Obracanje glavnog imama Medzlisa IZ Kozarac h. Amir ef. Mahica

POŠTOVANA I CIJENJENA BRAČO, UVAŽENE MAJKE I SESTRE, POŠTOVANE PORODICE ŠEHIDA, DRAGI NAŠI ŠEHIDI; ES-SELAMU ALEJKUM VE  RAHMETULLAHI VE BEREKATUHU! NEKA JE BOŽIJI MIR I SPAS NA SVE NAS OVDJE OKUPLJENE, A POSEBNO NA DUŠE NAŠIH ŠEHIDA!

Sedamnaest je godina od kako se dušmanska ruka nad Kozarac nadvila. Sedamnaest je godina od kako zločinac pomisli da krv prolijevati, nedužne ubijati, kuće i bogomolje rušiti jeste opravdano činiti. Pomisli da se za takvo što neće odgovarati. Da će za takvo što moći ponosno zemljom hoditi. Da će ga za takvo što herojem sloviti. Da će se njegovi potomci zlim djelima njegovim ponositi. Da će povjest o njemu lijepo zboriti.

U svemu se znano prevario i lahkouman bio što je bolesne umove za pametne uzimao. Tako se gordo prevario i umjesto heroj zločinac postao. Međutim, još uvijek to nije shvatio. Nije na čistac sa sobom izašao. Proljevena krv mu pamet pomutila. A ne zna jadan da umaći sudu ovoga svijeta znači biti proganjan do kraja života, a tek onda vječnošću budućeg svijeta.

Uzvišeni Allah dž.š. u Kur'anu a.š. kaže: “Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su uradili.”; “Mi vas na skoru patnju upozoravamo, na Dan u kome će čovjek djela ruku svojih vidjeti, a nevjernik uzviknuti: “Da sam, bogdom, zemlja ostao.” Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

Sedamnaest je godina od kako majka Kozarčanka za čedom svojim suzu za suzom prolijeva. Sedamnaest godina pogleda i lijevo i desno i naprijed i nazad da joj se kojim čudom od nekuda neće pojaviti njeno prerano ubijeno dijete. Sve misli da sanja dok joj jednog dana ne kažu, evo, pronađoše ga u toj i toj jami. I od tad, ona pogleda kao i prije. Sanja ga u snovima kako joj ipak od nekud dolazi. I tako jadna, iz godine u godinu, vehne ko uzabrana ruža na vrelome suncu. Na kraju se s ovim svijetom prašta radujući se susretu sa čedom zbog kojeg na kraju i uvehnu.

Sedamnaest godina minu od kako životni trud napaćenog babe u prah se pretvori. Ranim  jutrom ranio, a u kasne sate dolazio, da bi svome djetetu ono što ni sam nije imao od sebe pružio. I kad je, tamam, sve pripremio din dušmanin mu oduze sve što je imao. I sve bi on nekako halalio da mu čedo njegovo nije ubio. Otac ko otac, od toga dana, sve u sebe  krije i šuti, a da nikom svoj jad ne jadi.

Izgradi on ponovo sve što je imao, ali fali čedo da se tuda kreće. Džaba kule i gradovi. Džaba polja i livade. Džaba zlato i dinari. Nema nikog da ga babom vikne. A kamoli koga da ga didom zovne. U grlu ga sve nešto steže. Ne da mu da  naglas jaukne. I tako, iz dana u dan, sve više i više, on pati i jadi. Boluje od boli, boli nepreboli. Lijeka mu nema dok i sam mezar ne naseli.

Bože Sveznajući, koliko li je jada ovaj narod propatio, a opet ih ima koji pouku ne primaju!? 

Zato Te danas, u ovom danu žalosti, mi zajedno molimo da nas ne kažnjavaš zbog onih koji u zaborav tvoju opomenu potisnu. Osvjesti ih, ja Rabbi, jer oni nama pripadaju. A one koji nas u jad dotjeraše, sve nam milo uništiše, imetke nam porobiše Ti sa njima Bože račun svidi i ono im što su zaslužili Ti odredi.

Našim šehidima ti milost Svoju ukaži i šefa'atom ih na Sudnjem danu počasti, a njihovim porodicama gubitak nadoknadi. Sve nas zajedno, ja Rabbi, u džennetu okupi i Svojom nas milošću Bože Ti obaspi!

Allahu Uzvišeni! Neka tuga bude nada! Neka osveta bude pravda! Neka majčina suza bude dova da se više nikada i nikome ne ponovi ni Kozarac, ni Brdo, ni Srebrenica!