Kozarac.ba

Knjiženje ratnog plijena

Listajući svakodnevno novine, ovdašnji čitalac bi mogao da pomisli kako u Bosni i Hercegovini postoje samo dva političara koja se za nešto pitaju. Ostali kao da jedva daju znake života.

Iako su lokalni izbori pred vratima, a oni u pravilu određuju život prosječnog građanina, pažnja javnosti medijski se i dalje usmjerava na događaje na “glavnom“ terenu, gdje Haris Silajdžić i Milorad Dodik nastavljaju međusobni davno započet rat, gađajući jedan drugoga zapaljivim političkim koktelima i praveći okolo štetu.

Međunarodna zajednica bi tu trebala biti nekakav arbitar od autoriteta, ali ona kao da postaje puki posmatrač ove izopačene, po zemlju opasne situacije.

Silajdžić nije bez izvjesnog smisla za političku dramaturgiju. On uvijek pronađe motiv koji će izazvati novi zaplet i odgoditi epilog, kao u kakvoj TV sapunici. Inspiracija mu je, naravno, aktuelni premijer Republike Srpske, čiji su džepovi puni političkih, a izgleda i nekih drugih oraha. Odabravši tu strategiju, Silajdžić neprestano zvoni na uzbunu objavljujući urbi et orbi da Bosni i Hercegovini prijeti raspad. Ali, ta na prvi pogled trenutno najjača karta ne donosi očekivani dobitak: nema naznaka da Amerika želi ukloniti razgoropađenog Dodika, a što je mnogo važnije – ne želi Bosnu i Hercegovinu bez entiteta.

Zauzevši potpuno suprotnu poziciju, Dodik se služi drugom mantrom – prijetnjom famoznim referendumom u Republici Srpskoj, s pravom na samoopredjeljenje, što je jednako tako šuplja priča.

Postoji ipak jedna bitna razlika između Silajdžića i Dodika. Prvi troši svoj mandat na sudare sa moćnim banjalučkim knjazom i njegovim čovjekom u državnom vrhu Nebojšom Radmanovićem, dok drugi od Republike Srpske pravi unosan posao, dijeleći dobit između sebe, svoje stranke i prijatelja.

Ono što je kod Dodika krajnje problematično jeste njegova tvrdnja da on nema nikakve veze sa paljanskom politikom Republike Srpske. Istina je da Dodika nećete naći u sistemu Karadžićeve vlasti.

S te tačke gledišta on je relativno politički “nevin“, makar se diči da je nosio uniformu i borio se za tu istu tvorevinu. Bilo kako bilo, početkom ove decenije Amerika je u njemu vidjela svog favorita među bosanskim Srbima i davala mu podršku. Međutim, tokom kampanje za parlamentarne izbore 2006. miljenik bivše državne tajnice Medlin Olbrajt pokazuje svoje novo lice. Tada je bez ostatka prihvatio sve ratne ciljeve srpskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Ostvario je uvjerljivu izbornu pobjedu, a svi ti ciljevi mogu se i danas prepoznati u Dodikovoj političkoj retorici.

Nakon nedavnog hapšenja Radovana Karadžića, Dodik je ispoljio dirljivu brigu za svog ratnog komandanta, i ratnog zločinca, obećavši Vladinu pomoć i njemu i njegovoj porodici, valjda kao nagradu što je učestvovala u Radovanovom višegodišnjem skrivanju.

Dodik je svojevremeno izjavio kako je Karadžić nakon podizanja haške optužnice pokupio iz jedne banjalučke banke 30 miliona dolara i odmaglio. Valjda je i familiji nešto ostavio. Velike su to pare i teško da ih je “duhovni iscjelitelj“ dr. Dragan Dabić potrošio vodeći asketski život. E, sad, kako dovesti u logičnu vezu optužbu za pljačku banke na jednoj strani i ponuđenu pomoć pljačkašu na drugoj, to valjda zna samo Dodik.

Hans Magnus Encesberger svojevremeno je polemisao sa mladim Nijemcima koji su, s pravom, odbacivali krivicu očeva kao svoju, a onda ih je pisac, sa ništa manje argumenata, podsjetio da su oni od očeva i djedova naslijedili kuće, puteve, željeznice, ali i njihove dugove, bilo da je riječ o nacističkim zločinima i holokaustu ili ratnim reparacijama. Po istoj logici, i Karadžić je bosanskohercegovačkim Srbima ostavio svoje dugove: hipoteku ratnih zločina nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, otkrivenih i neotkrivenih masovnih grobnica, silovanih žena, etničkog čišćenja i genocida. Gledano sa moralnog aspekta, ti dugovi se nikada ne  mogu izbrisati.

Elem, sve što je Karadžić “stvorio“ očistivši polovinu Bosne i Hercegovine od nesrpskog življa, sada je, figurativno rečeno, u Dodikovom vlasništvu. Tvrditi suprotno, bilo bi isto što i reći kako nemaš ama baš nikakve veze sa svojim ocem koji je pobio svoje komšije, oteo im kuće i imanje, i sve to ostavio tebi u nasljeđe. Možda nemaš veze sa njegovim zulumom, ali i te kako imaš sa njegovom zulumčarskom ostavštinom.

Dodik nije glup da sve to ne bi znao. Uostalom, kad se razgrnu njegove retoričke magle, vidi se da on ništa drugo i ne radi osim što, po raznim osnovama, knjiži Karadžićev ratni plijen kao ekskluzivno srpsko vlasništvo.

Piše: Gojko Berić
(Oslobodjenje)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.