Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

„A ono što od imetka udijelite drugima nadoknadiće vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo – i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena  zarađivati,  pa onaj koji  to ne zna, zbog skromnosti njihove, misli da su bogati;  poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.“ (El-Beqara, 272-273.)

Danas, insallah, govorimo o temi koja je, u izvjesnom smislu, povezana sa sadakom, o temi koja je jako aktualna i sve više prisutna u našem društvu. Radi se o prosjacima i prosjačenju.

Naime, svjedoci smo da u zadnjih nekoliko godina ova pojava se toliko raširila da maltene ne prođe dan, a da nam neko ne dođe pred kuću, ili na ulici ne povuče za rukav tražeći, najčešće novac.

Često su to i ljudi u punoj snazi, bez fizičkih nedostataka, ali tada, zanimljivo, najčešće sa nekim izbledjelim i pogužvanim papirom koji govori da oni ne traže sebi, nego, eto, nekome svome bližnjem skupljaju pomoć.

Na samom početku molim Allaha da ne pogriješim u onome što ću reći o ovoj temi, jer kao što znamo, sadaka i darežljivost spadaju među najljepše vrline vjernika.

Zbog sadake upravo i govorimo danas o ovoj tematici – e da bi naša sadaka bila sadakom, i da bi oni koji su stvarni siromasi mogli doći do svoga prava, a da ih drugi, koji su prosjačenje uzeli za biznis ne ometaju i raznim spletkama ne uzimaju ono što je hakk samo istinskog siromaha i prosjaka.

S jedne strane, činjenica je da je bijede, siromaštva i prosjaka oduvijek bilo i vjerovatno će uvijek i biti. S druge strane, kur'anski ajet nas upozorava: „Zato, siroče ne ucvili! A  na prosjaka ne podvikni.“ (Ed-Duha, 9-10.)

Pitanje i dilema koja se ovdje nameće je: kako vjernik da postupa u današnjoj situaciji kada je sve više prosjaka, kada je zasigurno među njima veliki broj ‘profesionalaca’, onih, dakle, koji su u tome vidjeli dobar i isplativ biznis i kada je čovjeku teško znati ko od njih zaista jeste, a ko nije za sadake.

Za ovaj dio hutbe odlučio sam doslovno citirati dvojicu naših velikih i poznatih alima koji su pisali o ovoj temi.

Prvi je citat slavnog Imama Gazalija koji je o raznoraznim projacima i prosjačenju svojevremeno rekao:

„Kada prosjak prosi, pa mu bude rečeno da radi kao i ostali i ne dobije ništa, on pribjegava trikovima kako bi opravdao svoj nerad i na taj način izmamio nešto od ljudi. Tako se nekad pretvara da je slijep, paralizovan, nenormalan, ili glumi neku drugu bolest, objašnjavajući da ga je ta nesreća zadesila na pravdi Boga. Nekada, pak, izvode neke pokrete ili iskrivljuju svoj govor, tako da to djeluje na ljude na način da se smiluju i udijele im milostinju… Njihov jedini cilj i jeste stjecanje naklonosti naroda na jedan od načina prosjačenja kojih ima više od jedne ili, čak, dvije hiljade.“

A poznati naš učenjak, r. Mehmed Handžić (umro 1944.god.) o prosjačenju je napisao:

“U posljednje vrijeme prošnja među nama muslimanima postala je pravi problem. Srijedom i petkom čitava jata u prljave zarove i zamazano odijelo zamotanih mladih i starijih žena hodaju čaršijom od dućana do dućana i od prolaznika do prolaznika zaustavljajući ih i raznim pretvorenim glasovima mole milostinju i sadaku. Slika vrlo ružna i pojava sasvim odvratna. Stvar zla sa više gledišta, a jedno od najglavnijih je to što sadaka ne može da dođe u ruke onih koji su joj potrebni i koji, koliko-toliko, paze na islamske propise. Dijeljenje takvim osobama nije dijeljenje sadake, jer za sadaku nisu mlade i zdrave osobe koje imaju onoliko koliko im je potrebno za skromnu prehranu i koje hodaju da ukupe koju paru za ćejf i luksuz. Osim toga, mnoge te žene nose u naramku i svoju sitnu djecu uprljanu do krajnosti, kao da se i voda u našim krajevima kupuje ili valjda drže sebe i djecu tako uprljanim da bi se više samilosti za njih probudilo. Mnogi muški hodaju oko džamije i kada muslimani izlaze iz džamije onda ih predusreću i, ko biva, u ime Boga traže sadaku. Bruka kojoj kraja nema! Svi smo mi svjesni da smo u ekonomskom smislu pali nisko i da mnogo više među nama ima siromaha nego što ih je ranije bilo. Ali pored svega toga, ova ružna navika prosjačenja ne smije ostati među nama bez kritike…“

Dva su razloga zbog čega sam doslovno citirao dvojicu ovih alima:

Prvi: zato što je u narodu od starina duboko ukorijenjen stav da je ‘grijeh vratiti ispred kuće’, ili što bi naši stari običavali reći: „Ko god ti kaže ilahi ćun, ne smiješ ga vratiti.“ 

Drugi razlog je upravo taj što ovo nisu moje riječi, niti su riječi, kao što često ljudi znaju reći, ‘današnjih hodža’. Ovo su doslovno riječi i stavovi možda i najvećeg alima u svijetu koji je o tome govorio prije oko 1000 godina, i riječi možda najvećeg  našeg bošnjačkog alima koji je o tome govorio pred početak II svjetskog rata (umro 1944.god.).

Uvažena braćo i sestre!

Nekada se onaj ko je za sadake mogao sigurno prepoznati, kako i Kur'an navodi: „poznaćeš ih po izgledu njihovu – oni proseći ne dosađuju svijetu“, možda je nekada turska zakletva ilahi ćun  govorila da je to zaista čovjek kojeg je teška muka natjerala da prosi, ali više nije tako!

Odgovorno i  pred Bogom Uzvišenim vam tvrdim da je danas više onih koji su u prosjačenju vidjeli brzu i lahku zaradu i koji na dobroj-merhametli duši mu'minskoj dolaze i do dnevne zarade za koju se pošten i čestit čovjek mora i do mjesec dan znojiti.

Nema detektora koji će reći: ovome mogu dati, ovome ne mogu, niti vam ja to smijem reći. Ali vam smijem i moram reći da budete oprezni!

Nije svako udjeljivanje sadaka i to moramo znati! Ja vam ne smijem reći: „Vratite svakoga ispred vrata“, a siguran sam da u većini slučajeva se sigurno radi o prevarantima kojima ne treba dati.

Jer nas varaju, jer nam lažu, jer će moju i tvoju sadaku popiti, da ne kažem polokati. 

Ako se bojite grijeha, a vi svaki put kada ne dadnete takvima, odvojite taj dio što bi mu dali, pa ubacite u Fond Solidarnosti, dadnite markicu djetetu koje vidite da ode u mekteb i recite mu da je to zato što ide u mekteb –  e tu se, tako mi Boga, nećete ogriješiti, a sigurno ćete tu sadaku naći na Sudnjem danu kao sadaku.

Ono o čemu trebamo voditi računa jeste ajet kojeg smo citirali: „A na prosjaka ne podvikni!“  Taj ajet nas upozorava da onoga ko prosi ne smijemo poniziti, niti se grubo prema njemu odnositi. 

Vjerujem da svako od vas zna za bar jedan slučaj da je čuo ili se lično uvjerio u prevare raznoraznih prosjaka našeg doba.

Navest ću nekoliko primjera iz života Muhammeda, a.s., i ranih generacija muslimana koji govore u prilog onome što smo čuli.

Od Enesa, r.a., se prenosi da je Muhammed, a.s. rekao: „Tražiti halal opskrbu dužnost je svakog muslimana. “ 

Mnogi su danas spremni sve, samo nisu spremni zavrnuti rukave i pošteno i dostojanstveno raditi i privređivati. Najlakše je leći na leđa i naglabati: svi su lopovi, svako vara, krade, a kad mu neko predloži neki posao, onda taj posao, biva, nije za njega, ili je mizeran ili je težak, ili će se oznojiti od njega…

Takve osobe su slabe vjere, a karaktera sigurno nikakva, a onome ko je tanke vjere i još tanjeg karaktera ništa ne znači ispružiti ruku i tražiti. Takav će se zakleti na oca i majku, a nekmoli kazati ‘ilahi ćun’. 

Takvi su poput jednog divanije koji je, kažu, jednom – dosadilo mu izležavanje i krenuo tražiti posla. Al’ kad nešto hoće, na putu sjede da odmori i ugleda ćoravu i sakatu pticu kako leži, a do nje doleti zdrava ptica i stavi joj hranu u usta i opet odleti. Skonta on i veli sebi: „Ko je poslao ovu zdravu pticu da nahrani ovu sakatu, tako će, ako Bog da, i meni nekoga poslati, i vrati se kući. Kada se vraćao, sretne ga jedan pobožnjak i upita ga: „Nađe li posla?“, a ovaj mu požuri ispričati šta je vidio – da se opravda. Kad je završio, pobožnjak mu veli: ‘Pa bolan, umjesto da se ugledaš na onu zdravu pticu ti se ugled'o na ćoravu i sakatu. Zar ne znaš da je Allahu draža ruka koja daje, nego ona koja prima!?'“

Nemojmo zaboraviti da su Allahovi poslanici bili najčasniji ljudi koji su hodili dunjalukom, a za  Adema,a.s., se navodi da je bio zemljoradnik, Davud, a.s., je izrađivao pancire, Nuh, as., je bio stolar, Idris, a.s., krojač, a Musa i Muhammed, a.s., pastiri.

Poslušajmo jedan slučaj koji se desio Muhammedu, a.s. Došao mu je, za vrijeme oprosnog hadždža, čovjek i prosio od njega. Muhammed, a.s., mu je dao, a onda ga je povukao za rukav i upitao ga: „Imaš li išta kod kuće?“ Čovjek mu je rekao da ima samo jednu ponjavu i vrč za vodu. Muhammed, a.s., mu je rekao da mu ih donese. Kad mu ih je donio, navodi se da je to Poslanik, a.s., prodao za 2 dirhema. Zatim mu je dao jedan dirhem za porodicu, a za drugi dirhem mu kupio sjekiru i svojm mu je rukama nasadio i rekao da mu dođe za 15 dana. Čovjek je došao Poslaniku, a.s., nakon 15 dana i imao 10 dirhema u ruci. U tom smislu je Muhammed, a.s., i rekao: „Bolje je svakom od vas da uzme uže i donese na leđima breme drvan i proda ga, te time sačuva svoj obraz, nego da prosi od svijeta, makar mu oni dali ili ne dali.“

U tom smislu važi i ona izreka:“Ako hoćeš čovjeka nahraniti i pomoći mu, nemoj mu dati ribu da pojede, nego mu daj mrežu sa kojom će sebi uloviti ribu.“

Allahov poslanik, a.s., je rekao i slijedeće: „ Prošnja nije dozvoljena bogatom, niti zdravom i snažnom. Dozvoljena je samo onome koga je siromaštvo pritislo ili težak dug. Onome ko prosi samo da više ima, tome će na Sudnjem danu njegova prošnja biti ogrebotine na licu i žar kojeg će u džehennemu jesti. Pa ko želi nek manje ili više toga sebi sabere.“ Onda su Poslanika, a.s., ashabi upitali koliko čovjek treba da ima pa da se smatra bogatim i da mu je haram prositi, pa je odgovorio: „Onoliko koliko može ručati i večerati.“

Molim Uzvišenog Allaha da se o ljude ne ogriješimo i da se ljudi od nas ne ogriješe, te da svoju sadaku i nađemo sadakom na Sudnjem danu.

Amin.