Pedantnost etničkih čistača

Na jednom novinarskom zadataku, u gradiću na samoj granici BiH i Hrvatske, koji se danas zove Novi Grad, a inače Bosanski Novi, ekipa u kojoj sam bio pravila je reportažu o povratku u ovo mjesto i generalno o tome kako se situacija razvija u poslijeratnom periodu. Bilo je to prije nekoliko godina.

Bosanski Novi je tipična priča iz ratnog perioda ove zemlje. Većina Bošnjaka i Hrvata je protjerana, i to za svega jedan dan, i to preko mosta u Hrvatsku, nakon što su svi bili skupljeni na gradski stadion, u sabirni centar, kako predstavnici ratnih srpskih vlasti vole tepati ovom efikasnom instrumentu etničkog čišćenja.

Viđeniji ljudi, političari, profesori i drugi, su ili mučeni pa pušteni, ili poubijani. Nakon obavljenog posla, čisto srpska skupština opštine je odlučila i usvojila da se Bosanski Novi tako više ne zove nego da vrati neki stari naziv koji bi manje iritirao lokalne srpske mještane (odjednom!) ali i srpske izbjeglice koje su se tu našle igrom neprilika. I tako je umjesto bosanskog vaskrsnuo Novi Grad, ime koje je trebalo simbolizirati novi početak, harmoniju, bolji život, sreću, jednom kada su se otarasili nepoželjnih sugrađana koji su bili drugačije vjere i nacionalnosti. Inače, njihovih dojučerašnjih komšija.

Kada sam u zgradi SO Bosanski Novi/Novi Grad godinama nakon zločina, mladog i smetenog političara, koji je obavljao neku važnu funkciju, možda predsjednika SO ili tome slično, upitao koliko je novo ime grada , zapravo, prepreka povratku, on je odgovorio da nije jer je doneseno konsenzusom svih! Onda sam ga upitao kako je bio moguć ‘konsenzus svih’ kada su dva naroda i fizički nedostajala u gradu, izvrdao je odgovor, mutno odgovorivši da su se složili oni koji su ostali, zajedno sa srpskim predstavnicima, a u skladu sa željama većine mještana. I tako je demokratski na početku rata, Bosanski Novi očišćen kako od njegovih stanovnika tako i od imena koje je podsjećalo na vremena kada se sretno živjelo.

Ovaj gradić danas ima dvojni naziv, zaglavljen je između prošlosti i budućnosti, i sa potpunim izostankom bilo kakve odgovornosti, moralne i materijalne, prema onome što je urađeno njegovim nesrpskim stanovnicima. Oni su danas svakako rasuti diljem planete.

Priča poput ove u gradovima današnje Republike Srpske, ima koliko želite. Sve su odigrane po istom scenariju i sve za sobom povlače ogromnu šutnju lokalnog stanovništva i vlasti o tome šta se zaista dešavalo Bošnjacima i Hrvatima, zašto se to dešavalo i kako je moguće da niko ništa ne zna, pogotovo u malim sredinama poput Bratunca u kojem je, na primjer, gradski stadion u centru grada bio sabirno mjesto kao i lokalna škola, a to navodno niko nije niti vidio niti o tome šta čuo.

I ta kolektivna amnezija, zahvaljujući naporima srpskih političara u Bosni i Hercegovini da se od RS-a napravi neka država, održava se sve do današnjih dana. U posljednjih mjesec traju napori da se identitet bosanskog izbaci iz imena Bosanskog Broda i Bosanske Kostajnice, i da se ovi pogranični gradovi obezglave i zovu jednostavno Brod i Kostajnica. Narodna Skupština RS i Vlada RS na tome dosljedno rade.

Dakle, nakon što su teritorije etnički očišćene, i takvo stanje održano dovoljno dugo da postane održivo, sada je vrijeme da se dokusurivanje bosanskog identiteta završi i doslovnim brisanjem imena gradova u kojima je srpska većina nasilno nametnuta.

Ako ova tvrdnja nije tačna, onda bi bilo dobro, čisto radi principa transparentnosti, da vlasti Republike Srpske najprije objasne zbog čega se to radi i na koji način misle riješiti probleme počinjenih ratnih zločina koji su se dešavali u vrijeme izgradnje RS, a čemu su bolan podsjetnik brojne masovne grobnice koje se još uvijek pronalaze, i nestali kojima se gubi svaki trag. Kako bismo,dakle, izbjegli optužbe da tamo neko želi nestanak RS kao garanta opstanka srpskog naroda u BiH, možda bi najbolje bilo da grlati Milorad Dodik, osim iznošenja vlastitih fantazija tipa ‘RS će ovo, ili RS će ono’, bez ikakvog utemeljenja, da i odgovore na neka ključna pitanja, poput toga zašto se ne proganjaju osumnjičeni za ratne zločine, zbog čega je moguće da dželati danas slobodno hodaju i susreću svoje žrtve koje su prije nekih 17 godina trpali u kamione ili mučilišta, te zbog čega Bošnjaci i Hrvati jednostavno nemaju jednak tretman u odnosu na srpski naroda na teritoriji Republike Srpske. Ako bi se odgovorila ova nekolicina pitanja, na jedan ozbiljan i argumentiran način, mimo svakodnevne političke sapunice, onda bi možda bilo i uvjerljivije i pomisliti da današnje vlasti RS ne žele završiti ono što je započeo ratni zločinac Radovan Karadžić kada je osnivao ovu tvorevinu.

Ako ništa drugo, onda bi ponajprije ljudski bilo reći, priznati, i otkriti istinu ljudima koji već skoro dvije decenije pate za članovima svojih porodica čije kosti leže razbacane po ko zna kojim brdima manjeg bh. entiteta. Bilo bi fer i radi bolje budućnosti i boljih odnosa među narodima, zbog skidanja kolektivne odgovornosti i toga da RS ne bude samo genocidni projekat u kojem jedino Srbi i srpstvo u 21. stoljeću mogu opstati zahvaljujući aktuelnoj politici.

Dakle, sve se vrti oko pitanje šutnje. Pa, se zato i svako legitimno pitanje prema vlastima RS, smatra nekom vrsta napada i pokušaja njenog uništavanja, omalovažavanja srpskog naroda, ili pokušaja dominacije jednog naroda. Jer ako se ne riješe pitanje počinjenih zločina i ne zaustave pokušaji njihovog stalnog prikrivanja, kakva je uopšte budućnost cijele ove zemlje i iskrenog suočavanja svih naroda sa istinom o onome što su pretrpjeli u BiH, a posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska. Na čemu se to onda zasniva budućnost? Na stalnoj političkoj napetosti? Štićenju RS-a time što će se stalno negirati, otuđivati od zemlje u kojoj se živi, stvarati državu u državi koja nema budućnosti i dalje zatrpavati ono što se neminovno otkriva svakim novim danom?

Ilustracija za šutnju i negiranje nalazimo na dosta mjesta. Bosanski Novi je dobar primjer a jedan od očitijih je i Višegrad u kojem je tamošnje bošnjačko stanovništvo bilo izloženo najmonstruoznijim zločinima, kakvi su spaljivanje živih ljudi na dvije lokacije u gradu, i to sa potpisom dvojice rođaka, Milana i Sredoja Lukića za koje haško tužilaštvo upravo traži doživotni zatvor.

Za trenutnog načelnika opštine Višegrad, to ne znači ništa. U odličnom serijalu emisija pod nazivom ‘Otisci’ koje je napravila XY Films produkcija iz Sarajeva, ovaj čovjek je otvoreno doveo u pitanje bilo kakva stradanja, založivši se za osnivanje komisije koja bi to istražila. Dakle, Miladin Milićević negira sve dosadašnje presude tribunala u Hagu, i poziva se na neku novu komisiju koja bi utvrdila šta se to dešavalo, kako bi žrtve imale pravo obilježiti mjesta stradanja.

Slično rezonuje i prijedorski načelnik Marko Pavić koji negira i šuti o poznatim prijedorskim logorima, i koji je upravo vašem novinaru jedne prilike izjavio kako je Prijedor završio sa pitanjem ratnih zločina, i okrenuo se boljoj budućnosti za sve narode. Da li je to tako, pitajte prognane Prijedorčane koji danas naseljavaju kako evropski tako i druge kontinente, ali i ljude iz drugih gradova koji već odavno ne žive u svojim kućama.

I da ne bude zabune, ovu obavezu koju najprije treba završiti Republika Srpska, pred sobom imaju i druge sredine. Tamo gdje su bez ikakvog osnova stradali Hrvati i Srbi.

(: Asim Bešlija;Sarajevo-x)