svabo
Tanya piše:
"Ja sam imala dvanaest godina i bila sam potencijalna meta. Moj otac je odveden u sred noci i cetiri mjeseca nismo znali sta je sa njim. Mama me je natjerala da odsjecem kosu jako kratko i morala sam nositi bratovu odjecu da bi Srbi mislili da sam djecak i time se nadali da necu biti silovana. Od straha da izadjemo napolje , bili smo skoro stalno zatvoreni u stanu. Oni koji su bili prisiljeni da izadju iz kuca u potrazi za hranom morali su nositi bijele trake oko ruke. Imali smo vodu i struju svakih nekoliko dana i samo po nekoliko sati na dan."
Jos u meni odjekuje Jasminin glas dok na cistom engleskom, masi od preko 300 ljudi govori o stradanjima bosanskog naroda.
Jasmina Redzic je na sebe uzela ulogu glavnog organizatora izlozbe o prijedorackom genocidu, nakon sto je, sa svojim ocem Huseinom (mojim dragim cika Bracom), prisustvovala takvoj izlozbi koja je odrzana u St. Louisu.
Ana i ja smo odlucile da dodjemo tim specijalnim povodom u Denver, Colorado. Taj vikend nam je bio mnogo vise od ocekivanog.
Sama izlozba je bila bez greske. Jasmina nas je sviju odusevila sa svojim fokusom i talentom za detalje. Sto je najbitnije, svaka rijec joj je bila iz srca i sav trud koji je ulozila bio je za visi cilj.
Ja sam kroz ovu izlozbu bila ponosna na nju, a mogu tek misliti koliko je ponosa njena familija osjecala.
Docekane smo predivno. Svoju skolsku prijateljicu Azru nisam vidjela 18 godina. Bila sam sretna kada sam vidjela u kakvu je finu i uspjesnu osobu odrasla. Azra i njen muz Adnan su nam toplo otvorili svoj dom i sve i jedan trenutak proveden sa njima je bio prijatan i drag.
Razmisljam kako smo Azra i ja bile dosta razlicite kroz skolu, kako su nam se putevi bili razisli u vremenu i kako smo se, nakon svih ovih godina, kao odrasle osobe sa novim zivotnim iskustvima, nasle na novoj talasnoj koja se preklopila i pocele jedno novo prijateljstvo sa novim razumijevanjem.
Svi ljudi koje sam srela ili upoznala tog vikenda ostavili su na mene prijatan osjecaj. Ana i ja smo se jos jednom odusevile sa nasim Bosancima. Tesko mi je da ikoga ne spomenem i nadam se da mi oni koje nisam spomenula u ovom kratkom javljanju nece zamjeriti , ili kako me Refik ispravio: ‘uhatoriti’ :), jer svaka osoba koju smo sreli nam je bila draga.
Jedna mlada dama koju moram istaci je Elmina Kulasic, nasa Kozarcanka iz Washington, D.C. Ona je Executive Director for Bosnian/ American Council for BiH. Kao mala curica je prezivjela logor Trnopolje.
Na prvi pogled je nemoguce ostati ravnodusan na njenu pojavu. Kako je cika Braco rekao:»Kako je tako sitna a tako dinamitna!» misleci na energiju koja iz nje sipa. Puna je ljubavi prema rodnom kraju, borbe za pravdu, vidi samo put naprijed i to sa jakom inteligencijom i obrazovanoscu.
Steta sto nije blize Jasmini, mislim da njih dvije prave super par koji bi ‘brda valjao’.
Prijatno iznenadjenje nam je bio susret sa Edinom Sehicem iz St. Louisa. On je sa jos njih cetvero vozio sate (nisam sigurna ali mislim da je preko 12 sati) da dodju na izlozbu. Edin je rodjak nasih Elvira i Emira Causevica . Sjecam ga se kao malog djecarca negdje na pocetku osnovne skole. Ponavljali smo kako lici, a ima i isti duh i prijatnost kao Elo.
Jos jedna osoba koju ne mogu izostaviti je Refik Hodzic, portparol Medjunarodnog Tribunala u Hagu. Imala sam privilegiju da ga ljetos upoznam u Kozarcu i iskreno mislim da sam nagradjena sa tim poznanstvom, a nadam se i prijateljstvom. Ljetos sam ga slusale kako prica o politici i nisam mogla ostati ravnodusna. Njegov govor na ovoj izlozbi je bio snazan i dirljiv. U svom govoru iznosio je cinjenice koje su sjekle topli denverski vazduh i budile u narodu uspomene. Poslije prezentacije Refik je bio slobodan za odgovaranja na pitanja i ljudi su se okupili oko njega zeljni informacija i upijali njegove poglede na teme rata, genocida i presuda ratnim zlocincima.
Slusajuci njega, Jasminu, Alema Hadzica, i ostale, osjecala sam ponos sto mladi, sposobni ljudi ne dopustaju da se zrtve rata zaborave i sto koracaju napred u svom radu. Bila sam sretna sto smo Ana i ja dio tog ambijenta i sto svojim prisustvom mozemo reci:"tu smo, uz vas, cujemo vas", pa ma koliko to malo vrijedilo na velikoj skali. Elmina je izjavila zelju da organizuje istu izlozbu u Washingtonu, a ja sam pomislila kako bi fenomenalno bilo organizovati tu izlozbu i u Bosni, Prijedoru, Kozarcu za tamosnja pokoljenja svih nacija, posebno one koji zlocine totalno negiraju. Znam da se to sada cini nemoguce ali korak po korak, grad po grad, neka se rijeci sire, neka slike pricaju, a istina na kraju uvijek ispliva.
Oko 300 ljudi je prisustvovalo prezentaciji, ali sam izbrojala jos najmanje oko 200, vecinom studenata , koji su prosli tuda u organizovanim grupama i bili ocito dirnuti sa slikama. Neki od njih su priznali da nista ne znaju o ratu u Bosni , naculi su nesto davno i ova izlozba im je bacila novo svjetlo na humanost. Jedna djevojka, Amerikanka, je rekla da je nemoguce da se to dogadjalo prije manje od dvadeset godina i upitala se naglas u kojem je ona to snu tada bila?
Bile su tu i dvije starije zene, nisam stigla popricati sa njima , ali sam vidjela da su prepoznale nekog svog na jednoj od slika mucenih ljudi. Vidjela sam da se bore sa suzama ali sam znala da bez obzira koliko ih slike boljele znaju da ce sa time njihova muka biti registrovana i da nisu same.
Za kraj da se zahvalim Braci i Muneveri sto su pomogli u organizaciji ove izlozbe, sto su nas pozvali kao goste te na ljubaznosti i gostoprimstvu koje su nam pruzili. Cijenim njihovu ljubav prema zivotu, dobrotu i borbu za istinu i oni ce uvijek imati posebno mjesto kod mene. Zahvalna sam na ovom cistom komsijskom prijateljstvu.
Da zavrsim ovo javljanje sa jos jednim citatom iz Jasmininog govora:"Dame i gospodo, sa ovom postavkom mi zelimo da promovisemo poruku mira u cijelom svijetu, poruku da rat nije odgovor nicemu i da nema pobjednika u ratu , nego svi gube nesto. Najveci gubitci su oduzeti neduzni zivoti, kao sto je slucaj u ovom ratu. Mi se iskreno nadamo da se ovo nikad vise ne ponovi i nadamo se svijetu punom tolerancije i razumijevanja."
Add comment