoj činjenici, utvaram si neskromno da sam i ovaj put našao nešto “izvan struje”, makar iskreno sumnjam da će Švabo i ovaj put pronaći ilustraciju, koja će vas natjerati na ono “red more”.

Jedna je AJ! No,nikad ne reci nikad, rekli bi Englezi ili tek “monthypajtonovci” među njima, pokušavajući preskočiti La Manshe!

Dakle, rečena birtijska hvalisanja su tek inicirala ono, o čemu doista kanim govoriti u ovom osvrtu i ne bih vas previše zamarao njima, no da ne kažete da sam vas samo navukao, pa izmigoljio, ipak ću reći da su se te macho legende prvo lagano penjala po brojovnoj crti, sve dok se graf tog dijagrama nije počeo ponašati otprilike kao kod one finske firme, čiji je prvotni vlasnik, po povratku iz Amerike, otvorio onu tvornicu čizama, pa kad je umro ostavio sve pare svojim sumještanima, penzićima, a oni su u svom silnom neznanju počeli ulagati tamo gdje nitko normalan nije, u nekakvu GSM tehnologiju, a nazvali su se “Nokia” (k'o da su u Japanu, a ne u nekoj tamo Finskoj)!!!

Nastavak te priče znaju i ptice na grani, al’ je bitno za reć’ da osim tog dijagrama strelovitog uspona prestaje svaka veza ove dvije teme, a osobito one treće, u čijoj su službi svi ovi probni baloni.

Sve u svemu diskusija je te večeri napredovala nezaustavljivo, sve dok baš Pribadača nije ustvrdio da je “bio” sa 2000 (zwei tausend) žena, pa kako se tom broju nitko normalan nije mogao primaknuti ni na kilometar, prešlo se na tipizaciju i valorizaciju. Dakle, izdvajalo se manekenke, učiteljice, medicinske sestre, frizerke, kuharice, stjuardese, konobarice…, dok najjači na tom području nije izvukao najteže oružje i ustvrdio da je bio sa čak 16 časnih sestara.

Ako mislite da je to najgore što sam mogao ćuti te večeri, usputno ću vas upoznati s činjenicom da je rečeni Pribadača, već u drugom razredu kaptolske gimnazije, kleknuo na koljena pred stanovitom Rebekom Valent, profesoricom njemačkog jezika i rekao joj strasno: “ Ich liebe dich!” I iako su se akteri na tom mjestu počeli loviti za stomak od smijeha i izražavati sumnju da se takvim nastupom može isposlovati išta osim razgovora sa školskim psihijatrom, iznervirani Pribadača im se svima narugao u lice:

“ Hej, luzeri, pa one hoće isto što i mi! Ne mogu same sebe tražiti, a vi blejite dalje! Ostat’ čete vječiti promatrači, s tom vašom finoćom i stilom! Ma, gadite mi se! Ogromna je razlika između teorije i prakse, pa vas prepuštam vašem VHS gospodaru, a ja ću ostati na starinskom “Face to face” pristupu!”

I, začudo, umjesto da nas tako očita nespretnost našeg ljubavnika razuvjeri, stvar se počela odmatati u sasvim neočekivanom smjeru, pa su polako počeli kolati komentari tipa:

“Ma, takve su one! Možeš im podvaliti najjefinije moguće fore! Pa, ako je Pribadača mogao proći 2000 puta, kakva je to uopće obrana!? Možemo li I govoriti o obrani!?”

Istina, nisam neki frajer, al’ za laži svih vrsta sam k'o lakmus papir! Ne doživljavam se nikad sudionikom, već redovito promatračem! Mnogi bi to, s pravom, proglasili hendikepom, no to mi pomaže da svoje procjene ne temeljim ni na kakvim utjecajima, sem onog koji dolazi od zdravog razuma. Npr., ako netko drži ponižavajućom činjenicu da žene imaju posla s nama, zašto smo mi amnestirani od tog poniženja!? Je li Pribadača iskoristio te žene ili su one njega!? Istinu ne kvalificira nikakav kvantitet, već ponajprije trajnost!

Neki dan sam gledao zasjedanje srpske Skupštine i skoro sam zaspao kad je govor započela dr. Vesna Pešić. Eh, to bi trebalo puštati djeci u školi! Svim tim četnicima, “socijalistima” i “demokratima”, pričala je kao da uopće i ne postoje, govorila im je jezikom dame, jezikom majke, jezikom educirane i prosvijećene osobe, jezikom pravde Ii jezikom neviđene inteligencije. Ta žena zna da njezina Srbija nikada neće biti ono, što ona sanja, ali to je nije spriječilo da ostane neokaljana onim što Srbija već dugo jest.

Govorila je svoju istinu, istinu od koje bi, uvjeren sam u to, i svim Srbima bilo bolje, izazivajući podsmijeh u toj dvorani, kojoj je tek ona davala potrebno dostojanstvo i dignitet. Razmišljao sam kako je tužno to što svi moramo poštovati takve osbe, a istovremeno se miriti da njihov politički svjetonazor, ispunjen prije svega moralnošću, nikada neće zaživjeti niti u jednoj od sredina, koje nastanjujemo. Zašto su ljudi skloniji vjerovati u laž i predrasudu, nego li u istinu i dobro!?

Pravo i pravda su izgleda samo kod Allaha jedno te isto! Ljudi redovito nalaze izgovore da ih odmiču prema potrebi određene situacije. Dakako, zaljubljen sam i u tu milu staricu, braniteljicu srebrničke i drugih istina, i imat’ ću je na umu kad god ću pričati o drugima i drugačijima, braneći sebe od njihovih predrasuda. Vratimo se, dakle,dokazivanju neupotrebljivosti nekih priča.

Moralo mi se i ranije ukazati, zašto su te intimne stvari, zapravo potpuno neupotrebljive za sticanje iole relevantnijih spoznaja!

Naime, i sama priroda bilo kakve ljudske intime, potpuno je zaogrnuta misterijem i subjektivnošću, a kako se iz navedenog primjera zorno vidi, natjecateljska crta muškog ega nerijetko briše i onu fina granicu, koja dijeli istinu od laži i maštu od zbilje, što dodatno otežava svaku elaboraciju intimnosti. Ako još niste shvatili bitno, evo bonus pojašnjenja.

Želimo li bilo što valorizirati, potrebna je usporedba, baš kao kad hoćemo postaviti norme u proizvodnom procesu. Kako je kvaliteta seksa, pa i njegova kvantiteta, potpuna nepoznanica za sve osim samih aktera, nemoguće je, dakle, o njima objektivno suditi, a sve tvrdnje na tu temu, nužno ostaju na području relativnosti. Nadam se da sam vas dovoljno izmorio, pa prijeđimo na ono o čemu doista želim pričati, a tiče se, također, intimne strane insana, makar se ova nalazi na potpuno suprotnoj strani moralnog spektra.

Priznajem da sam zločesto iskoristio vašu urođenu voajerštinu, da bih vam pričao o kudikamo ozbiljnijoj temi, kakav sam, uostalom i sam :)!

Počnite se penjati…Step by step…

Radi se , dakako, o vjeri i vjerovanju, točnije o našem religijskom angažmanu i očitovanju. Paralela se nameće sama po sebi. I na ovom području su gotovo svi uvjereni da je baš njihova vjera veća i ispravnija, pa uvijek imaju nešto za prigovoriti drugima: te licemjerje, te nepoštenje, te površnost, te novotarije, te zaostalost, itd., itd.,…, a provjeriti to je nemoguće, jer se i vjera, baš poput sexa, nalazi na području intime i zaogrnuta je debelim zidovima misterija čovjekovog unutrašnjeg svijeta.

I vjeru bi , kao i onu prvospomenutu kategoriju intime, čovjek trebao manifestirati prema unutra, a ne prema van, jer vanjska manifestacija te stvari pokazuje tek omot, a nikako sadržaj (sex više neću pominjati, jer kontam da već svi vide paralelu, koju sam pomenuo). E, baš zbog te nemogućnosti istinskog prikaza vjerovanja i usporedbe s drugim vjernicima, teško je odrediti razinu koju smo desegli. Nije fraza, ako ustvrdim da o pravoj razini našeg vjerovanja može suditi samo Onaj, kojemu je poznata i naša unutrašnjost, a ne samo vanjština.

U jednom dijelu mojih slagalica, koji još niste čitali, jer ga ja nisam još dao objaviti, lokalni politički prvak pozvao je mog hafiza na čašicu razgovora o vjeri.

I kako je političarima strana svaka stvar, od koje uz mala ulaganja neće imati veliku korist, on je hafizu postavio, najteže od svih pitanja, od kad je svijeta i vijeka, želeći hafizove spoznaje, naravno, iskoristiti u predstojećoj predizbornoj kampanji.

“ Ima li doista Boga, hafize!?”

Neću vam predočiti hafizov odgovor, iz posve očitog razloga što bi to bilo pogubno za budućnost mog teksta, a i iz razloga što vam ovaj put kanim pričati, o podvarijaciji na ovu temu, inspiriran stvarnim, a ne fiktivnim događajem.

Jednog dana, po svemu vrlo nalik drugim danima, slijedeći vjerno jedno od mojih najčuvenijih načela: “ Nikad se ne guraj i ne laktaj, već beri tamo gdje nitko drugi neće!”, ušao sam u knjižnicu, čudeći se, po tko zna koji put, umirujućem polumraku tog mjesta i silnim ljudima, koji su svi, ali baš svi, bili na drugoj strani ulice, u kafićima, trgovačkom centru, sportskoj dvorani, po frizerajima i kojekakvim špecerajima, teretanama i fasfoodovima.

Tobož začuđeno, upitao sam usjedilicu iza debelih stakala naočari, zagledanu u neku Modliganijevu monografiju:

“ Ma, gdje li su samo nestali ljudi!?”, a ona me počastila samo onim sažalnim osmijehom, koji se obraćao tek mojoj neizmjernoj naivnosti. Kako i nisam očekivao neki pametan odgovor na tu ofucanu pitalicu, bacio sam iskaznicu na stol i pokazao prema stepenicama koje su vodile na polukat:

“ Bit ću gore, o čuvarice hrama!”

“ Idite s milim bogom!”, prenijela je komadić svoje zlovolje na mene. No, svi bi mi trebali znati da su pošteniji prema nama, oni koji nas otpile, neg’ oni što nam se uvaljuju, pa sam, umiren tom spoznajom, zakoračio na prvi stepenik duhovne skalinade. Uostalom, iz slušalica mog MP3 je dolazila “Angie” (ovaj put “ Rolling Stones”), a taj sentiš je već poslovično otporan na vanjske udare.

Ako bih se referirao na izbor knjige, morat ću tek priznati da je to bio jedan od onih dana kad sam očekivao da će knjiga pronaći mene, a ne ja nju. Naime, ona jedna, o kojoj sam razmišljao, bila je vani i ja sam glupavo prelijetao pogledom naslove koje nisam htio uzeti: knjige koje sam već čitao, knjige kojima bih zabranio ulaz u knjižnicu, pomodne knjige, dosadne knjige, preporučene knjige, knjige koje niste smjeli nositi van, biografske i memoarske knjige, praktične knjige, kako odgojiti dijete, kako pobijediti stres, kako doći do prvog milijuna, i kojekakve još,“odi mi – dođi mi” knjige,…

Definitivno sam bio bez ideje, a samo svojoj tvrdoglavosti mogu zahvaliti da nisam htio izići van samo tako. Vjerovao sam da su knjige moja obrana od mojih mučitelja i da su mjesto gdje mi ne mogu oduzeti dostojanstvo, makar me i u zatvor stavili, knjige su te, koje svim ljudima daju iste šanse. Na tom području se lažni frajeri časkom ispušu i nikad ne pobjeđuje etiketa, već sadržaj, kako i pristoji.

U ušima mi se zdrmalo jer su “ Sex pistols” zadrmali s “ Anarchy in The UK”: “ I'm anarchist, i'm antichrist….”

Stajala je na dijelu označenom sa “ SOCIOLOGIJA I FILOZOFIJA”.

To me i nije preveć začudilo, jer kad god ne znam što tražim, neka nevidljiva sila, “odfura” me upravo pred tu policu. Bit’ će da mi je to područje slaba točka, mjesto potiskivanja ili tko zna što, no, uglavnom, ugledao sam sebe kako stojim baš tamo i kroz naočari, kupljene u kineskoj radnji (sve po deset kuna), pokušavam razriješiti onaj vječiti misterij : “Hoće li lubenica biti slatka i kad je otvorim!?”

“Iluzija o bogu”, pisalo je na crnoj podlozi, a iznad “caps lock” slova izvijao se bijeli dim, koji je asocirao na arapsko pismo, kojim je možda napisano i nešto meni sveto, al’ ja to, u tom času, nisam mogao znati. Mogao sam samo osjetiti ubod srdžbe, zbog provokativne činjenice da je autor svoju iluziju i sumnju umotao u kaligrafski omot, tako karakterističan za moje vjerovanje. Već sam pomislio da se radi o još jednoj pomodnoj smicalici bombastičnog naslova, kad sam pročitao ime autora: Richard Dawkins!!! Glavom i bradom! E, to je definitivno odredilo da ne potcijenim tu knjigu, te da je ponesem prema knjižničarki.

Naime, Dawkins je znanstvenik i pisac koji je , izvan svake sumnje, na samom vrhu svjetske intelektualne piramide (vjerujem da samo svojoj zadrtosti i fanatičnom ateizmu može zahvaliti da nije nobelovac, poput, recimo, svog mentora Tinbergena), a mnogi ga stavljaju uz bok Chomskom i Ecu, pa vas već to ne bi smjelo ostaviti ravnodušnim.

Bojao sam ga se, a tko ne bi! Najpoznatiji je to ateist na svijetu i već u uvodu knjige vam prijeti da će te I vi to postati, samo ako se usudite čitati do kraja. Iako mi moja vjera jasno sugerira da se klonim takvih likova (“A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali.”6 /(121)), jer su oni, očito, šejtanove sluge, nisam se mogao oduprijeti izazovu.

A, kakva je moja vjera, ako me jedan ateist može izbaciti iz cipela i dovesti u sumnju!? Ili mi je vjera slaba ili je frajer s druge strane prokleto jak!? I jedno i drugo, mogli su značiti samo jedno: prihvati izazov, inače nikad nećeš doznati odgovor na pitanja, koja si sebi upravo postavio. Nikad neću pročitati sve knjige koje bih želio, pa ih stavljam posvuda i čitam, čim mi malo popuste lanac na kojemu me drže.

Ovu sam odnio na posao, a tamo sam redovito išao sat vremena ranije, pogađate, da bih mogao čitati na miru. Čovječe, kad se samo sjetim da su knjige iz knjižnice praktički besplatne i ima ih koliko hoćeš, ne mogu se načuditi tolikom ljudskom sljepilu. Zapravo su najbolje stvari na dunjaluku posve besplatne i svima dostupne.

Evo, zrak, na primjer, ne bi izdržali niti pol minute bez njega, a nismo ga ni svjesni, sve dok nam ne zafali! Voda, ljubav (ako platiš za to, ne mislimo na isto ili, ako se nedobog, fališ u birtiji s tim), djeca su besplatna, hej, mater je besplatna, braća, prijatelji,…., mogu nabrajati do kijametskog dana, vama ćoravcima, ali ću pomenuti samo još jednu od tih stvari, istina uzetu s najviše police: vjera!

Ništa ne košta, a daje ti sve! Lako je uočiti razliku između pravih i lažnih vrijednosti. Naime, možeš se vrhunski zabaviti i šmrčući koku ili kad se dobro odrveniš u nekoj birtiji, kockajući se u kasinu, mlateći pare koristeći se zakonom velikih brojeva ili participirajući kao menager sljedbenik industrijskog fašizma, I sl., no te stvari te ruše, a ne dižu, te stvari te ponižavaju i potčinjavaju, troše ti osjetila i lišavaju te ljudskosti, skraćuju biološki tvoj vijek i iza tebe ostavljaju pustoš, unište te i materijalno (za one kojima je to primarno), i takvih se ovisnosti čovjek želi riješiti, ali to je šejtanov teren, a šejtan se samo Jednoga boji.

No, ove, prijepomenute, sveprisutne i posve besplatne stvari, nemarno razbacane po dunjaluku, da ih oni, razumom obdareni, mogu lako pronaći, čine upravo suprotno, što smo ih više svjesni, one nas više dižu i odmiču od zamki zla i svakojakog poniženja.

Naravno, da Dawkins neće započeti svoju raspru uperenu protiv svakog boga i svakog oblika religijskog promišljanja, koristeći se ovim mojim argumentima, jer njegovo htijenje i nije da pokaže što vjeru čini dobrom, već je to intencija sasvim suprotnog predznaka.

No, čisto sumnjam da će vas ova tema zainteresirati, a kako medij za koji pišem ovisi i o čitanosti, o Dawkinsu i mojem ratu s njim moći ćete pročitati jednog od idućih dunjalučkih dana, jer mu toliko toga imam za reć’ da je ovaj limitirani prostor, koji dobijam za jednu storiju, posve nedostatan, a dat’ ću vremena i onima, koji žele pročitati “Iluziju o bogu” (u izvorniku “ The God Delusion”), pa se onda postaviti između mojih i autorovih tvrdnji, a one su gadno suprostavljene, uvjeravam vas u to!

Tip je toliko opasan da će mi možda trebati cijeli život da sakupim sve dokaze protiv nekih njegovih tvrdnji, a ima ih i koje ne kanim demantirati , jer su točne i tiču se vjerničkih slabosti, no moja najveća zamjerka i ide u smjeru njegovih intencija, a manje na račun zdravog razuma i inteligencije.

Ne prave budale BBC-jeve dokumentarce, ne predaju budale na Oxfordu, Austinu ili Barkleyu, nisu budale članovi Royal Societi, nisu budale imali nobelovca Niku Tinbergena za mentora, itd., itd., no to je jače od mene, i ja ću mu reći da nije u pravu, a ako će mu biti lakše, i sam Aristotel je fulao gotovo sve u svojoj “Fizici”, makar mu je “ Metafizika”, kolosalna i bitna za razvoj ljudske misli.

I Dawkins je vrhunski biolog, genetičar i sociolog, nazivaju ga i Darwinovim rottweilerom, a po meni bi mu usporedba s pitbulom još bolje pristajala, no, makar ja i ne sporim evoluciju u cijelosti, nikako nisam spreman na crnobijelu podjelu svijeta, kako je Dawkins želi nametnuti, dakle: na evolucioniste i kreacioniste, jer kao pristaša ovog potonjeg, mogu evolucionistički pristup samo smjestiti u božju bašću, kao i sve ostalo do kud nas mogu odvesti i naše najsmjelije misli.

No, kako bi oni, koji se boje sutrašnjice rekli: Ako vas bude zanimalo, nastavak ćete pročitati u idućim brojevima. Nemojte mi se samo paliti na moj diletantizam, već pročitajte nadnaslov kolumne, a on će vam zorno pokazati da iza mene ne stoji nikakva politička stranka, vjerska ustanova, ništa pod kapom nebeskom, do moj urođeni otpor nametanju, pa i onom zaogrnutom u nedodirljive akademske toge.

Vjerujte da i među tim ljudima zna zalutati posve pogrešna ideja. Sjetite se samo onog nesretnog Huntingtona, koji je pisao o ratu svjetova i koji je na stanovit način kreirao potpuno pogrešni smjer američke vanjske politike u iračkim ratovima I rađanje antimuslimanske euforije u svijetu, od koje, na kraju balade, najviše štete ima upravo USA.

Naši momci, iz Čaršije, rekli bi: “Ma, fuck Huntington!”, no kad se čovjek sjeti da je taj predavao američkim predsjednicima i njihovoj savjetničkoj bulumenti, može ga uloviti samo lagana jeza i strah za budućnost ove plave kuglice. A, o promašenosti njegovih preporuka pisao sam u barem dvije kolumne “Nidinog pristupa”.

Za one, koji se ne sjećaju, rekao sam još onda da će USA izgubiti vrijeme, resurse i ugled u tim ratovima, a da će ruski šahisti i kineski div raditi posao, dolar nikad neće dostići svoju staru razinu, jer se ruski plin u EU, već sad izvozi za eure i manevri neprimjerene emisije i krvave nafte su definitivno stvar prošlosti.

Moram reći da je, uz Ruse i Kineze, poraslo i moje samopouzdanje i da sam uvidio da ti salonski profaći znaju itekako zaribati i da se katkad , iako smo za njih tek mala djeca, moramo oglasiti i reći: “ Hej, pa car je gol!!!”

O Dawkinsovim blasfemičnim i neutemeljenim stavovima, a bogme i o Huntingtonovoj knjizi “Kriza identiteta”, gdje se profesor pokušava vaditi propadajući još dublje (sad su mu krivi latinoamerikanci, da, baš oni koji su nakon 11.rujna najviše mahali “ Stars and Stripes”zastavicama) , u nekom od sljedećih nastavaka…

Kad čovjek spozna prema čijim teorijama postupaju i najjači dunjalučki igrači, mora biti zahvalan da On postoji i da je daleko iznad onih koji mu oponiraju, nalazeći sve nova i nova objašnjenja unutar materijalnog spektra.

No, već bi i najstrpljivijima među nama moralo biti jasnije da je sav taj silni materijalizam ponajprije suprostavljen samome sebi. Materija je zapravo iluzija i samo duh prosvijetljen vjerom može proniknuti u njezinu ispraznost. Ako već u pristupu toj stvari, poput našeg Dawkinsa, isključite glavnu opciju, onu koja uvažava postojanje Gospodara svih svjetova, sve vaše slike, ma kakve mikroskope koristili, bit će dvodimenzinalne, a svijet je svakako višedimenzionalan i moguće ga je promatrati poput ljuštenja lukovice, sloj po sloj, a taj dubinski pogled ne nudi ništa osim vjere, pa ni najnaprednija znanost današnjice. Dobra znanost može samo povećavati vjerovanje, a nikako ga negirati.

Nadam se da nam je svima jasno da mnogi današnji, neupitni postulati, za 100 godina mogu postati vrlo upitni. I sam Dawkins govori kako je jedna vjera godinama dopuštala tvrdnju da je Zemlja ravna ploča, no zaboravlja primijetiti, kako su takvu tvrdnju zapravo iznijeli znanstvenici Starog vijeka i da su upravo oni ti koji će se opet i opet posipati pepelom, a da nikad nećemo niti približno biti svjesni niti stvarnog obličja prostora u kojemu živimo, a kamo li njegove stvarne prirode.

To, što nam je dato da učimo, nagrada je, a ne poziv na rušenje. O tome kako Dawkins ruši “iluziju o bogu”, u analizi njegove knjige, koja će uslijediti, čim moji robovlasnici bar malko olabave stisak…