svabo
Vec nekoliko dana pripremam se da pocnem pisati Jutarnji trac i nikako ne uspijevam u tome…
Previse toga izdesavalo se u zadnjih mjesec i nesto dana da bi se moglo u jednoj prici reci i previse su izmjesana osjecanja da bi se moglo reci da li je casa polupuna ili poluprazna…
“Sezona”, kako imamo obicaj nazvati ljetni period u Kozarcu, definitivno je iza nas, ima jos raje koja ce ostati da kraja augusta ali carsija je uveliko opustjela i ostala sama u svojoj muci golog zivota…
Skupocjena auta su otisla i ponovo su se na cesti ukazale rupe na asvaltu, neku noc je puhalo sa Kozare i odmah nam je nestalo struje i internet konekcije a kisa, koja nas je razhladila nakon zarkih vrucina, zamutila nam je vodu…
Sve u svemu, na kraju ostane pitanje kuda to Kozarac ide, iz godine u godinu, gdje smo mi Kozarcani na drustvenom planu i jesmo li na Pravome putu?
Mislio sam pisati o Groznici subotnje veceri, posjeti logoru Keraterm, kolektivnoj sehidskoj dzenazi, aktivnostima clanova Nove Gradjanske Inicijative- Kozarac na upisu nasih gradjana u biracke spiskove za predstojece lokalne izbore, o straparijadi, utakmici Dijaspora-Bratstvo, o motorijadi, K.O.R.A.-i, o turnirima u kosarci i fudbalu, otvoru skolske sale, o koridi, o ringispilu u sred carsije koja slovi za jedno od najstradalnijih mjesta, o Javnoj tribini “Kako sacuvati sjecanje”, o Dragani Mirkovic i ostalim cajkama i Polumentama, DJ Krmcima, o Halidu Beslicu, Hanki i Enesu Begovicu, o posjeti logoru Omarska i veceri posvecenoj nasem dr. Esi,…,
…, mislio sam pisati o politici, o novoj stranci u Kozarcu, koja se nazalost rodila i sve vise koraca, o njenom patriotizmu, rodoljublju…
Mislio sam pisati o svome drugu Modriju…
Ali, nisam nasao motiva, kome i zasto da pisem? Da li da hvalim ili kudim?
Kad, sve smo to MI, draga moja braco i sestre, i sta god da kazem neko ce se povrijediti, neko ce se razocarati u Kozarac, neko naljutiti, a nista drugacije sunce nece sutra sjati u ovoj nasoj carsiji gorstaka…
Plasim se da idemo u pogresnom pravcu i da je svake godine sve gore i gore, u nasim odnosima, kako medju sobom tako i prema ovome KOZARCU u kojeg se svi kunemo…
Pored svih dobrih desavanja (ako ih uopste ima) KOZARAC se ljeti pretvori u crnu rupu na ovome dunajluku, u Sodomu i Gomoru, na sve strane raskalasenost i poroci, pijani maloljetnici urlaju po carsiji do sabaha, muzika na sve strane i mi svi, ko opsihreni, idemo besciljno, zanoseci se kako nam je lijepo i kako smo sretni…
Lazemo sami sebe…
I ta ogromna snaga, jedan ogorman potencijal koji KOZARAC zaista ima, ne usmjeri se ni u sta produktivno i pozitivno za sam KOZARAC, kojeg na kraju svi sa suzama napuste, pomalo i razocarani u njega…
Imamo li mi, koji ostajemo ovdje, pravo i smijemo li biti razocarani u KOZARAC?
Mi nazalost nemamo taj luksuz i moramo ostati i traziti motiva da idemo dalje…
Mozda sutra na Koricanskim stijenama pronadjem motiv za dalje…
Nadam se da nije sve tako crno, kako mi se u ovome trenu cini, i vjerovatno je ovaj period najgori, kada carolija nestane i kad kocije ponovo postanu bundeve a konji misevi… Kad nam se tesko vratiti u normalu…
Mozda sutra budem jaci, da se nosim sa realnoscu i budem ponovo optimista u zivotu, ali veceras, jos uvijek to nisam i zato se nemojte cuditi sto ne pisem…
Selam ba.,
Add comment