Kozarac.ba

Narod(i) Bosne

Sadetin neodrzani cas…

Za sve one koji u vrijeme bivse Juge nisu mogli znati jer (potpuna) istorija Bosne i Hercegovine nije bila u nastavnom planu i programu i sve one koji je ni danas ne uce, jer zive van BiH ili u entitetu koji nosi ime samo jednog naroda Bosne i Hercegovine.

U spomen na nastavnicu istorije iz Kozarca, rahmetli Sadetu Medunjanin, jednu od 5 zena, zrtava logora Omarska iz 1992.

Uvod

Jedna od najkontroverznijih tema bosanske historije je pitanje bosanske nacije. Od strane Srba (pogotovo onih bosanskih i pogotovo u posljednjih dvadesetak godina), Bosna i Hercegovina je svedena na geografski pojam.

Za mnoge Bosna ne predstavlja nista vise osim pojma regije kao npr. Dalmacija (koja ima svoj narod), Vojvodina (koja kao bivsa pokrajina Austro-Ugarske – pod Srbijom tek od 1918. godine i ima odredjenu autonomiju) Sumadija ili Banat (samo regije u Srbiji). Vazno pitanje kada se radi o drzavnosti jednog podrucja je pitanje naroda i jezika.

Neosporno je da je Bosna (Hercegovina je ‘odvojena’ tek u 19. vijeku) do prije dvjesta godina imala svoj narod: Bosnjane, Bosnjake – i svoj jezik: bosanski. Na danasnjem casu tvrdim da su i bosanski krscani sami sebe zvali Bosnjaci.

Ono sto danas mnogi bosanski Hrvati i bosanski Srbi negiraju, bagatelisu ili ocjenjuju kao lazi je pitanje pojavljivanja njih samih u Bosni i Hercegovini. Neosporno je da kao posljedica migracija, promjena granica, te dugog perioda Jugoslovenske Federacije, u Bosni zive i Hrvati iz Hrvatske i Srbi iz Srbije, pogotovo u Zapadnoj, odnosno Istocnoj Hercegovini, kao i po gradovima.

Medjutim sporno je pitanje da li su bosanski muslimani, Bosnjaci, narod Bosne, poturceni Srbi ili Hrvati? Ili su u stvari bosanski Srbi i Hrvati posrbljeni i pohrvaceni bosanski krscani, a nekadasnji Bosnjaci? Da li su Bosnjaci poturice (izdali ‘veru pradedovsku’) ili su Srbi i Hrvati narod Bosne koji se u jednom momentu u svojoj historiji okrenuo od Bosne trazeci svoju maticu tamo gdje se govori isti jezik i vjeruje u istog Boga?

Primjeri:

Jedan od najslavnijih albanskih pjesnika, Pashko Vasa, postao je poznat po jednom jedinom stihu:

“Nemojte gledati crkve i dzamije, vjera Albanaca je albanstvo”.

To je stih na kojem je zasnovano albansko jedinstvo od pada turskog carstva do danas. Interesantno je da je Vasa bio inspirisan onim sto su Bosanci (svih vjera) 1831. godine ucinili na Kosovu polju vodjeni svojim junakom Zmajem od Bosne. “
A sam Husein prije polaska za Travnik pita:

“- Ko nam je u vojsci?

– Svi oni kojima je slobodna Bosna na srcu, i muslimani i kmetovi krscani obje crkve.

– Takva Bosna jedino i moze da bude, moj Fidahicu – klimao je glavom beg – a sta je sa agama i begovima iz Hercegovine?”

Sve do kraja 19. vijeka Bosanski katolici i pravoslavci znaci nisu se nazivali Hrvatima i Srbima, nego Bošnjacima. Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medju Bošnjacima bogumilske vjere, ali ne i tzv.”hrvatstvo”, dok ni pravoslavaca prakticno nije ni bilo u Bosni sve do okupacije Bosne od strane Turske Imperije.

Medjutim, krajem 19. vijeka to stanje se mijenja. Bosanski katolici i pravoslavci postaju tzv. “Hrvati” i tzv. “Srbi”. Ovdje se mora istaci da je Srbija od 1830. prakticno izborila nezavisnost i pocela gajiti ideju ekspanzije preko svojih granica, ne samo prema Bosni, vec i Kosocu, Sandzaku, Makedoniji, Bugarskoj i Vojvodini.

Tako i srbijanski ministar unutrasnjih poslova, uz Vuka Karadzica, tvorac ideje Velike Srbije, o Bosnjacima, kao jednom narodu tri razlicite vjere, Ilija Garasanin u planu za stvaranje Velike Srbije, ‘Nacertaniju’, 1844. govori o “potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena”.

U svom programu Nacertanije on cijeli arod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: …K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u delo privesti mogli.”

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”, i od strane “coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg.” (Garasanin na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za cjelokupan narod u Bosni, dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka, bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci, tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema “preobratiti” Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:”Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.”. U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni, sve do 1920. godine. Pravoslavna eparhija u Bosni je do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije, znaci odvojena kao sto je to bila i Crnogorska pravolsavna crkva.

Veci problem, pak Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika (koje ni on ne zove Hrvati), pa o tome kaze:”Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri.”

Garasaninove ideje se jako brzo sprovode u djelo.

Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade,  Petranović je 60-tih godina 19. vijeka oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović "cijenio ukazano povjerenje (vlade Srbije), pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu…" Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik."

Bosnjaci katolici su takodje krajem 19-stoljeca postajali tzv. “bosanski Hrvati”, ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao naroda u Bosni. To jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar i Nada Klaic.
Tako Raukar kaze: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave…

Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.”

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu, po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja, hrvatski historicar Dr. Nada Klaic u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”, Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

“….No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca….”

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”
Milovan čilas svjedoči o bošnjacima iz Sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:

“Taj naziv… je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavao u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžic je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci. (Milovan Ðilas i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašic)”.

Naziv Bosnjaci za Sandzaklije ne zacudjuje jer je nekadasnji Novopazarski Sandzak, koji je danas rasparcan izmedju Srbije i Crne Gore, do 1878. bio dio Bosne, a do 1912. dio Osmanskog Carstva koje ce se par godina kasnije raspasti.

Prof. Dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).

Citav ovaj fenomen,u svojoj cuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku” koju je objavio list “BOŠNJAK” u izdanju od 2. VII, 1891 godine,opisao je i Safvet-beg Bašagic rijecima:

Znaš Bošnjace, nije davno bilo,

Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junackoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire. […]

Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.

 

 

 

 

Pripremio:Satko

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.