Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (En-Nisa, 82.)

Filozofski i racionalistički pokreti su htjeli da proslave razum i uzdignu ga na posebno mjesto, kako to oni kažu, ali nisu, niti će ikada moći da mu ukažu ni stoti dio počasti koju mu je ukazao islam. Razum, sa islamskog gledišta, zauzima posebno mjesto, ne uzdiže se na stepen božanstva, niti mu se oduzima vrijednost do te mjere da njegov vlasnik naliči životinjama (tj. kao da nema razuma).

Nema niti jednog ubjeđenja (vjerovanja) koje poštuje čovjekov razum, njime se ponosi i na njega oslanja u svome utemeljenju, kao što je to islam.

Nema niti jedne knjige koja je razumu dala slobodu, podigla mu cijenu i ukazala počast, kao što je to Kur'an Časni. On na mnogo mjesta potencira upotrebljavanje razuma kako bi odigrao ulogu za koju ga je Allah, dž.š., stvorio. Najznačajnije manifestacije uvažavanja razuma u islamu su sljedeće:

1. Poziv u iman (vjerovanje) zasniva se na razumskom ubjeđenju.

Islam ne traži od čovjeka da ugasi svjetiljku razuma i vjeruje (bude ubijeđen), nego ga poziva da upotrijebi razum i iskoristi sve njegove potencijale na putu stizanja do stvari koje će ga potpuno ubijediti, a vezane su za njegov život. Metode kojima Islam usmjerava čovjekove razumske (racionalnim) potencijale su:

Poziv na razmišljanje i pažljivo proučavanje. Allah, dž.š., poziva ljude na razmišljanje o Kur'anu, kao što kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (En-Nisa, 82.)

I kaže: “Zašto oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci?” (Muhammed, 24.)

Poziva na razmišljanje o Njegovim stvorenjima, kao što kaže: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Ali Imran, 191.)

I kaže: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i planine – kako su postavljene, i zemlju – kako je prostrta?” (El Gašije, 17., 20.)

Zatim izaziva ljudski razum da nađe i najsitniju manjkavost u nečemu od Njegovih stvorenja, pa kaže: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u tome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li kakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” (Mulk, 3.)

Zatim poziva na razmišljanje o Njegovim zakonima, kao što kaže:

“U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili.” (El-Bekare – 179.)

“A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Bekare – 184.)

Islam posvećuje pažnju probuđivanju ljudskog razuma kako bi pažljivo razmislio o ovim propisima i sproveo ih na najbolji mogući način. Potom na razmišljanje o prijašnjim narodima i onome što im se dogodilo zbog grijeha i nepokornosti Allahu.

 “Reci: Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali.” (El-En'am, 11.)

“Zar oni ne znaju koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama Mi nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijehova njihovih, uništili, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali?” I na kraju poziv je upućen na razmišljanje o dunjaluku  i njegovoj prolaznosti. “Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može.” ( El-Kehf, 45.)

Razmišljanje o stvarima koje smo naveli, ne traži se tek tako, samo radi sebe, nego da bi urodilo korisnim plodovima. Dakle, ne radi se o pustom filozofiranju i natjecanju u zapetljavanju govora i njegovom odvosmišljavanju, nego na popravljanje srca, ubjeđenja i života u skladu sa ispravnim vjerskim programom.

2. Poziv na usmjeravanje svih razumskih potencijala ka nadziranju društva s ciljem  popravljanja stanja.

Kaže Allah, dž.š.: “Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati, naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati, – oni će što žele postići.” (Ali Imran, 104.)

Islam je učinio svakog pojedinca odgovornim za ono što se događa u društvu i zaprijetio je žestokom kaznom onome koji bude znao, a ne bude popravljao, pa makar on sam bio dobar.

Kaže Allah dž.š.: “Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” ( El-Enfal, 25.)

Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.” (Prenosi ga Buhari 13/100, Muslim br. 189 od Ibn Omera)

3. Islam ne prisiljava čovjekov razum da vjeruje, nego mu je ostavio da izabere između vjerovanja i nevjerovanja, nakon što mu je iznio dokaze.

Kaže Allah, dž.š.: “Nema prisile u vjeru.” (El-Bekare, 256.)

“I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29.)

4. Islam nastoji da odnos između čovjeka i njegovog Gospodara bude zasnovan na jasnoj racionalnoj osnovi u ubjeđenju (vjerovanju) i zakonodavstvu.

Islam ne želi da čovjeka, kojeg ubijedi svojim dokazima, okuje u okove isposništva, jer nema isposništva u Islamu. Isposništvo ograničava čovjekov razum, za nemaruje potencijale čovječanstva i suprotstavlja se zakonima života, jer bi nestalo života na Zemlji ako bi se svi ljudi posvetili isposništvu.

5. Islam kori one koji se slijepo povode i ne upotrebljavaju vlastiti razum. Također upozorava na slijepo slijeđenje praznih teorija i bezvrijednih mišljenja kojima su izvor legende i prohtjevi.

Kaže Allah, dž.š.: “A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?!” (El-Bekare, 170.)

Allah, dž.š. je, naredio ljudima da dobro provjere određenu stvar prije nego u nju povjeruju i za njom se povedu: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se zaista odgovarati.” (El-Isra, 36.)

6. Islam naređuje traženje znanja (obrazovanje) i podstiče na njega kako bi se upotpunio i razvio čovjekov razum.

Kao što se tijelo razvija uzimanjem hrane, tako se i razum razvija uzimanjem znanja. Čak šta više, Allah, dž.š., je spomenuo učenjaka zajedno sa Sobom i melecima: “Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni – i da On postupa pravedno…” (Ali Imran, 18.)

Zbog toga je Islamu nepoznat pojam “vjerskog čovjeka”, tj. onoga koji posjeduje monopol nad znanjem, dijeli oprosnice i ima pravo da zabranjuje i dozvoljava. U Islamu postoji pojam “vjerski učenjak”, a to je onaj kome se ljudi obraćaju u slučaju da su im nejasne neke vjerske stvari i koji, oslanjajući se na punovažne dokaze u Šeriatu, daje objašnjenje. Učenjak ne smije obavezati nikoga od ljudi da se drži nečega što nema potporu bilo u Kur'anu, bilo u Sunnetu, bilo u konsenzusu muslimana.

7. Islam je zabranio sve što negativno utiče na razum i može biti uzrokom njegovog slabljenja ili potpunog gubljenja.

Tako je zabranio alkohol i sve ono što opija.

Kaže Allah, dž.š.: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide, 90.)

Prenose Buhari (10/25) i Muslim (2.003) od Abdullaha ibn Omera da je rekao Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija je haram.”

Čak šta više, zabranio je i najmanju količinu nekog od opojnih sredstava, iako u suštini ta količina ne opija. Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija u većim količinama, zabranjeno je i u malim količinama.” (Šejh Albani ocjenio ga je vjerodostojnim u Irvan-l-galilu 2.375) Zatim, propisao je krvarinu za onoga ko prouzrokuje gubljenje razuma kod nekog od ljudi.

Zabranjeno znanje

Nužno je znati da je Islam ograničio polje djelovanja razuma i ako razum pokuša da izađe iz tog polja zasigurno će zalutati.

Ovo se također može smatrati poštivanjem razuma, jer nema sumnje da on ima ograničene mogućnosti i sposobnosti i ne može dokučiti sve činjenice bez obzira koliko jasno i precizno bilo njegovo zapažanje i primjećivanje. Ako pokuša da dokuči ono što ne može dokučiti, mnoge stvari postat će mu nejasne i zapast će u tmine iz kojih se neće lahko izvući.

Zbog toga je nužno da se razum pokori i preda onome što je došlo u Šerijatu, čak i onda kada ne bude znao mudrost i uzrok toga. Prvi grijeh, koji je počinjen prema Allahu dž.š., dogodio se upravo zbog nepokoravanja onome što dolazi od Njega i upotrebljavanja razuma ondje gdje mu nije mjesto. Naime, kada je Allah, dž.š., naredio Iblisu da učini sedždu Ademu on se uzoholio i odbio da izvrši ono što mu je naredio, obrazlažući to time da je on bolji od Adema (a.s.). “Reče: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.” (El E'araf, 12.).

Odbio je da se pokori naredbi, tražeći da mu se objasni razlog zbog kojeg bi se on trebao pokoriti nekome ko je manje vrijedniji od njega. Pošto njegov razum nije dokučio razlog naredbe, odbio ju je i na sebe navukao vječno Allahovo prokletstvo i kaznu.

Islam nije dozvolio razumu da zalazi u stvari koje ne može dokučiti kao što je Allahovo biće, duša i njena kakvoća (suština) i slično tome. Kaže Poslanik (s.a.v.s.): “Razmišljajte o Allahovim blagodatima, nemojte razmišljati o Allahu.” (Hadis je spomenuo šejh Albani u Silsiletu-l-ehadisi-ssahihati 1.788)

Poslanik kaže: “Ljudi će neprestano postavljati pitanja, dok na kraju ne budu upitali: – Dobro, ovo su Allahova stvorenja, a ko je Allaha stvorio? Ako neko od vas primijeti takvo nešto kod sebe neka kaže: “Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika.” (Prenose Buhari, Muslim i Ebu Davud od Ebu Hurejre).

Prve generacije su dobro shvatile dokle smije ići čovjekov razum i u šta se ne smije upuštati, a šta mora ostaviti – predati mu se. Znali su izbjegavati one koji su bili poznati po slijeđenju strasti, a koji su pitali o manje jasnim ajetima.

Prenosi Darimi u Sunenu da je Salig ibn Isl volio pitati o manje jasnim ajetima, dok nije došao u Egipat (Misr) odakle ga je Amr ibn El-As poslao Omeru r.a.. Kada je Omer r.a. pročitao poruku sa kojom je došao izaslanik, rekao je: “Gdje je taj čovjek? Pogledaj! Ako bude otišao, žestoko ću te kazniti.” Kada su ga doveli reče mu Omer: “To što radiš je put novotarije.” Zatim ga je udario i naredio da se vrati u svoje mjesto. Poručio je Ebu Musau el-Ešariju (pod čijom je upravom bio ovaj čovjek) da niko od muslimana ne smije sjediti sa njim. Kaže Ebu Usman en-Nehdi: “Da nas je bilo stotinu, a on došao među nas, razišli bi se.” Ovo ne znači da je islamsko društvo u svakom vremenu bilo sačuvano od iznimnih mišljenja, nego se čak u Poslanikovo vrijeme znalo dogoditi nešto takvo, samo što je Poslanikovo postojanje i silazak Objave sa nebesa bilo uzrokom sasjecanja tih stvari u korjenu.

Razum je uslov upoznavanja sa različitim vrstama znanosti i upotpunjavanja djela. Njime se usavršava znanje i djelo. Međutim sam razum nije dovoljan, zbog toga što je on samo vrsta sposobnosti koja se nalazi u čovjeku, kao što je sposobnost vida u očima. Ako se spoji sa svjetlom Kur'ana i imana biva kao svjetlost očiju kada se spoji sa svjetlošću Sunca i vatre. Ako ostane sam neće moći dokučiti ono što inače sam ne može dokučiti, a ako se potpuno isključi, čovjekovi postupci bivaju kao postupci životinja, koji nekada mogu biti popraćeni ljubavlju i osjećanjima. Kaže šejhu-Islami u “Medžmu-l-fetava” 3/338, 339. str.: “Poslanici su došli sa onim što razum ne može dokučiti, a ne sa onim što je razumski nemoguće.

Međutim, oni koji su prešli granice u korištenju razuma proglasili su neke stvari nužnima, neke dozvoljenima a neke nemogućima.

Oslonac su im bili razumski dokazi za koje su bili ubijeđeni da su sušta istina, a u stvarnosti su neistina. S tim dokazima suprostavili su se Objavi sa kojom su došli poslanici.”

Kaže Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te'wilu muhtelifi-l-hadisi” str. 14, objašnjavajući stvarno stanje takvih i ništavnost njihovih dokaza: “S obzirom da oni smatraju da izvrsno poznaju analogiju i da su opskrbljeni aparatima zapažanja nikako se nije smjelo dogoditi da među njima dođe do razilaženja… Šta reći kada znamo da oni prednjače u međusobnom razilaženju i da se dvojica njihovih velikana ne mogu složiti bar oko jedne vjerske stvari.”

Ono što smo naveli do sada upućuje nas na jedno od temeljnih pravila: “ŠERIJAT JE VODIČ RAZUMA, NA NJEGA SE OSLANJA I OD NJEGA POČINJE.”

No, ne smije se otići u drugu krajnost i zakatančiti razum. Islam zabranjuje racionalno studiranje samo onda kada se ono kosi sa vjerskim tekstovima, smatra neovisnim o Allahovom zakonu (Šerijatu) i kada mu se da prednost nad Šerijatom.

Grčki filozofi maštali su o razumu koji će biti odvojen od strasti, potpuno predan istraživanju pravih činjenica i čist od svake primjese koja bi mogla narušiti ispravno razmišljanje i prosuđivanje. To je bila mašta i svih racionalističkih pokreta poslije njih. Ljudska historija, pak, svjedoči nešto potpuno suprotno. Takav razum u stvarnosti nikada nije postojao. Nije nam poznato da su se dvije osobe složile u svim detaljima određenog pitanja kroz dugu ljudsku historiju. Da je ikada postojao razum o kojem su maštali racionalistički pokreti sigurno bi se složili, jer je nemoguće da bude više istina. A pored toga poznato je da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama.

Stalna previranja, nemiri, luđački ratovi koji sa sobom nose milione žrtava i velike materijalne štete, nepravedan odnos prema ljudima, svjedok su da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama.

Ono na što upućuju jasni dokazi jeste da se razum pokorava onome ko njime zavlada. Ako njime zavlada duša koju je Allah uputio na pravi put, njegova logika i razmišljanje bit će ispravni i vjerno će služiti pravom putu sa svim svojim potencijalima, a ako njime zavlada zabludjela duša, tj. strast i prohtjevi, bit će sluga zablude sa svim svojim potencijalima i žestoko će se raspravljati u odbrani svojih stavova.

Kaže Allah, dž.š.: “… ali je čovjek, više nego iko spreman da raspravlja.” ( El-Kehf, 54.)

Dokaz da je razum ograničen i da se njime ne može obuhvatiti sve vjere od, jeste to da je Allah, dž.š., ukorio Jevreje, koji su se oslanjali na svoj razum u poimanju vjere.

Kaže Allah, dž.š.: “Zar se vi nadate da će vam se Jevreji odazvati i vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali, pa su ih, nakon što su mislili da su ih shvatili (svojim razumom) svjesno izvrnuli.” (El-Bekare, 75.)

Jedan od najjasnijih dokaza da se vjera ne može dokučiti (obuhvatiti) razumom jeste to da su najpametniji ljudi među nevjernicima, pogotovo Kurejšijama, umrli kao nevjernici. Kaže Imam Asbehan u knjizi “El-hudždžetu fi bejani-l-mehadždžeti” 2/504, 505 str.: “Allah, dž.š., se ne opisuje imenom akil (razuman), nego se opisuje imenom Alim (onaj koji sve zna), što je dokaz da je znanje jače od razuma.”

Na kraju ove cjeline bitno je spomenuti da se razum i Objava međusobno ne isključuju i da ne može nikada doći do proturječnosti između zdravog razuma i bilo kojeg od kur'anskih ili hadiskih tekstova. Ali, ako se Objavi i razumu ne dadne mjesto koje zaslužuju, tj. razum se uzme za sudiju u stvarima koje ne može dokučiti kao što su stvari gajba (nevidljivog) ili mudrosti propisivanja određenog propisa, nužno je da dođe do proturječnosti i isključivanja jednog od njih.

(mr. Semir Imamović)