Dio slagalice II

nido2 piše:

Bismillahir-rahmanir-rahim!!!

“Čudim se ljudima, brinu se za ono što im je već propisano, a ne brinu za ono, radi čega su stvoreni!” mom bratu, od Ervina.

Kratka uputa za čitanje:

Zbunjeni čitatelju moj, ako ti je slučajno palo na pamet kako ćeš ovaj moj rukopis morati slagati poput puzzli, nažalost ti moram potvrditi da je upravo tako. Možda bih i ja to sve posložio, no postoji jedna kvaka, naime ovaj tekst se razlijeva i može raditi raznorazne metamorfoze, poput onih japanskih razglednica ili one cure na kemijskoj olovci, čije ćudoređe je u strogoj ovisnosti o položaju u kojem držite olovku. Nazovite to Nidinim doprinosom literarnom konceptualizmu ili kako već hoćete, ali to vam je takav tekst. Bolje i više, uvijek možete naći u pravom “Ulixu”, ali i ta vam je knjiga nadasve razbucana, pa računam s malodušnima i radoznalima, kakav sam i sam…

Evo, nadam se, uz pomoć Allaha Velikog, krenuh ispunjavati praznine, koje me okružuju, poput tamne tvari, koja pak okružuje rijetke sjajne objekte u svemiru.

Nagađam da je i to, što svijetli u ogromnom prostranstvu, samo refleksija općeg poimanja i općeg sveznanja i nemoguće je opisati išta osim treperavih vibracija na tijelu stvarnosti kroz koju hodimo, potpuno nesvjesni njezine ukupnosti, pa čak i njezinog smisla. Ne znam jesam li pozvan to raditi i činim li, možda, kakav veliki grijeh, bacajući na papir ono, što mi je Više znanje usadilo u ovaj slabašni prijamnik i spremnik misli, koje nam omogućavaju, a počesto i otežavaju, kretanje našim dijelom prostora i stazama zacrtanima, čijega dosega nismo svjesni i ne znamo ga, jer nam i nije dato znati to, ali svejedno, unatoč očitoj blasfemiji, sadržanoj u toj potrebi, uporno pokušavamo razvući svoju limitiranost.

Bojim se da je u mojoj želji da ostavim svoje pećinske crteže i svoje hijeroglife, skrivena oholost i nasušna ljudska potreba da se prema van pokazuje više znanja, nego što ga se doista ima. Nisam čak siguran da li sam dobro rastumačio suru “Šuara” i da li sam je možda trebao shvatiti poput onog nesretnog knjižničara iz Selimovićevog romana, a možda i poput samog Selimovića. Moj strah i moja potreba da ipak pričam priču moje podsvijesti, u vječitom su sukobu, i već sad znam da se nikad neću riješiti tog prokletstva. Ne mogu se odreći pisanja, kao što ne mogu donijeti odluku o svojoj smrti, iako znam da ću umrijeti. Prisiljen sam upoznati te demone prije nego što me poraze i prijeći put, da bih, kad me zaustave, mogao reći da sam putovao. 

Trebao bih se zareći da ću govoriti istinu i samo istinu, ali bilo bi to sudska, a ne spisateljska izjava. Fikcija je ipak samo iskrivljeni odraz zbilje i fikciji jednako pripadaju i Piccasovi razbacani udovi po slici i Proustovi hiperrealistični opisi stubišta seoske crkve, čije su se kamene stepenice istrošile od svakodnevnog povlačenja svećenićkih halja po njima. Fikciju sam oduvijek shvatao neobavezujucom i svakome dopuštenom, pa i jedinim neupitnim i svima prihvatljivim okvirom u koji ljudi mogu spremiti svoje mentalne sadržaje, a da ne nalete na nekakvo upozorenje o krivom parkiranju. Ako je u njezine konačne, ali bez granica, okvire, mogao stati jedan Kafka, Joyce ili Beketh, moći ću i ja ili bilo tko drugi.

Ima u umjetnosti nečega što je limitira, ali taj limit je nezamjetan, valjda zato što se rodimo sa genetski ugrađenim porukama o razlikama svjetla i tame, istine i laži, pa makar nam je i omogućeno griješiti, nije nam to nikad drago i nikad ne prihvaćamo biti negativcima i najveci ustupak zlu u nama je taj da mozemo, izloženi određenim okolnostima, koje ne možemo nadzirati, pomaknuti granice i i dalje misliti da se nalazimo na pravoj strani.Jer, nitko ne izlazi van sa falinkama i nesavršenostima svojim. Uvijek smo glanc u samoprezentaciji, ko’ kad se spremamo za čaršiju.

Dakle, da se operem od grijeha, ako i ovo nije podilaženje Savršenosti, samoj, probat’ ću se pokazati sa svih svojih strana, a vodeći računa o dobrom ukusu i da ne napravim, nedao Bog, grijeh ružnog govorenja.

Pisanje je za mene, a tu sam iskren, jedna od najvažnijih, podarenih mi, životnih funkcija. Ako trebam, recimo, doručkovati, a na pameti mi je nešto zapisati, uvijek ću pisanje pretpostaviti fruštuku. Već to potvrđuje moju potrebu za pisanjem, koju prati nonstopna grižnja savjesti, da činim nešto prohibirano i da me na kraju staze iščekuje kazna.

Nemam ja problema ni sa uvodom, ni sa razradom, ni sa psihološkim profilom, ni sa velikim finalom. Ja se jednostavno bojim pisati, a želim to više od svega. Taj strah je nalik strahu od letenja, strahu od zatvorenog prostora i svim mogućim i nemogućim strahovima pobrojanim u debelim psihijatrijskim knjižurinama. Kad bih se samo mogao lišiti tog osjećaja da radim nešto ružno i svetogrdno, moja slova bi letjela brže od zvuka, mogao bih s njima rušiti avione i ljudima mijenjati živote. Mogao bih se popeti na svako brdo i disati pod vodom. Ulazio bih u druge svemire, kako se ulazi u autobus i izlaziti iz njih po vlastitoj želji i nahođenju.

Na ovaj moj, osobiti strah, nadovezuje se i onaj univerzalni, svojstven svim piscima i piskaralima, a taj je da čim ugledam svoje napisano slovo, već bih ga mijenjao. Ta potreba podržava iluziju da smo mi sami nešto napisali, a da nam to nije dano. Ništa ne može srušiti istinu da je sve već napisano i da mi samo zlurcamo po božjoj bašći i počesto nasumično uzimamo iz nje. A kad već uzimamo, imamo li pravo biti nezadovoljni?!

Najgore, za svaki tekst, je to što ga moramo fiksirati na papir i jednostavno se podrazumijeva da ne dolazi u obzir nikakva izvanjska intervencija, a niti korekcija koja bi se napravila kad jadni autor spozna kako se gadno prevario u nekoj stvari, koja će u nekom drugom, budućem vremenu biti potpuno jasna i demistificirana. To će knjigu u vrlo skorom vremenu dovesti do  njezinog nestanka  i ma koliko se mi ježili i od same te pomisli, ona je neumitna i izvjesna poput smrti same.

Možda tek blogerski pristup daje napisanom bonus vrijeme, a u svojoj evoluciji pi taj pristup vodio dnevnoj prilagodbi teksta novim okolnostima.  Sveobuhvatni rast naše spoznaje doveo je do apsurda da ništa od onog što akceptiramo danas, nema izvjestan rok trajanja i da bi već sutra, ovisno o kutu promatrača ili novim saznanjima na tu temu, moglo biti potpuno revidirano i osvjetljeno posve drugačijim i neočekivanim svjetlom.

Ježim se od ljudi i pisaca, koji vole tvrditi da neku svoju misao ili stav, ne bi nikada promijenili i još u tome vide nekakvu vrlinu. Sve što sam do sada napisao, ovaj čas bih želio napisati drugačije, a za dobar dio toga, bio bih najsretniji da ga nikad nisam ni napisao, ali lakše mi je kad znam da  i drugi  moji supatnici, kad tad, nalete na tu pomisao, ma koliko svi šutili o tome…

“Učini to bolje od onih prije tebe!”,  imperativ je kojeg prihvaćamo bez imalo otpora, svjesni da bi se svijet urušio sam od sebe, samo kad bi se prepustili tromosti kojoj sve živo naginje. Sve započinje upijanjem i apsorpcijom duhovne tvari,koja je već razbacana diljem našeg krajobraza.

Prikupljanje podataka I pokušaj rekonstrukcije našeg okružja, kako na prostornoj, tako I na vremenskoj ravni, prilično je deprimirajući posao, nalik onome kad su naši preci, ucrtavajući u kružnicu mnogokutnike, sa sve više stranica, pokušavali rješiti kvadraturu kruga.” Nema odgovora”, odgovoreno je,” postoje samo pitanja!” Ako budeš dovoljno žustro I uporno pitao, otvorit ćeš još novih pitanja. Nema rješenja, kakvima su nas učili u pučkoj školi: warum- darum; crno-bijelo; jabuka uvijek pada na zemlju; dva I dva su…; ako nije crno- jest bijelo; two bad – Miloš dad I odi mi dođi mi. Postoje samo područja vjerojatnosti I špekulacija.

Ponekad mi se čini da je moj duh teži od moga tijela i nisam baš siguran da jednu tako iščašenu impresiju dijelim još s kojim insanom na ovom prostoru, koji nas pritišče privremenošću i prolaznošću.

Zarana sam spoznao da je nemoguće kretati se naprijed, a ne osvrtati se. Osuđeni smo na to i to je zasigurno jedna od najučestalijih značajki našeg bića. Mlataramo rukama i nogama dok nas struja nosi, ali sve jednako nastojimo, onako, usred bujice, iskrivljenog vrata i iskolačenih očiju, prodrijeti što dublje u prošlost, ne bi li saznali štogod novoga o sebi.

Ne treba biti neki lumen a da bi nam naša podsvijest, već na prvi upit, s podsmijehom odgovorila da je svaka prošlost, koju uspijemo dozvati, u stvari samo falsifikat, što je glavno načelo njezine prirode. A zbog čega je onda tako panično prizivamo, razumno je zapitati se, no odgovor koji nam se nameće, ne može nas nikako zadovoljiti, ali pogledaj čuda, takav odgovor nikako nas neće odbiti od tog, gotovo patološkog egzibicionizma.

Svakom laiku je valjda jasno, da kopajući po prošlosti zapravo nastojimo pribaviti kontinuitet i neprekinuto trajanje, što je nalik ideji kartezijanske mehanike da se sve odvija na podlozi zvanoj eter i da je svemir naš svagdašnji ispresjecan pravolinijskim grafovima, pod koje se sve može podvesti.

No, netko, skoro neokrznut konvencionalnim gledanjima na stvari, netko sa skoro dječijom bistrinom u pogledu, sjetio se zapitati: “Što je to eter, ja ga ne vidim!?”, kao što onaj klinac nije vidio carevo novo ruho, “…a ako ga ima, dajte mi pet kila tog etera!” 

Taj isti ili netko sličan njemu, skužio je da crte nisu nikada pune i da je iza paravana privida bilo kakvog kontinuiteta, val ili čestica i da dogadjaj nije nikad neovisan od promatrača. Nema dakle jamstava da smo u prošlosti vidjeli ono što smo vidjeli i nema certifikata za takvo što. Prošlost, a ne samo budućnost, je produkt špekulacije i tu se ne da ništa promijeniti, ma koliko se mi prenemagali u nastojanju da je vjerno odslikamo ili da budem još određeniji, ne postoji samo jedna prošlost, već ih ima bezbroj.

Prošlost je, zapravo, skokovita i posve neodrediva. U prilog dosadašnjem poimanju te stvari, moglo bi se naglasiti tek to da su neke slike prošlosti prihvaćenije od drugih slika, ali čak niti ta činjenica ne može govoriti ništa obvezujuće o stvarnoj prirodi tih slika, koje nalik nekakvim duhovnim kvantima prelijeću tim prostorom dajući privid da je naša prošlost želatinastog oblika, koji se neprekidno razvlači, mijenjajući boje i zamagljujući opaženo.

Milioni slika, poput krijesnica, iskre u beskrajnom moru tamne tvari i nije ih moguće locirati. Ostaje nam samo jadni pokusaj da dademo opis impresije, koja nas prožme kad nam neka od tih krijesnica proširi zjenicu i osvijetli neuronsku stazu između oka i sive moždane kore. Ako jednu takvu intervenciju fokusiranja neke slike iz prošlosti probamo zalijepiti u sadašnjosti, moramo znati da ćemo takvom akcijom samo proširiti spektar špekulacija o tom događaju, što nužno implicira povećanjue nereda u onom dijelu svemira, koji nastanjuje prošlost.

Historija, bas kao i svaka znanost, pati od mehanicističkog slaganja dijelova, od klasificiranja i stavljanja stvari u jednu od ustaljenih kategorija i nikad ne uvažava male kamenčiće i neravnine, koji postoje, iako nemaju neki vidljiv i presudan utjecaj na tok te velike rijeke. No, bas zbog toga ili usprkos tome, neki umjetnici teže pronaći i baciti svjetlo na te male, naoko beznačejne kamenčiće, koji i samim svojim postojanjem govore o paralelnim svemirima, koji egzistiraju tu, pred našim očima, ali ih mi možemo uočiti, tek kad nas neko kucne po ramenu i pokaže nam prstom.

Pa čak i tad se zna dogoditi da ne pokažemo potrebni interes ili su naši receptori nedovoljno izoštreni da bi se prodrlo dovoljno duboko i da bi se povećala naša spoznaja o tome, što je to Najveći od svih umjetnika, Tvorac Univerzuma i Gospodar svih slika, htio pokazati nekom od njiih, koju nam umjetnik, s nedosljednošću svih prepisivača, pokušava prezentirati.

Baš zbog nesavršenosti našeg prepisivačkog dara i ne postoje završena umjetnička djela. Svijet je, zapravo, prepun nedovršenih umjetnina i umjetnika, koji skončavaju nesretni, jer su prekasno spoznali da su cijelog života gledali u izložene motive , a da su vidjeli sve manje i manje.

Nadahnuće, koje nije ovozemno i nije naše, a dobijamo ga neznano otkud, povremeno nam razjasni sliku, no naša pretjerana ushićenost time, ubrzo nestaje, kad nam nove boje nahrle u kadar. Postajemo ovisni o viđenom i stružemo, želeći otkriti novi sloj.

Kad i njega otkrijemo, naš entuzijazam narasta poput plime, ali kad nas vrijeme, najbolji od svih učitelja, uvjeri da se ti slojevi stalno iznova multipliciraju i šire, spoznaja koju smo naslućivali i iščekivali, polagano, ali zato neumitno, počne se pretvarati u posvemašnju konfuziju i gotovo da ništa više nije na putu, jedinom što je izvjesno, a to je bolna spoznaja o našoj nesavršenosti i limitiranosti, koje smo tako tragično nesvjesni..