O LJUBAVI I SMRTI, PONOSU I ČASTI

Rekao je Muhammed s.a.v.s.:

”Došao je Džibril i rekao mi: Muhammede, živi koliko hoćeš ali ti si već mrtav, voli koga hoćeš s njim se moraš rastati, i radi šta hoćeš a prema onome što si radio ćeš biti nagrađen ili kažnjen. Dobro znaj da su čast i ugled jednog vjernika u njegovom noćnom namazu, a da su njegova moć i ponos u tome da bude neovisan o drugim ljudima”. (Taberani)

Iako je melek Džibril ove riječi uputio Muhammedu s.a.v.s., one su prije svega upućena nama. Muhammed s.a.v.s. je već odavno preselio u društvo najuzvišenijih drugova, a mi kao njegovi sljedbenici smo ostali da iz njegovog života, kao i iz njegovih riječi i prakse crpimo ono što će nam biti putokaz ka sreći i uspjehu na ovome i budućem svijetu.

Njegov sunnet je neiscrpna riznica znanja, mudrosti i savjeta. Citirani hadis sadrži nekoliko vrlo vrijednih konstatacija i uputa, kod kojih valja zastati i o njima malo razmisliti.

Ljubav i smrt

‘Voli koga hoćeš…” Malo je ljudskih emocija koje su toliko snažno i upečatljivo usmjeravale čovjeka i trasirale mu put u razmišljanju i ponašanju kao što je to činila ljubav.

Zbog ljubavi se živjelo i umiralo, mirovalo i ratovalo. Zbog nje su iz pepela nicale velike svjetske imperije a druge se rušile, o čemu nam svjedoče mnogobrojni historijski događaji.  Ljubav je bila inspiracija mnogim književnicima i pjesnicima da iz svojih prsa izbace i na papir ih zabilježe, najfinije misli i stihove o onima koje su voljeli i za kojima su žudjeli. Svejedno. Ni najfinija poezija nikoga nije učinila vječnim, osim figurativno. Tijela i voljenih i oni koji su ih voljeli, već odavno su istruhnula u zemlji, a ono što je zapisano ostade da svjedoči o ljudima koji su voljeli i željeli da budu voljeni.

Svi mi na ovom svijetu nekoga volimo. Od djetinjstva pa do starosti osjećamo potrebu da ljubav dajemo ili da je primamo. Volimo roditelje i rodbinu, prijatelje i poznanike, kasnije bračnog druga i naš porod, od djece do unučadi. Ali ipak, jedna činjenica nas stalno muči i ne da nam mira.

Pri samoj pomisli da se zbog svoje ili tuđe smrti s voljenim mora rastati, u čovjeku se rađa tuga i nemir. Zbog toga, onima koji ne vjeruju u budući svijet, ili onima koji su se toliko vezali za dunjaluk i ogrezli u ovosvjetskim naslađivanjima da vrlo malo misle o povratku svome Gospodaru, ljubav kao emocija nije donijela vječnu sreću, jer se njihova sreća u velikoj mjeri umanjuje ili čak i potpuno nestaje, onda kada ostanu bez voljene osobe.

Zato veliki broj ljudi, ljubav na ovome svijetu doživljava kao patnju i bol a ne kao sreću i uživanje. Nakon što ukopa osobu koju voli, ostaju samo tuga i bolne uspomene. Na voljenog sve podsjeća, pa čak i najbanalnije sitnice. Ali povratka nema.

Međutim, vjernici u Allaha i Poslanika sa voljenima se rastaju samo na kratko. Nakon proživljenja i Sudnjeg dana u džennetu se opet sastaju sa onima koje vole, da se više s njima nikada ne rastanu.

Jedne prilike je neki čovjek upitao Poslanika s.a.v.s. o tome kada će nastupiti Sudnji dan, a Poslanik s.a.v.s. ga upita: ”Šta si za njega pripremio?”. ”Za Sudnji dan nisam pripremio ni mnogo namaza niti posta, ali ja volim Allaha i Njegovog poslanika”, odgovori čovjek. Tada mu Poslanik s.a.v.s. reče:”Čovjek će (nakon Sudnjeg dana) biti sa onima koje voli, a i ti ćeš biti sa onima koje voliš”. (Tirmizi)

Allah će u džennetu vjernicima pridružiti one koje su voljeli, bili oni njihove porodice ili prijatelji, ali pod uvjetom da su i oni sami bili vjernici:

“Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu…” (Et-Tur, 21).

Zato je poslanikova kćerka Fatima r.a., nakon što joj je on prvi put nešto šapnuo, plakala, a kada joj je drugi put opet nešto šapnuo, počela se smijati. Prvi put ju je obavijestio da će on uskoro umrijeti pa je plakala, a nakon toga joj je kazao da će ona biti prva od njegove porodice koja će mu se pridružiti na ahiretu, pa se od radosti smijala, znajući da se nakon što se s njim susretne u džennetu, nikada više neće ni rastati.  (Tirmizi)

Radi šta hoćeš….

Svakim danom smo bliže Kijametu a šejtan je do savršenstava ispekao svoj zanat odvođenja ljudi u zabludu, pa broj njegovih odanih sluga nikada nije bio veći.  Mobilizirao je ogromnu vojsku koja i moralno i fizički uništava sebe i druge. Lijepo je postalo ružno, a ružno lijepo.

Zato nikada u historiji ljudskog roda čovječanstvom nije vladala veća moralna anarhija kao što je to danas. Veliki broj ljudi u svijetu bukvalno čini ono što hoće. Ubijeđeni su da im nikakvi vjerski, običajni ili moralni ”okovi” ne smiju stati na put da od svojih života čine ono što im je volja.

Probat će sve vrste poganluka i perverzija, još će se truditi da svima dokažu kako je to normalno i prirodno. Primjere ne treba navoditi jer smo njima okruženi. Laički zakoni koji vladaju danas u svijetu legalizirali su mnoge nastranosti i nemoralnosti kojih se stide svi iole moralni ljudi. I ona (ne)djela za koja se pred ovim zakonima krivično odgovara, često rezultiraju tragikomičnim presudama, koje graniče sa poimanjem zdravog razuma.

Tako će na primjer nekada osoba zbog utaje poreza ili pronevjere novca biti osuđena na više decenija dugu robiju ili čak i doživotni zatvor, dok će recimo monstruozni ubica iz Srebrenice, koji je priznao ubistvo više od sedamdeset golorukih ljudi, biti osuđen na cijelih sedam godina ”strogog zatvora”. Još će cinično biti zaključeno ”kako je pravda zadovoljena”.

Apsolutnu pravdu nije nemoguće postići na dunjaluku, već je ona rezervirana za budući svijet. Najveći dokazani zločinac, koji je odgovoran za smrt hiljada ljudi, i pod pretpostavkom da bude osuđen na smrt (što je postalo skoro neizvodivo) može biti ubijen samo jednom. Samo je Allah Taj koji je u stanju da namiri i najsitniju nepravdu i da primjereno kazni i najvećeg zločinca.

Svi radimo što želimo, a shodno tome ćemo biti nagrađeni ili kažnjeni:“onaj ko bude uradio trun dobra-vidjeće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla-vidjeće ga” (Zilzal 7-8)

Čast i ugled

”Čast i ugled jednog vjernika su u njegovom noćnom namazu”.

Carevi i vladari su zaslužnim podanicima dodjeljivali orden časti kao priznanje za neke posebne zasluge. Najčešće zbog pokazanog herojstva u ratu ili spremnosti pojedinaca da se žrtvuje za ”kralja i otadžbinu”. Takvi su bili ugledni u narodu i priznati kao istaknuti pojedinci.

Mnogi ljudi žude za tim da budu ugledni i bliski vladarima, pa makar se morali i poniziti. Musliman za tim nema potrebe. On ima priliku da na prilično jednostavan način postane ugledan kod Vladara svih vladara, kod apsolutnog Gospodara kosmosa, Čija moć nikada ne prolazi a ono što je kod Njega je vječno. Vjernik orden časti i slave kod svoga Gospodara zaslužuje noćnim namazom koji je vrhunac iskrenosti i bogobojaznosti.

Bitku u kojoj će zaslužiti ovaj orden, vjernik bije sa samim sobom. Svojim trudom i upornošću pobjeđuje lijenost i san, a svojom iskrenošću u sebi uništava i najmanji trun eventualnog licemjerstva jer zna da ga u mrkloj noći ne vidi niko osim njegovog Gospodara.

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”…najvrjedniji namaz nakon propisanih-fraz namaza je noćni namaz”.(Muslim br.1163)
 
Moć i ponos

”Moć i ponos su u tome da vjernik bude neovisan o drugim ljudima”. U veličanstvenu  istinitost ovih riječi najbolje su se uvjerili oni koji su okusili poniženje ovisnosti o drugima. Možda najbolji primjer za to imamo u ljudima koji su prinuđeni da svoju opskrbu zarađuju kod nepoštenih i okrutnih šefova, koji od radnika zahtijevaju maksimum te ih izrabljuju kao stoku, a daju im minimum ili im čak uskraćuju i onu mizernu zaradu koju su krvavo zaradili.

Ovakve osobe često trpe velika poniženja, ali nemaju izbora jer im je to jedini izvor kakvih takvih primanja kojima uzdržavaju sebe i porodicu. Oni koji se uspiju osamostaliti definitivno osjećaju veliko olakšanje i ponos jer ih više niko ne ponižava i ne izrabljuje. Koliko će čovjek u financijskom smislu biti neovisan o drugima, možda najviše zavisi od toga kakve je sebi planove zacrtao na ovome svijetu.

Nažalost, većina ljudi danas ima jako visoke ambicije po pitanju onoga šta žele postići na dunjaluku, a kada se radi o budućem svijetu koji je vječan, onda se mnogi zadovoljavaju samo onim što je najnužnije, odnosno farzovima.

Najljepše primjere skromnosti imamo u Allahovim poslanicima, prvim generacijama muslimana, ashabima i tabi'inima, kao i mnogim islamskim učenjacima i pobožnjacima, o čemu su napisana i posebna djela. Oni su vrlo lahko bili neovisni o drugima jer su od ovoga svijeta uzimali samo minimum, a svu svoju energiju, imetak i zdravlje su trošili na putu stjecanja opskrbe za onaj bolji i vječni svijet.

Neka nam u ovom mjesecu ševalu, ovih nekoliko Džibrilovih savjeta i uputa budu putokazi ka istinskim vrijednostima na oba svijeta.

Neka nam naš Poslanik s.a.v.s i naši ispravni prethodnici budu svijetli uzori koje ćemo slijediti i čijim stopama ćemo koračati.  Iako ih nikada ne možemo sustići, nastojmo makar da im nalikujemo. Jer kako se kaže: Ako niste kao oni, onda nastojte makar da im nalikujete.