svabo
Zaštićeni svjedok Tužilaštva, pod pseudonimom A, izveden je iz logora Trnopolje, u blizini Prijedora, 21. augusta 1992. godine i odveden konvojem na planinu Vlašić, gdje je preživio strijeljanje.
Državno tužilaštvo tereti Damira Ivankovića, Zorana Babića, Gordana čurića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubišu Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića, bivše pripadnike Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije, za ubistvo oko 200 civila koje je počinjeno 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama.
U optužnici se navodi da je 12 ljudi preživjelo, dok su pronađena tijela samo četvorice ubijenih.
Prema iskazu svjedoka A, iz logora Trnopolje odveden je zajedno s drugim zarobljenicima “pod pratnjom vojnika u uniformama JNA (Jugoslovenska narodna armija)”, a rečeno mu je da ide “u razmjenu, ka starom Travniku”.
“Par puta smo se zaustavljali jer je bilo zagušljivo. Kada smo se treći put zaustavili, prvi put sam vidio da su tu i neki policajci u plavim uniformama, sjedili su na kamenju. Tada su nas počeli razdvajati, žene i djecu od vojno sposobnih. Nas vojno sposobne strpali su u dva autobusa koji su bili puni, krcati. Jedan na drugom smo stajali”, kazao je svjedok.
Nakon petnaestak minuta vožnje, autobusi su stali “odmah do provalije”, a zatvorenicima je naređeno da izađu i postroje se. Jedan policajac je stajao na ulazu do vrata i “kunadkom udarao one koji izlaze”.
“Rekli su nam da se postrojimo pored ivice i da sjednemo kao da se molimo Bogu. Uspio sam kleknuti i, kada sam pošao staviti ruke za vrat, počela je pucnjava. Kako sam okrenuo glavu, uspio sam vidjeti da policajac puca ka meni sa automatskom puškom. Čuo sam samo jauke iz kolone. Ja sam tada skočio ka provaliji i sišao desetak metara ka dnu i držao se za jedan jelić”, objasnio je svjedok A.
Prema njegovom iskazu, pucnjava je trajala oko petnaestak minuta, tokom kojih je vidio nekoliko tijela koja su pala pored njega, da bi se nakon toga čula i pucnjava na drugom mjestu.
“Potom sam čuo psovke odozgo i pitanja da li je neko preživio. Nakon male tišine, počeli su bacati bombe. Kada se to završilo, vidio sam krajičkom oka – jer je mene stijena štitila – da su neki sišli i dolje i da pucaju po pojedincima. To je dugo trajalo”, kazao je zaštićeni svjedok.
Nakon što se smračilo, svjedok A se vratio na put, te je potom lutao pješke 19 dana, nakon čega se uspio probiti do teritorije pod kontrolom Armije BiH.
Drugi svjedok Tužilaštva, Milivoje Pavičević, bivši kriminalistički fotograf pri Centru službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka, prisjetio se da je u augustu 1992. godine radio uviđaj na području Korićanskih stijena, kada je snimao “veliku grupu ubijenih civila s područja Prijedora”.
“Prvi put kada smo otišli na uviđaj, dan nakon događaja, u policiji Kneževo su nam rekli da se tamo ne može probiti. Možda dan ili dva nakon toga, došli smo ponovo, ali ovaj put s nama su bili istražni sudija Jefto Janković, tužilac Nebojša Pantić i načelnik Krim-službe Branko Buhovac, i otišli smo na lice mjesta. Tada sam kamerom snimio na desetine mrtvih tijela”, kazao je Pavičević.
Prema njegovom iskazu, tokom uviđaja ekipa je otišla do “komandanta Boška Pejulića”, kod koga su sreli jednog preživjelog, koji se predstavio prezimenom Mujkanović.
“Lice mu je bilo izgrebano i izranjavan je bio, ali dao je izjavu i sjetio se momenata do lokacije zločina, međutim ništa nije znao o tome šta se desilo njemu i tim ljudima. Nakon što smo ga snimili, otišli smo na lice mjesta i snimali sve. Siguran sam da je tamo bilo preko stotinu leševa”, dodao je Pavičević.
Kako je svjedok kazao, nakon skoro dvije sedmice ekipa Kriminalističke službe CSB-a Banja Luka ponovo je dobila zadatak da izađe na teren, kako bi se obavila “identifikacija i sanacija leševa”.
“Ponovo sam išao kao snimatelj, tada je tu bio i pokojni Simo Drljača, bivši načelnik SJB-a Prijedor, i trebalo se raditi na identifikaciji. Međutim, tamo na licu mjesta smo čuli priče da je to obaveza Prijedorčana jer su oni i napravili taj zločin. Nakon toga se pokvarila i mašina kojom su pokušavali izvući tijela, tako da zaista ne znam kako se sve to riješilo”, dodao je svjedok.
Upitan o tome šta se desilo s videokasetom na kojoj je snimak s mjesta zločina, Pavičević je kazao da je “uništena po nalogu Ministarstva unutrašnjih poslova u Bijeljini”, ali je dodao da je “moguće da postoji i kopija koja je pronađena pri pretresu stanice od strane SFOR-a 1997. godine, to mi je nepoznato”.
Naredno ročište zakazano je za 4. maj 2009. godine.
(BIRN)
Add comment