svabo
Listajući svakodnevno novine, ovdašnji čitalac bi mogao da pomisli kako u Bosni i Hercegovini postoje samo dva političara koja se za nešto pitaju. Ostali kao da jedva daju znake života.
Iako su lokalni izbori pred vratima, a oni u pravilu određuju život prosječnog građanina, pažnja javnosti medijski se i dalje usmjerava na događaje na “glavnom“ terenu, gdje Haris Silajdžić i Milorad Dodik nastavljaju međusobni davno započet rat, gađajući jedan drugoga zapaljivim političkim koktelima i praveći okolo štetu.
Međunarodna zajednica bi tu trebala biti nekakav arbitar od autoriteta, ali ona kao da postaje puki posmatrač ove izopačene, po zemlju opasne situacije.
Silajdžić nije bez izvjesnog smisla za političku dramaturgiju. On uvijek pronađe motiv koji će izazvati novi zaplet i odgoditi epilog, kao u kakvoj TV sapunici. Inspiracija mu je, naravno, aktuelni premijer Republike Srpske, čiji su džepovi puni političkih, a izgleda i nekih drugih oraha. Odabravši tu strategiju, Silajdžić neprestano zvoni na uzbunu objavljujući urbi et orbi da Bosni i Hercegovini prijeti raspad. Ali, ta na prvi pogled trenutno najjača karta ne donosi očekivani dobitak: nema naznaka da Amerika želi ukloniti razgoropađenog Dodika, a što je mnogo važnije – ne želi Bosnu i Hercegovinu bez entiteta.
Zauzevši potpuno suprotnu poziciju, Dodik se služi drugom mantrom – prijetnjom famoznim referendumom u Republici Srpskoj, s pravom na samoopredjeljenje, što je jednako tako šuplja priča.
Postoji ipak jedna bitna razlika između Silajdžića i Dodika. Prvi troši svoj mandat na sudare sa moćnim banjalučkim knjazom i njegovim čovjekom u državnom vrhu Nebojšom Radmanovićem, dok drugi od Republike Srpske pravi unosan posao, dijeleći dobit između sebe, svoje stranke i prijatelja.
Ono što je kod Dodika krajnje problematično jeste njegova tvrdnja da on nema nikakve veze sa paljanskom politikom Republike Srpske. Istina je da Dodika nećete naći u sistemu Karadžićeve vlasti.
S te tačke gledišta on je relativno politički “nevin“, makar se diči da je nosio uniformu i borio se za tu istu tvorevinu. Bilo kako bilo, početkom ove decenije Amerika je u njemu vidjela svog favorita među bosanskim Srbima i davala mu podršku. Međutim, tokom kampanje za parlamentarne izbore 2006. miljenik bivše državne tajnice Medlin Olbrajt pokazuje svoje novo lice. Tada je bez ostatka prihvatio sve ratne ciljeve srpskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Ostvario je uvjerljivu izbornu pobjedu, a svi ti ciljevi mogu se i danas prepoznati u Dodikovoj političkoj retorici.
Nakon nedavnog hapšenja Radovana Karadžića, Dodik je ispoljio dirljivu brigu za svog ratnog komandanta, i ratnog zločinca, obećavši Vladinu pomoć i njemu i njegovoj porodici, valjda kao nagradu što je učestvovala u Radovanovom višegodišnjem skrivanju.
Dodik je svojevremeno izjavio kako je Karadžić nakon podizanja haške optužnice pokupio iz jedne banjalučke banke 30 miliona dolara i odmaglio. Valjda je i familiji nešto ostavio. Velike su to pare i teško da ih je “duhovni iscjelitelj“ dr. Dragan Dabić potrošio vodeći asketski život. E, sad, kako dovesti u logičnu vezu optužbu za pljačku banke na jednoj strani i ponuđenu pomoć pljačkašu na drugoj, to valjda zna samo Dodik.
Hans Magnus Encesberger svojevremeno je polemisao sa mladim Nijemcima koji su, s pravom, odbacivali krivicu očeva kao svoju, a onda ih je pisac, sa ništa manje argumenata, podsjetio da su oni od očeva i djedova naslijedili kuće, puteve, željeznice, ali i njihove dugove, bilo da je riječ o nacističkim zločinima i holokaustu ili ratnim reparacijama. Po istoj logici, i Karadžić je bosanskohercegovačkim Srbima ostavio svoje dugove: hipoteku ratnih zločina nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, otkrivenih i neotkrivenih masovnih grobnica, silovanih žena, etničkog čišćenja i genocida. Gledano sa moralnog aspekta, ti dugovi se nikada ne mogu izbrisati.
Elem, sve što je Karadžić “stvorio“ očistivši polovinu Bosne i Hercegovine od nesrpskog življa, sada je, figurativno rečeno, u Dodikovom vlasništvu. Tvrditi suprotno, bilo bi isto što i reći kako nemaš ama baš nikakve veze sa svojim ocem koji je pobio svoje komšije, oteo im kuće i imanje, i sve to ostavio tebi u nasljeđe. Možda nemaš veze sa njegovim zulumom, ali i te kako imaš sa njegovom zulumčarskom ostavštinom.
Dodik nije glup da sve to ne bi znao. Uostalom, kad se razgrnu njegove retoričke magle, vidi se da on ništa drugo i ne radi osim što, po raznim osnovama, knjiži Karadžićev ratni plijen kao ekskluzivno srpsko vlasništvo.
Piše: Gojko Berić
(Oslobodjenje)
Add comment