Zašto su beogradski taksisti najobrazovaniji na svijetu?

Beograđani za svoj grad, ne bez ponosa, vole reći da je "metropola s dušom". Može biti.  Ako ta duša uopće postoji, odmah se, na prvi pogled, može vidjeti da ona nije "s one strane Save", u Novom Beogradu, džungli sazdanoj od betona, željeza i stakla. Na takvom mjestu, u betonskim kutijama za stanovanje i staklenim tržnim centrima, nikakve duše ne može biti.  

"Duša metropole" mora, onda, da je negdje u starom dijelu grada, na Terazijama, u Knez Mihajlovoj, na Trgu Republike, Dorćolu, Tašmajdanu, na Vračaru kod Hrama svetog Save, među zidinama Beogradske tvrđave sa koje motri Meštrovićev Pobednik, na Kalemegdanu, u Miloševom ili u Konaku kneginje Ljubice, na bajkovitom Dedinju, u boemskim kafanama Skadarlije, na bučnim savskim i dunavskim splavovima, u tišini biblioteka, muzeja, galerija, u samim ljudima… 

Borba s đavolom

Gdje tačno? A đavo bi ga znao. Ponajprije onaj đavo što je ovaj grad opsjeo 80-ih godina prošlog stoljeća, neki će reći i ranije, pa ga, evo, ni dan-danas ne pušta da se izmigolji iz njegovih ručerdi i pokaže svoju dušu. A može biti da duše u metropoli više i nema, da ju je nacionalistički đavo već uzeo, pa se više nema ni šta, ni gdje tražiti. Ili je ipak negdje u nekakvom ćošku ostao barem komadić duše koji će se izboriti s đavolom?

Bez duše ili s njom, Beograd jeste metropola. U svakom smislu te riječi. S dva miliona stanovnika i površinom od 360 kvadratnih kilometara, najmnogoljudniji je i najveći grad na prostorima bivše Jugoslavije. Grad koji živi 24 sata dnevno. Da je pravougaonik, kao što nije, Beograd bi, recimo, bio dug čak 36, a širok deset kilometara! Zato, ako vam u Beogradu kažu da je nešto blizu, da možete pješice, grdno su vas prevarili. 

No, pješice se mora po centru grada. U pješačkoj zoni drugačije ne može. Glavni orijentir i za Beograđane i za one koji dolaze iz drugih gradova, turiste naročito, jeste Trg Republike. Turisti odatle polaze u obilazak grada, a beogradska omladina dogovara prvo viđenje prije nego što u večernjim satima krene u provod. Beograđani Trg Republike zovu jednostavno – "Kod konja". A "Kod konja" je, ustvari, spomenik Milošu Obrenoviću, kojeg Srbi doživljavaju kao oslobodioca od Turaka.

Spomenik je djelo italijanskog vajara Enrika Pacija, a postavljen je krajem 19. stoljeća. "Godište" spomenika da se i naslutiti po muzgama cementne boje koje se slijevaju niz konjanikova leđa i jake konjske sapi, a ne fali ni tragova nestašnih beogradskih golubova, koji nemaju obzira čak ni prema jednom Obrenoviću. 

Trg Republike oivčen je zgradama Narodnog pozorišta, Narodnog muzeja i drugim lijepim zdanjima. Puno je onih koji će reći da je Trg Republike, ustvari, pupak Beograda. Ako je Trg pupak, onda je Knez Mihajlova ulica, koja se na njega naslanja, žila kucavica Beograda. Nepregledno, kilometrima dugo šetalište, koje vodi prema Kalemegdanu, u svako doba dana nakrcano je hiljadama ljudi. Ima svega u Knez Mihajlovoj: skupih izloga s luksuznom markiranom robom, namijenjenih uglavnom za gledanje, ljetnih bašti, štandova s jeftinim knjigama, uličnih svirača – Šumadinac s frulom, ali i Japanac koji se na raštimanoj gitari pati s "The Beatlesima", ćopavih prosjaka, čistača ulica – zanimanja na koje po viđenom ekskluzivno pravo imaju Romi, kravatiranih biznismena, ležerno odjevenih šmekera, tinejdžera na rolama, lijepih žena… Nekako se čini da najviše ima lijepih žena.

Žene i Merlin

Beogradski poznanik ima i matematičko objašnjenje za takvu koncentraciju lijepih žena na jednom mjestu:

– Ako Beograd ima dva miliona stanovnika, a ima, onda su najmanje pola od toga, dakle milion – žene. Odbiješ li od toga one do 18 i preko, recimo, 45-50 godina, to je, onako od oka, opet pola. Dakle, ostane nam pola miliona žena. Da je svaka peta malo iznad prosjeka, eto ti 100.000 lijepih žena na jednom mjestu. To ne može stati ni na Marakanu – zaključuje ovaj matematičar.

Na Marakanu ne bi mogli stati ni svi oni koji bi željeli da u Beogradu slušaju i gledaju – Dinu Merlina. Sa muzičkih štandova u Knez Mihajlovoj gotovo isključivo i u svako doba dana čuju se zvuci njegovih pjesama. Nije baš da se može čuti "Da te nije Alija", ali ostali repertoar je tu.

– Ma, mogao bi Merlin i tri puta Marakanu napuniti. Beograđani su ludi za njim – kune se prodavač CD-ova u Knez Mihajlovoj.

Posmatrajući glavno beogradsko šetalište, mogao bi se steći dojam o lagodnom životu u glavnom gradu Srbije. Šeta se, druži se, ispijaju se kafe, niko ništa ne radi i svi veselo žive. (Cijena kafe od 100 dinara, što će reći skoro dvije i po marke, nikome ne smeta. Za taj novac, recimo, možete kupiti četvero dnevnih novina!)

– Sve je to šminka, prijatelju. Kakav lagodan život s plaćom od 300 eura? Samo pet posto bogatih mogu sebi priuštiti kakav-takav život. Nama ostalima je ostavljeno da se patimo. U Beogradu samo još djeca u osnovnoj školi nemaju neki kredit i nisu dužna bankama, prijateljima, rodbini, poznanicima… Svi su nekome dužni. A najveća kriza je u glavama. Nema više nikakvog morala, poštenja, ničega, mentalitet ljudi se totalno promijenio, sve se svelo na prevare, obmanu, lopovluke… Novca može biti, ali ova druga kriza se teško liječi – u nekoliko rečenica otkriva drugo lice Beograda taksista Janko.   

Profesor je historije, a volana se prihvatio silom prilika, jer posla u struci nema. Nije, kaže, jedini taksista s fakultetom. Ruku bi, veli, u vatru smio staviti da su beogradski taksisti najobrazovaniji na svijetu. 

Ružne asocijacije

Priču ne prekida ni dok vozilom ulijeće u nevjerovatnu gužvu kružnog toka na Slaviji. Trg na koji se iz sedam ulica slijevaju vozila, vrteći se u lijevu stranu, izgleda poput kakvog riječnog vrtloga. Vele da je najteži posao u Beogradu biti saobraćajni policajac na Slaviji. 

U nekoliko dana boravka posjetiti i razgledati sve znamenitosti Beograda, za nekog ko u prijestonicu Srbije nije doputovao maksuzile turistički, bio bi zaista pretenciozan zadatak. Jednostavno, previše se toga ima vidjeti, a vremena je, kao i obično, vrlo malo.

Ipak, ako se izuzmu saobraćajne gužve svojstvene svim metropolama, zažmiri pred betonskim grdosijama u Novom Beogradu, zanemare još neke sitnice i potisnu ružne asocijacije koje od 90-ih godina o ovom gradu imamo mi s ove strane Drine, za Beograd se s pravom može reći da je lijep grad. Jednostavno, lijep. Tako lijep da čovjek jednostavno ne povjeruje da je iz njega moglo biti pokrenuto toliko zla, mržnje i nesreće.

Od Singidunuma do Beograda

Beograd je jedan od najstarijih evropskih gradova. Arheološka nalazišta govore da je prostor na ušću Save u Dunav bio naseljen još u kamenom dobu, prije nekih 7.000 godina. Grad su osnovali Kelti, a prvo poznato ime je Singidun. Nešto kasnije, u vrijeme kada Rimljani haraju svijetom, ime grada je Singidunum. Slavensko ime Beograd prvi put se spominje 878. godine. Tragovi rimske, austrougarske i naročito turske vladavine vidljivi su i danas. Značajan broj lokacija zadržao je i turska imena, poput Terazija, Tašmajdana, Kalemegdana, Karaburme…

Grč u stomaku pred zgradom SANU

S početka Knez Mihajlove na broju 35 nalazi se zgrada Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), s pripadajućom Galerijom, koju, prema zvaničnim podacima, godišnje posjeti 180.000 ljudi i bibliotekom sa 1,3 miliona knjiga. Sve što vrijedi u srpskoj nauci i umjetnosti trebalo bi da je tu. Želje da se zgrada razgleda iznutra nije bilo. Od ta četiri slova – SANU – javi se grč u stomaku i nelagoda jer je upravo iz te zgrade, jašući na Memorandumu, đavo pošao u pohod uzimanja duše Beogradu. 

Samoubice sa Brankovog mosta

Sa saobraćajnim haosom na Slaviji mogu se jedino mjeriti gužve na mostovima preko Save, koji vode do Novog Beograda. Preko jednog od njih, "Gazele", izbrojao je neko, ili besposlen ili plaćen za to, dnevno pređe oko 160.000 automobila. Ni šest saobraćajnih traka "Gazele" nije dovoljno. Nešto manje vozila, stotinjak hiljada, dnevno prelazi preko Brankovog mosta, omiljenog mjesta beogradskih samoubica. Opet su statističari izračunali da 40 ljudi godišnje sebi prekrati ovozemaljske muke skokom s ovog mosta u hladnu Savu.

Najpoznatiji samoubica sa ovog mosta je naš književnik Branko Čopić. Most se ranije zvanično zvao Most bratstva i jedinstva, a Beograđani su ga zvali, jednostavno, Savski most. Iako mnogi tako misle, most sadašnje ime nije dobio po Branku Čopiću, već po jednom drugom Branku, pjesniku Branku Radičeviću. Most je, ustvari, produžetak ulice koja nosi ime Branka Radičevića. Otud i njegovo ime.

(Elvir HUREMOVIČ, Avaz)