Zašto ne smijemo biti pesimistični

Postoji bolest koja uništava entuzijazam omladine, odlučnost starijih i hrabrost majki. Ta bolest je danas jako prisutna i brzo se širi. Ime joj je pesimizam.

Posljedica pesimizma je ta da smo se više posvetili žaljenju nego djelovanju.

Pesimistični smo jer zaboravljamo na ajete i hadise koji govore o Allahovoj pomoći, olakšanju i zagarantovanoj pobjedi. Često zaboravljamo i na sljedeći hadis:

“Čudno li je stanje vjernika! Kod njega je sve dobro i tako nešto nije ni s kim osim s vjernikom; ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje (Allahu, dž.š.) i bude mu dobro, a ako ga pogodi zlo, on se strpi i bude mu dobro!” (Buhari i Muslim)

Karakter muslimana

Sljedeće priče govore o pozitivnosti Poslanika, s.a.v.s., koju su usvojili i ashabi.

1) Buhari i Muslim bilježe da je Enes, r.a., rekao: “Ebu Talha, r.a., imao je sina koji je bio bolestan, a koji je umro kad on nije bio kući. Kad se vratio, upitao je za sina, a njegova supruga mu je rekla: ‘On je u svom krajnjem počivalištu’, misleći na to da je on preselio na ahiret, ali, Ebu Talha, r.a., razumio je da mu je bolje. Potom je jeo to što mu je supruga iznijela za večeru. Zatim se ona dotjerala na način na koji to nikad ranije nije učinila, te je on spavao s njom. Kad je ona vidjela da se on zadovoljio, rekla je: ‘O Ebu Talha, reci mi šta misliš, ako neki ljude posude nešto od drugih, a potom im se to zatraži natrag, mogu li oni biti lišeni toga?’ On, r.a., je odgovorio: ‘Ne.’ Ona je na to rekla: ‘Onda, moli Allaha za nagradu’, misleći pod tim da mu je sin umro.”

Potprenosilac je rekao: “On je bio ljut i krivio je što je dopustila da spava s njom, tako postajući džunubom, a tek zatim mu rekavši o njegovom sinu. Otišao je do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ispričao mu cio slučaj. Allahov Poslanik je podržao to što je Umm Selema, r.a., učinila, a potom je rekao: ‘Neka Allah blagoslovi tvoju suprugu’, ili je rekao: ‘Neka ih Allah oboje blagoslovi.’ Ta ashabijka, r.a., je rodila kasnije sina, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., dao mu je ime Abdullah. Jedan ensarija je rekao (za Abdullaha): ‘Vidio sam devetericu Abdullahovih sinova, i svi su srcem učili Kur'an.’ To je samo bio Allahov odgovor na dovu Allahovog Poslanika kada Ga je on zamolio: ‘Neka ih Allah oboje blagoslovi.'”

Ova priča ističe strpljivost koja je bila svojstvena ashabima i ashabijkama. Žena je podnijela smrt svog sina strpljivo i čak nakratko to skrivala od muža. Allah je ovaj postupak blagoslovio potomcima koji će za roditelje biti blagoslov i na ahiretu.

2) Jedna ashabijka je imala muža kojeg je jako voljela. On je umro te je ona bila u depresiji. Zato je tražila savjet od Poslanika, s.a.v.s., pa ju je on podučio dovi kojom će od Allaha tražiti da joj gubitak zamijeni nečim boljim. Poslušala je Poslanika, a Allah joj je primio dovu i dao joj najboljeg muža kojeg žena može imati – Poslanika, s.a.v.s.

3) Možda je najbolji primjer optimizma kad su Poslanika, s.a.v.s., gađali kamenjem u Taifu. Dok je jako krvario i bio povrijeđen (emocionalno), posjetio ga je melek brda koji mu nazva selam i reče: “O, Muhammede, evo me, šta želiš da učinim? Ako želiš da na njih srušim ova dva brijega – El-Ahsebani, učinit ću to.” Resulullah reče: “Ne! Nego želim da Allah učini da među njihovim potomstvom bude onih koji će obožavati samo Allaha i neće mu širk činiti.”

I, zaista, tako i bi.

Zagarantovana pobjeda

Kao vjernicima, zagarantovana nam je pobjeda, bez obzira na naše stanje i to nas čini posebnima. Ako smo bolesni, grijesi će spadati s nas kao što lišće pada s drveta. Ako nam dijete umre, ono će nas dočekati na ahiretu i zauzimati se za nas dok ne uđemo u Džennet. Ako se borimo u ratu, ili ćemo pobijediti ili umrijeti kao šehidi, što je još veća pobjeda.

Postavlja se onda bitno pitanje, zbog čega su muslimani tako pesimistični?

Ovo nesumnjivo proizilazi iz nedovoljnog znanja i nepouzdanja u Allaha.

Jer kad posjedujemo znanje, znamo da se životna iskušenja mogu savladati, zato što Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Kada posjedujemo znanje, svjesni smo da kad jednom savladamo iskušenja, ona će dati plodove zadovoljstva Stvoritelja, podići naše stepene kod Njega, očistiti nas od grijeha i učvrstiti naš iman. Zbog pouzdanja u Allaha ćemo biti sigurni da uz Allaha ništa nije izgubljeno; nećemo osjetiti ni strah, ni bol, ni tugu, ni strepnju, ni jad.

Usitinu je Allah rekao:

“Ta, zaista, s mukom je last, zaista, s mukom je i last!” (El-Inširah, 5-6.).

To znači da je nevolja nužnost, u različitim oblicima: smrt, gubitak, siromaštvo, razvod, naporni rođaci, progon, itd. Ali to nije stalno stanje, i s teškoćom dolazi i olakšanje.
     
Vrijeme je za djelovanje

Ako se Ummet nastavi žaliti umjesto da djeluje, nećemo stići nidokle. Već znamo da nas nevjernici mrze, a to smo znali stoljećima, i znamo da nas nikad neće ni voljeti. Ako su oni progonili i vlastite poslanike, zašto danas da ne progone i nas? Allah nas je već upozorio o njihovim osjećanjima prema nama:

“Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: ‘Allahov put je jedini pravi put!'” (El-Bekare, 120).

To osjećanje trebamo njegovati u svim životnim situacijama, jer da su se ashabi pomirili s životnim iskušenjima, nikad ne bi uspjeli u životu.

Trebamo osjećati zadovoljstvo zbog vjere koju smo prigrlili, i nastaviti s nastojanjima da Allahovu riječ prenesemo i drugima. I kad god osjetimo tugu, trebamo se sjetiti riječi Poslanika, s.a.v.s.:

“Čudno li je stanje vjernika! Kod njega je sve dobro i tako nešto nije ni s kim osim s vjernikom; ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje (Allahu, dž.š.) i bude mu dobro, a ako ga pogodi zlo, on se strpi i bude mu dobro!” (Buharija i Muslim).

(Ibrahim Ebu Halid, IslamBosna.ba)